Bosanska historija nije historija pravolinijskog napretka, nego historija lomova, nostalgija, izdaja, preživljavanja i ponovnog ustajanja. Svaka epoha u Bosni ostavljala je iza sebe ne samo ruševine institucija nego i emocionalne ruševine u kolektivnoj svijesti naroda. Upravo zato je nostalgija u bosanskom iskustvu mnogo više od obične čežnje za prošlim vremenima – ona je političko stanje duha, psihološki zaklon od nesigurne sadašnjosti i maglovite budućnosti. Ali nostalgija je istovremeno i opasna zamka: narod koji predugo gleda unazad prestaje vidjeti put ispred sebe.
Kada je 1878. godine stigla vijest sa Berlinskog kongresa da Bosnu okupira Austro-Ugarska, među Bošnjacima je zavladao osjećaj historijske katastrofe. Nakon stoljeća života pod Osmanskim Carstvom, došao je trenutak kada je narod prvi put jasno osjetio da više nije gospodar vlastite sudbine. Taj osjećaj nije bio samo politički nego duboko egzistencijalan. Mnogi nisu čekali novu vlast; krenuli su prema Anadoliji, noseći sa sobom uspomene, porodične vakufe, jezik, vjeru i jednu cijelu civilizacijsku psihologiju. Drugi su posegnuli za puškom, uvjereni da se dostojanstvo može braniti otporom. Treći su, kao i uvijek u bosanskoj povijesti, šutke prihvatili sudbinu.
I tada se rodila nostalgija.
Nova epoha pregazi one koji su emocionalno vezani za prošli poredak
Po mahalama, avlijama i hanovima pričalo se o “lijepim osmanskim vremenima”, o redu, o starim begovima, o carskim fermanima i dostojanstvu koje je, stvarno ili imaginarno, postojalo pod sultanovom sjenom. Neki su o tome govorili tiho, gotovo stidljivo, a neki glasno i prkosno. Ali suštinsko pitanje ostaje isto: je li ta nostalgija pomogla Bošnjacima da razumiju novo vrijeme? Nije. Dok je nostalgija grijala emocije, Austro-Ugarska je gradila željeznice, administraciju, škole, sudove, moderne gradove i evropske institucije. Dok su jedni oplakivali prošlost, drugi su osvajali budućnost.
Tu se pojavljuje velika historijska ironija Bosne: svaki put kada narod ostane emocionalno vezan za prošli poredak, nova epoha ga pregazi.
Sličan osjećaj dogodio se nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine. Za milione ljudi u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, a posebno u Bosni, Titova smrt nije bila samo smrt državnika nego kraj jedne psihološke sigurnosti. Bosanci su tada iskreno vjerovali da će jugoslavenski sistem preživjeti svoga tvorca. Pjevalo se “Druže Tito, mi ti se kunemo”, vjerovalo se u bratstvo i jedinstvo, vjerovalo se da je država dovoljno jaka da nadživi čovjeka koji ju je simbolizirao.
Ali režim nije preživio.
I tu dolazimo do možda najtragičnije istine jugoslavenskog projekta: najviše su ga razorili upravo oni koji su tvrdili da ga nasljeđuju. Titovi politički učenici, partijski aparatčici i generali školovani na njegovim vojnim akademijama pokazali su da nikada nisu istinski usvojili ideju zajedničke države. Oni su naslijedili institucije, ali ne i vrijednosti; uniforme, ali ne i uvjerenje. Kada je nestalo autoriteta jednog čovjeka, isplivale su stare nacionalne ambicije i skriveni projekti podjela. Tako je jugoslavenski sistem propao ne zato što nije imao vojsku, policiju ili partiju, nego zato što nije imao iskrene nasljednike.
I opet se rodila nostalgija.
Danas dio Bosanaca i Bošnjaka govori o “Titovom zlatnom dobu” gotovo istim tonom kojim su njihovi preci govorili o osmanskim vremenima. Sjećaju se sigurnih plata, fabričkih dimnjaka, pasoša koji je otvarao granice, olimpijskog Sarajeva, zajedničke države i osjećaja međunarodnog ugleda. Ta nostalgija je razumljiva jer je svježija u kolektivnom pamćenju od osmanske; mnogi su je lično živjeli. A posebno snažno djeluju Titove riječi o Bosni: “Nećete ni jedni ni drugi, nego će Bosna biti Bosna.”
Te riječi imaju historijsku težinu jer pokazuju da je Tito razumio jednu fundamentalnu činjenicu: Bosna ne može opstati kao tuđi dodatak, nego samo kao vlastita politička cjelina. U tome mu treba priznati državničku intuiciju. Dok su mnogi u Jugoslaviji Bosnu gledali kao teritorij za podjelu, Tito je razumio da bez Bosne nema ni ravnoteže ni stabilnosti federacije.
Ali historija ne poznaje sentimentalne privilegije.
Nema povratka u Istanbul 1870-ih ni u Sarajevo 1970-ih
Georg Hegel govorio je da sve što propadne u povijesti imalo razlog da propadne. Ta misao je brutalna, ali tačna. Ako je propalo Osmansko Carstvo, onda je postojala historijska slabost koja ga je činila nesposobnim da odgovori modernom vremenu. Ako je propala Jugoslavija, onda je i njen sistem nosio unutrašnje proturječnosti koje nisu mogle biti trajno sakrivene iza parole bratstva i jedinstva.
Zato današnji bosanski nostalgičari često liče na stare nostalgičare iz 19. stoljeća. Jedni su ostajali zarobljeni u sjećanju na sultana dok je Evropa ulazila u industrijsko doba; drugi ostaju zarobljeni u sjećanju na Tita dok svijet ulazi u eru digitalne ekonomije, geopolitike tehnologije i globalnog nacionalnog takmičenja. Nostalgija postaje svojevrsni “frižider zaleđenih mozgova” – stanje u kojem narod emocionalno preživljava, ali politički stagnira.
A nijedna nacija nije postala velika gledajući unazad.
Nove generacije bosanskih sinova i kćeri danas nose drugačiju svijest. Oni razumiju da identitet nije muzejski eksponat nego živa snaga. Oni žele Bosnu koja neće samo preživljavati između velikih sila nego pobjeđivati u ekonomiji, sportu, kulturi, tehnologiji i diplomatiji. Njihova vizija nije povratak ni u Istanbul 1870-ih ni u Sarajevo 1970-ih, nego izlazak Bosne na svjetsku pozornicu kao zrele i međunarodno priznate države.
Zato simbolika budućih velikih događaja na prostoru Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Meksika ima i šire značenje za Bosance: to je metafora ulaska Bosne u globalni prostor modernih nacija. Ne kao objekta tuđe politike, nego kao subjekta vlastite sudbine.
Istinska državotvorna svijest ne znači mrziti prošlost, nego odbiti da se u prošlosti živi. Narod koji samo oplakuje nekadašnja “zlatna vremena” osuđen je da stalno gubi nova vremena. Bosni nisu potrebni profesionalni nostalgičari nego graditelji budućnosti. Nisu joj potrebni ljudi koji će vječno govoriti šta je nekad bila, nego generacije koje će pokazati šta može postati.
Jer najveća izdaja Bosne nije zaboraviti prošlost – nego zbog prošlosti izgubiti budućnost, prenosi Odgovor.
Autor: Mustafa Cerić
(24sata.info)