U tekstu pod naslovom “Balkan je i dalje zanemarena problemska regija, Srbija ostaje glavni remetilački faktor”, autor ističe da u Beogradu nastavlja živjeti stari duh nacionalizma, dok su stabilnost i budućnost Bosne i Hercegovine i dalje akutno ugrožene.
Rhotert navodi kako je ključ nestabilnosti u regiji agresivni srpski nacionalizam čiji je cilj ujedinjenje svih područja bivše Jugoslavije naseljenih Srbima u jednu državu. Prema njegovim riječima, to nije kratkoročan plan, već višedecenijski strateški projekat koji se provodi fleksibilnim sredstvima, ne samo vojnim, već i propagandom, diplomatijom preuzetom od bivše SFRJ te savezima s Rusijom i Kinom.
U analizi se podsjeća i na izjavu Aleksandra Vulina, kojeg autor naziva ideološkim mentorom Aleksandra Vučića, da realizacija “srpskoga sveta” može potrajati godinama i decenijama. To pokazuje kako politički akteri u Beogradu računaju na faktor vremena daleko dugoročnije nego zapadne demokratije.
Autor posebno naglašava da srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić “savršeno vlada repertoarom huškanja i propagande”, podsjećajući na činjenicu da je od 1998. do 2000. godine obnašao funkciju Miloševićevog ministra informisanja.
Taktika uzimanja regije za taoca
Kao jedan od ključnih Vučićevih manevara, NZZ izdvaja prijedlog “paketnog rješenja”, prema kojem bi sve zemlje Zapadnog Balkana trebale ući u EU zajedno. Rhotert ocjenjuje da je riječ o ucjeni: pošto Srbija i entitet Republika Srpska sve više klize u autokratiju, a Beograd nazaduje u oblastima pravosuđa, slobode medija i borbe protiv korupcije, ovakav pristup bi Vučiću omogućio da izbjegne reforme i cijelu regiju drži kao taoca.
Sličnu ulogu na terenu ima i lider bosanskih Srba Milorad Dodik. Autor ističe da Dodik i njegov SNSD svjesno blokiraju napredak Bosne i Hercegovine na putu prema Briselu, pri čemu ga ne zanima ni činjenica da bi BiH zbog toga mogla izgubiti više od milijardu eura iz Plana rasta EU, kao ni blokada imenovanja koordinatora za IPA fondove.
“Dodikov plan je uništiti Bosnu i Hercegovinu kao državu — ako to nije izvodljivo vojno, onda drugim putem”, piše Rhotert, upozoravajući da eventualni pokušaj secesije Republike Srpske ne bi mogao proći mirno, zbog čega snage EU-a i NATO-a u BiH i na Kosovu imaju ključnu ulogu.
Od SANU memoranduma do Tuzlanske kapije
Vraćajući se u historiju, autor napominje da je početak kraja Jugoslavije započeo u septembru 1986. godine objavom Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), dokumenta koji je tadašnji predsjednik Srbije Ivan Stambolić nazvao “rekvijemom za Jugoslaviju”.
Taj tekst je prekršio dotadašnji tabu optužbama o “demografskom genocidu” nad Srbima na Kosovu i zahtjevima za ukidanje ustavnih promjena iz 1974. godine, utirući put ratovima devedesetih koji su odnijeli 140.000 života i ostavili milione izbjeglica.
U tekstu se ukazuje i na zabrinjavajući kontinuitet takve retorike u današnjoj Srbiji. Rhotert spominje nedavni televizijski nastup srbijanske ministrice Snežane Paunović, koja je izjavila da bi na Miloševićevom mjestu 1998. godine “etnički očistila” Kosovo, usporedivši Albance s “termitima”. Takav rječnik, ističe autor, predstavlja otovreni govor mržnje koji je i dalje prisutan u srbijanskim medijima pod kontrolom režima, gdje se redovno koriste pogrdni termini i uvrede na račun susjednih naroda.
Osim verbalne dehumanizacije, Beograd i dalje pruža utočište osuđenim ratnim zločincima. Kao najdrastičniji primjer navodi se general Novak Đukić, odgovoran za masakr na Tuzlanskoj kapiji u maju 1995. godine, kada je od artiljerijske granate poginulo 71 dijete i mlada osoba, a skoro 200 ih je ranjeno. Đukić danas slobodno živi u Beogradu pod zaštitom Vučićevog režima.
Ipak, Rhotert podsjeća da je Srbija u periodu nakon pada Miloševića, predvođena premijerom Zoranom Đinđićem, pokazala da može ići putem demokratizacije i evropskih integracija. Đinđić je pokazao hrabrost izručivanjem Miloševića Haškom tribunalu, ali su ga 2003. godine ubile strukture starog režima. Dolaskom Vučićevog SNS-a na vlast 2012. godine, upravljanje državom ponovo su preuzeli stari Miloševićevi kadrovi i tvrdolinijaši.
Zaključujući analizu, autor poručuje da bi Evropska unija morala zauzeti jasnu distancu prema vlastima u Beogradu. Najmoćnijoj državi Zapadnog Balkana ne bi smjelo biti dozvoljeno da koči i ucjenjuje susjedne zemlje na njihovom putu ka EU.
Pravu solidarnost Evrope, navodi se na kraju teksta u NZZ-u, zaslužuju hrabri građani Srbije koji već godinama protestuju protiv kontrolisane demokratije Miloševićevog političkog nasljednika.
(24sata.info)