Mostar je posljednjih godina postao ogledni primjer načina na koji HDZ BiH zamišlja upravljanje političkom moći. Umjesto grada kompromisa, kakav je obećavan nakon izbora 2020. godine, Mostar je postao grad političke dominacije jedne stranke i jednog političkog koncepta.
Gradonačelnik Mario Kordić danas gotovo da ne pokušava sakriti činjenicu da Bošnjake u vlasti vidi kao nužno zlo, a ne kao ravnopravne partnere. Ignorisanje izabranih bošnjačkih predstavnika, preuzimanje potpune kontrole nad javnim preduzećima, kadrovska politika bez političkog dijaloga i jednostrano donošenje odluka postali su obrazac funkcionisanja Gradske uprave.
Takvu politiku ne provodi samo Kordić.
Ona ima punu podršku mostarskog HDZ-a na čelu s Markom Novakom, kantonalnog rukovodstva koje predvodi Ludvig Letica, ali prije svega predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, koji Mostar godinama koristi kao politički laboratorij za model vlasti kakav bi želio vidjeti i na drugim nivoima.
Međutim, upravo bi Mostar mogao postati mjesto na kojem će se taj politički koncept početi urušavati.
Hrvati žale za Marićem, Bošnjaci za Bešlićem
U političkim razgovorima koji se posljednjih mjeseci vode u Mostaru sve češće se može čuti jedna zanimljiva konstatacija. U HDZ-u nerijetko ističu kako im je bilo znatno lakše dogovarati procese dok je mostarsku SDA i Gradsko vijeće predvodio Salem Marić, te da su poslije njega nastupile blokade.
Takva ocjena nije iznenađujuća a njeno ponavljanje pokazuje Kordićevu ambiciju da vodi kadrovsku politiku i unutar same SDA.
Marić i Kordić vrlo brzo su pronašli zajednički politički jezik. Kako je Marić izjavio “kliknuli su na prvu” a upravo u tom periodu uspostavljen je model prema kojem gradonačelnik praktično samostalno odlučuje o imenovanju i razrješenju vršilaca dužnosti direktora gradskih javnih preduzeća, čime je znatno ojačana njegova izvršna moć. Zajednički jezik pronađen je i oko razvoja projekata solarnih elektrana, koji su godinama predstavljani kao jedan od strateških razvojnih pravaca Mostara te nekim tajkunskim investicijama koje još nisu realizirane.
S druge strane, među velikim brojem Bošnjaka danas se sve češće može čuti potpuno drugačija rečenica – “Bešlić je ipak bio drugačiji.”
Paradoksalno, mnogi su od Marija Kordića očekivali upravo ono što na kraju nisu dobili.
Kao uspješan ljekar, čovjek koji je ostvario profesionalnu karijeru izvan politike i koji nije djelovao kao klasični stranački aparatčik, ostavljao je utisak osobe dovoljno finansijski i politički neovisne da postane gradonačelnik cijelog Mostara, a ne samo jedne političke opcije.
Četiri godine kasnije, taj utisak je kod velikog broja Mostaraca potpuno nestao.
Niz događaja dodatno je produbio nepovjerenje. Evo samo nekih:
– Teško devastiranje Partizanskog groblja nije pratila energična institucionalna reakcija niti su javnosti ponuđeni odgovori ko stoji iza jednog od najvećih napada na kulturno-historijsko naslijeđe Mostara. Naravno, izostala je i energija za obnovu ovog spomenika. Istovremeno je nastavljena izgradnja zgrade Hrvatskog narodnog kazališta uprkos dugogodišnjim pravnim i političkim osporavanjima njene zakonitosti.
– Iako je donesena odluka o izradi regulacionog plana Centralne zone, taj posao nikada nije završen. Umjesto sistemskog rješavanja prostora, Grad je nakon više od dvije decenije izdao urbanističku saglasnost za Katedralu u Centralnoj zoni, što je otvorilo nova politička pitanja i dodatno produbilo nepovjerenje.
– Istovremeno, svi zahtjevi Medžlisa islamske zajednice Mostar “kisele se” u ladicama Odjela za urbanizam
– Neriješen je ostao i slučaj Liska harema, oko kojeg su godinama vođeni politički i medijski narativi koji su na kraju kulminirali njegovim skrnavljenjem.
– Uslijedile su smjene direktora iz reda bošnjačkog naroda i imenovanja hrvatskih kadrova na njihove pozicije, izostanak konkursa za niz rukovodećih mjesta u gradskoj administraciji i ustanovama koja prema nacionalnoj strukturi pripadaju Bošnjacima, preknjižavanje imovine odnosno posjeda u Službi za katastar sa Elektrroprivrede BiH na EP HZ HB, političko-etničko posmatranje problema deponovanja otpada, te na kraju i otkazi za 22 radnika Javnog preduzeća Komunalno, što je dodatno pojačalo osjećaj selektivnosti u vođenju gradske politike.
Bešlić je, odrastajući u Pothumu i formirajući se kroz sport i svakodnevni život u prijeratnom Mostaru, očito nosio izraženiji osjećaj za složenost i multietničku prirodu grada. Znao je da Mostar nikada nije mogao funkcionisati kao grad jedne politike, jednog naroda ili jedne istine.
Upravo je to možda i najveća razlika između njega i njegovog nasljednika. Naravno, Bešlić je i unutar hrvatskog biračkog tijela i politike imao više snage kao brigadir HVO-a i invalid domovinskog rata i predsjednik ŽO HDZ BiH u odnosu na Kordića koji je u vrijeme rata studirao medicinu u Zagrebu.
Dok je Bešlić, uprkos svim političkim razlikama i kritikama koje su mu se s pravom upućivale, nastojao ostaviti prostor za dijalog, Kordić je, barem prema percepciji velikog dijela javnosti, izabrao model u kojem se politička snaga demonstrira, a ne dijeli.
I upravo bi taj izbor mogao postati najveći politički problem HDZ-a – ne samo u Mostaru, nego i mnogo šire.
Mostar bi mogao odlučiti sudbinu HDZ-a
Mostar, po svemu sudeći, narednih mjeseci dobija mnogo veći politički značaj nego što se na prvi pogled čini.
Naime, teško je očekivati da će SDA, SDP, Demokratska fronta, Narod i pravda, Stranka za BiH i druge probosanske partije, nakon četiri godine onoga što smatraju političkom marginalizacijom svojih predstavnika u Mostaru, ponovo, bez ozbiljnog preispitivanja, pružiti ruku HDZ-u prilikom formiranja vlasti.
U politici postoji jedno nepisano pravilo – način na koji se ponašate prema partnerima kada imate moć određuje kako će se oni ponašati prema vama kada vi budete zavisili od njihove podrške.
A upravo bi se HDZ mogao naći u toj situaciji.
Godinama je HDZ BiH svoju pregovaračku snagu gradio na jednostavnoj činjenici – bez HDZ-a nije bilo moguće formirati federalnu vlast. Upravo ta pozicija omogućavala je Čoviću da bude nezaobilazan partner bez obzira na odnose s drugim političkim akterima.
Međutim, politička matematika nakon oktobarskih izbora mogla bi izgledati sasvim drugačije.
Ključno pitanje neće biti koliko će HDZ osvojiti glasova, nego hoće li uspjeti zadržati potrebnu kontrolu nad hrvatskim Klubom naroda u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH. Prošli put mu je u tome pomogao Schmidt koji je suspendirao Ustav i Izborni zakon na jedan dan.
Ovoga puta – toga nema!
Problemi se ne završavaju na Federaciji
Potencijalni problemi za HDZ ne završavaju se samo na federalnom nivou. I površnim poznavaocima političkih prilika jasno je da HDZ na ovim izborima, po prvi puta, ima ozbiljnu političku alternativu u vidu stranaka “petorke”.
Ukoliko izgubi samo dio političke snage nakon izbora, što je realno očekivati, u Srednjebosanskom kantonu HDZ sigurno ostaje bez vlasti, ukoliko mu probosanske snage ne pruže ruku.
Slična situacija mogla bi se otvoriti i u Hercegovačko-neretvanskom kantonu.
HDZ će na izborima praktično morati potvrditi sadašnju dominaciju kako bi zadržao komotnu poziciju, što će biti jako teško. Ukoliko ne osvoji najmanje jedanaest zastupnika u Skupštini HNK, prostor za formiranje drugačijih političkih većina postaje znatno veći nego što je bio u prethodnim mandatima. Naime, HDZ BiH tada ne bi kontrolirao dvotrećinsku većinu koja je potrebna za formiranje Vlade HNK.
To bi prvi put nakon dugo vremena značilo da ni Hercegovina više nije politički potpuno zatvoren prostor.u kojem se vlast ne može formirati bez HDZ-a.
Nova izborna pravila mijenjaju političku računicu
Postoji još jedan razlog zbog kojeg se HDZ vjerovatno ne može osjećati potpuno sigurno.
Predstojeći izbori trebali bi biti prvi na kojima će u značajnijem obimu biti primijenjeni skeneri glasačkih listića, biometrijska identifikacija birača i druge mjere kojima se nastoji povećati integritet izbornog procesa.
Ako te mjere budu provedene u punom kapacitetu, izborna noć mogla bi donijeti rezultate koji će biti znatno bliži stvarnoj volji birača nego što je to bio slučaj u ranijim izbornim ciklusima.
To dodatno povećava neizvjesnost za sve političke stranke, pogotovo one kpoje su vladale gradskim i općinskim izbornim komisijama, pa tako i za HDZ BiH.
Čović pokušava smiriti odnose, a u Mostaru radi drugačije
Možda upravo zato ne treba posmatrati odvojeno posljednje političke poteze Dragana Čovića.
Njegovi sastanci s Bakirom Izetbegovićem i reisul-ulemom Huseinom ef. Kavazovićem mogu se tumačiti i kao pokušaj stvaranja povoljnije političke atmosfere prije izbora i postizbornih pregovora. Ako HDZ izgubi status nezaobilaznog partnera, bit će mu potrebni mnogo bolji odnosi s onima bez kojih više neće moći formirati vlast.
Međutim, tu se otvara očigledna kontradikcija.
Teško je u Sarajevu govoriti o partnerstvu, uvažavanju i političkom dijalogu, dok se u Mostaru istovremeno vodi politika koju bošnjački politički predstavnici doživljavaju kao demonstraciju političke sile i ignorisanja legitimno izabranih predstavnika drugog konstitutivnog naroda.
Politika ne funkcioniše na principu odvojenih svjetova. Ono što se radi u Mostaru neminovno proizvodi posljedice u Sarajevu.
Ako HDZ želi graditi povjerenje na federalnom nivou, teško će ga steći dok istovremeno šalje potpuno suprotnu poruku iz grada koji smatra svojom političkom utvrdom.
Ako hrvatska opozicija osvoji dovoljnu podršku birača, a probosanski blok procijeni da je vrijeme za drugačiji model odnosa, HDZ bi se prvi put nakon dugo vremena mogao naći u situaciji da posmatra formiranje federalne vlasti iz opozicionih klupa.
Karma mostarske politike
Ironija bi bila potpuna.
Politika koju danas HDZ demonstrira u Mostaru mogla bi postati upravo razlog zbog kojeg će sutra izgubiti partnere u Sarajevu.
Jer u politici ništa ne ostaje zaboravljeno.
Mostar nije izolovan slučaj, Mostar je poruka.
Ako ta poruka glasi da partnerstvo nije potrebno, da je dijalog slabost, a politička moć pravo na dominaciju, onda ne treba biti iznenađen ako nakon izbora neko drugi pošalje istu poruku HDZ-u.
Tada će Mostar postati ono što je malo ko u HDZ-u očekivao – ne njihov najveći politički uspjeh, nego simbol politike koja im se vratila poput bumeranga.
(24sata.info)