No, možda i nije baš tako jednostavno, pa (ne)podnošenje niskih temperatura ne treba objašnjavati samo spolnim razlikama. Studija objavljena u publikaciji Proceedings of the National Academy of Sciences pokazala je da su veličina i sastav tijela osobe važniji od spola u određivanju temperaturne granice na kojoj osoba počinje osjećati da joj je hladno.
Više mišića, više topline
Kao i ostala toplokrvna bića, ljudi ulažu puno energije i napora u održavanje tjelesne temperature na odgovarajućoj razini, no ne odgovaraju svima iste temperature. Nekima je i zimi ugodno u kratkim rukavima, dok drugi i u najtoplijim ljetima imaju uz sebe jaknu, za svaki slučaj. Preferencije vanjskih temperatura nisu pitanje našeg izbora, nego su izravno povezane s time kako nam radi metabolizam.
Osobe koje imaju veću mišićnu masu i one koje imaju veće tijelo sagorijevaju u mirovanju više kalorija nego pojedinci koji imaju manje mišića i općenito su manji. Masno tkivo može pružati izolaciju, tako je barem kod tuljana ili polarnih medvjeda, no kod ljudi ono će prije spriječiti toplinu koja nastaje u centralnom dijelu tijela da dopre do dlanova i stopala. Prema tome, to na kojoj ćemo se temperaturi najugodnije osjećati samo je donekle rodno uvjetovano i ne može se olako zaključiti da žene više vole toplinu, mišljenje je Borisa Kingme s Nizozemskog instituta za primijenjenu tehnologiju.
Ovisi o metabolizmu
“Kao prvo, idealne temperature za muškarce i žene u najvećem se dijelu preklapaju, a razlike koje postoje prilično su suptilne. Osim toga, nismo uvijek jednako odjeveni ni jednako aktivni, pa će temperatura koja nam odgovara ovisiti i o tome”, kaže Kingma.
Podaci iz spomenute američke studije podupiru ove nalaze. Naučni tim s Nacionalnog instituta za zdravlje otkrio je da je u određivanju idealne temperature neke osobe najvažnija interakcija između brzine metabolizma, tjelesne površine i postotka tjelesne masti.
“Ako vi i neka druga osoba imate sličan metabolizam, nije važno jeste li muškarac, žena, stariji, mlađi. Vjerojatno će vam odgovarati jednako okruženje”, smatra Kingma.
Stres za tijelo
I stvaranje tjelesne topline i raspršivanje njenog viška za nas su fizički stresni. Kada nam postane pretoplo, krvne žile u ekstremitetima šire se kako bi omogućile tijelu da oslobodi više topline. Ako to nije dovoljno, počinjemo se znojiti. S druge strane, kada smo izloženi hladnoći, krvne žile se stežu, ponajprije one u rukama i nogama, kako bi se spriječio gubitak topline. Ako tjelesna temperatura padne prenisko, drhtanje može pomoći u stvaranju potrebne topline. No, obje krajnosti zahtijevaju dodatnu energiju.
Kod pretjeranog izlaganja hladnoći može doći do ozeblina i pothlađivanja, ali temperature ne moraju biti ekstremno niske da bi izazvale snažnu reakciju kod osoba s Raynaudovom bolešću ili s Raynaudovim sindromom. Kod ovih se stanja male krvne žile u prstima ruku i nogu pod utjecajem hladnoće i/ili stresa naglo stežu, pa prsti ostaju bez krvi, pobijele ili poplave. Nerazmjerno više pogađaju žene i češća su u hladnoj klimi te se smatraju ekstremnim oblikom osjetljivosti na hladnoću. Stanje se povlači nakon zagrijavanja, ali može biti vrlo neugodno i bolno, posebno kod Raynaudovog sindroma (povezan je s drugim bolestima) kod kojeg može ostaviti i trajne posljedice.
(24sata.info)
