Bakir Izetbegović i Dragan Čović ponovo razgovaraju onako kao nekada. Nekome će to izgledati kao obični politički sastanci dvojice stranačkih lidera. Nisu. Riječ je o predsjednicima najjačih bošnjačkih i hrvatskih stranaka u BiH, a njihov odnos odavno nije samo stranačko pitanje. Od odnosa Bošnjaka i Hrvata u velikoj mjeri zavisi funkcioniranje Federacije, ali i stabilnost cijele države.
Direktni kanal
Zato je važno što se otvorio direktan kanal između Izetbegovića i Čovića. I nije do toga došlo preko noći. Njih dvojica sastali su se u novembru 2025., što je bio prvi susret nakon više od dvije godine. Čović je potom mjesecima razgovarao s bošnjačkim vjerskim i društvenim krugovima. U junu je javno rekao da s SDA mjesecima intenzivno radi na „relaksaciji odnosa“ s Bošnjacima i da je to „pravi put“. Prvo su se tražile dodirne tačke izvan klasične stranačke politike, a onda je obnovljen direktan razgovor s Izetbegovićem.
Koliko god SDA i HDZ imali različite stavove, mnogo je opasnije kada između Bošnjaka i Hrvata nema razgovora nego kada razgovor postoji iako su stavovi suprotstavljeni. Izetbegović je prije nekoliko dana, govoreći upravo o pregovorima s Čovićem, jasno povukao granicu. Rekao je da hrvatska prava treba poštovati, ali jedan hrvatski glas ne može vrijediti kao deset ili jedanaest bošnjačkih.
Razgovor ne znači kapitulaciju. Ako Bošnjaci žele zaštititi državu, moraju razgovarati sa svim političkim akterima koji imaju stvarnu političku težinu.
Posebno je opasno ostaviti prostor da jedini ozbiljan politički kanal bude onaj između Čovića i Dodika. Jer ako njih dvojica nastave koordinirati, a bošnjačka politika ostane po strani, o pitanjima koja određuju budućnost države može se razgovarati bez predstavnika najbrojnijeg naroda. To ne mora odmah značiti trenutnu podjelu BiH. Mnogo opasniji je proces koji dolazi postepeno. Kroz institucije, teritorijalne odnose, ekonomiju i raspodjelu političke moći Bošnjacima se može sužavati prostor odlučivanja.
Osovina s Dodikom
Naravno, budući razgovori ne trebaju ostati na relaciji SDA–HDZ. Nakon izbora u njih će se morati uključiti i druge bošnjačke i probosanske stranke koje će, vrlo vjerovatno, zajedno sa SDA i HDZ-om činiti novu političku okosnicu vlasti. Razgovor Izetbegovića i Čovića zato može biti početak šireg političkog dogovora. Isto vrijedi i za Hrvate. Ni njihov interes nije da odnos prema Bošnjacima grade samo kroz blokade, međunarodne pritiske ili dogovore sa srpskom politikom.
Čović ima svoje interese. Izetbegović ima svoje. Ali država BiH ne može biti talac njihovih neslaganja. Ne moraju se njih dvojica voljeti. Ali moraju razgovarati. Jer za Bošnjake je mnogo sigurnije imati otvoren politički kanal prema Hrvatima nego ostati izoliran dok Čović i Dodik koordiniraju svoje političke ciljeve.
A za BiH je još važnije da se njena budućnost dogovara u BiH. Ne u ambasadama, preko međunarodnih pritisaka ili tako što će neko izvana određivati ko će s kim praviti vlast. Nego za stolom, između onih koji u ovoj zemlji moraju živjeti i nakon što izbori prođu.
“Bosanska Gaza”
U najcrnjem hipotetičkom scenariju, Bošnjaci bi mogli doći u situaciju da imaju demografsku većinu, ali sve manje političke moći izvan nekoliko svojih najjačih centara – Sarajevo, Zenica i Tuzla. Ostali bi na kraju u „bosanskoj Gazi“. Zato razgovor Izetbegovića i Čovića nije nikakav znak slabosti. On je politička nužnost. Bošnjacima je mnogo sigurnije imati otvoren kanal prema HDZ-u nego ostaviti Čovića i Dodika da budu jedini ozbiljni partneri jedan drugom.
Servilnost Trojke
Čović je još prošle godine javno rekao da ih je tadašnji američki ambasador Majkl Marfi (Michael Murphy) „jako motivirao“ da prave vlast s Trojkom, koja je trebala biti novi model vlasti koji će relaksirati odnose, ukloniti blokade i otvoriti evropski put. A šta smo dobili?
Bila je maksimalno servilna prema Čoviću kada joj je trebala većina, a isto tako i prema Dodiku kada su joj trebale fotelje u državnoj vlasti. Danas Trojka ima ozbiljno narušene odnose i s jednim i s drugim. Popuštalo se Čoviću, ali se hrvatsko-bošnjački odnosi nisu stabilizirali. Popuštalo se Dodiku, ali se srpsko-bošnjački odnosi nisu popravili. Naprotiv, država je danas dublje politički podijeljena nego prije četiri godine, a bošnjački blok nikada slabiji, prenosi Avaz.
(24sata.info)