Američki državni sekretar Marco Rubio dodatno je zaoštrio svoju retoriku protiv Međunarodnog krivičnog suda u Hagu.
To bi za taj sud moglo imati ozbiljne posljedice.
U Hagu postoje dva velika međunarodna suda koja se često mogu zamijeniti. S jedne strane tu je Međunarodni sud pravde (MSP, na engleskom International Court of Justice – ICJ) Ujedinjenih naroda, koji rješava sporove između država i smješten je u historijskoj Palači mira.
Odgovornost za ratne zločine
S druge strane nalazi se Međunarodni krivični sud (MKS, odnosno International Criminal Court, ICC, na engleskom), koji od 2002. godine privodi pravdi pojedince odgovorne za ratne zločine i djeluje u znatno modernijoj zgradi od stakla i betona, prenosi DW.
U njemu nisu zastupljene sve 193 članice UN, nego samo 125 država koje su pristupile sudu i priznale njegovu nadležnost – među zemljama koje nisu članice nalaze se Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina, kao i neke države iz Azije i Sjeverne Afrike.
Kada je američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio nedavno zaprijetio da će sud “rastaviti ciglu po ciglu”, bilo je jasno da misli na Međunarodni krivični sud.
Njegovo ministarstvo u saopćenju je navelo instrumente koje SAD razmatra u svojoj kampanji protiv suda.
Između ostalog, SAD bi mogao uvesti zabrane ulaska zaposlenicima ICC-a ili pooštriti sankcije protiv suda i povezanih organizacija.
Spominje se čak i pojačani nadzor nad državama “koje odbijaju odbaciti lažni autoritet ICC-a, a istodobno koriste američku pomoć”.
Novi pristup
SAD je i ranije više puta pritiskao ICC, ali novi pristup privukao je pozornost stručnjaka za međunarodno pravo širom svijeta.
“SAD i Marco Rubio sada su u biti javno obznanili nešto što traje već više od godinu – naime da SAD diplomatskim pritiskom i različitim sredstvima pokušava utjecati na druge države kako bi promijenile svoje stavove, a djelomično i način glasanja kada je riječ o ICC-u”, smatra Andreas Schuller.
On je zamjenik voditelja programa za međunarodne zločine i pravnu odgovornost pri Evropskom centru za ustavna i ljudska prava (ECCHR) u Berlinu.
„Činjenica da se to sada proglašava kampanjom dodatno pokazuje da je riječ o strateški promišljenom pristupu, da je obuhvat širi te da se i druge države koje nisu članice ICC-a nastoji uključiti kako bi vršile pritisak”, rekao je Schuller u razgovoru za DW.
SAD nije članica Međunarodnog krivičnog suda, pa se djela počinjena na njenoj teritoriiu ne mogu procesuirati u Hagu.
Međutim, ICC je nadležan kada se nekome na teret stavljaju zločini počinjeni na području neke države članice.
Na toj osnovi izdani su, primjerice, nalozi za hapšenje ruskog predsjednika Vladimira Putina i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.
Postojanje ICC-a može se objasniti lekcijama iz historije.
Nakon Drugog svjetskog rata Nurnberški procesi protiv dijela nacističkog vodstva predstavljali su svojevrsno rođenje međunarodnog krivičnog prava.
Kada su 1990-ih, nakon rata u bivšoj Jugoslaviji i genocida u Ruandi, etablirani tribunali za ratne zločine, sve više je jačao poziv za stvaranje stalne institucije.
Prema riječima Kaija Ambosa, stručnjaka za međunarodno pravo sa Univerziteta u Gottingenu, riječ je o „temeljnom pitanju preuzimanja odgovornosti”, bilo da se radi o Ukrajini, Iranu ili Gazi.
“Ne može biti prihvatljivo da se takvi teški zločini počine, bez obzira na sukob, a da glavni odgovorni, prije svega šefovi država i druge vodeće osobe, ostanu nekažnjeni.
Jednostavno se ništa ne događa. To je neprihvatljivo za žrtve, ali zapravo i za sve nas”, rekao je Ambos za DW.
(24sata.info)