Iako danas nije među najvećim svjetskim proizvođačima, Venecuela ima najveće dokazane rezerve sirove nafte na svijetu procijenjene na oko 303 milijarde barela – više nego Saudijska Arabija i drugi veliki proizvođači.
Većina te sirove nafte je teška i sumporasta, odnosno viskozna i gustog sastava, što je dovoljno drugačije od tradicionalne “lake” nafte da utiče i na trgovinu i na preradu širom svijeta.
Šta znači “teška nafta”?
Teška nafta je gusta, visoka koncentracija sumpora i metala, teža za preradu, a čije ogromne količine postoje u Venecueli.
Laka nafta je tanja, s nižim udjelom sumpora, jednostavnija za preradu u goriva poput benzina i dizela i takva se proizvodi u SAD-u, ali i većinom u arapskim zemljama.
Teška nafta često se prodaje po nižoj cijeni jer zahtijeva više tehnologije i troškova da bi se preradila u korisne derivate.
Venecuela je posebno poznata po nafti iz Orinoco pojasa, gdje se nalazi veliki dio njenih rezervi, uključujući one izuzetno teške (extra heavy) vrste.
Zašto teška nafta treba SAD-u?
Iako je SAD jedan od najvećih proizvođača nafte na svijetu, velika većina američke nafte je laka – rezultat intenzivne proizvodnje iz škriljaca. Ta lagana nafta se često izvozi, jer domaće rafinerije nisu uvijek optimalno projektovane za njenu preradu.
Međutim, većina američkih rafinerija – posebno na obali Meksičkog zaliva – projektovana je da preradi tešku, sumporastu sirovu naftu, upravo onakvu kakvu Venezuela ima i proizvodi.
Oko 70 odsto kapaciteta rafinerija u SAD-u najbolje funkcioniše kada u sirovu mješavinu ulazi teža nafta koja im omogućava efikasnu proizvodnju dizela, goriva za avione, asfaltne baze i druge derivate.
Drugim riječima, iako SAD proizvodi više nafte nego ikada, njene rafinerije “vole” tešku naftu – jer su ta postrojenja projektovana prije ekspanzije proizvodnje u SAD-u i dugo su se oslanjala na uvoz teških sirovina iz Latinske Amerike i drugih regija.
Gdje se ta nafta prerađuje u SAD-u?
Neke od ključnih rafinerija koje mogu preraditi venecuelansku tešku naftu nalaze se na Gulf Coastu (Gulf Coast) u saveznoj državi Teksas i Luizijana.
Na primje, Phillips 66 ima rafinerije u Lake Charlesu i Sweenyu (Teksas) koje su sposobne obrađivati tešku venecuelansku sirovu naftu.
Ove i slične jedinice su opremljene takozvanim coking i cracking procesima, koji omogućavaju razbijanje gustih molekula teške nafte u lakše frakcije pogodne za dizel i druge gorive proizvode.
Zašto SAD i dalje uvozi tešku naftu?
Geografska blizina Venecuele čini ovu naftu privlačnom kao izvor koji se može relativno brzo isporučiti.
Teška nafta se često prodaje s popustom, što može smanjiti troškove sirovina za rafinerije.
Kada Venecuela zbog sankcija ili proizvodnih problema smanji izvoz, to utiče na rafinerijske ulaze i može povećati troškove proizvodnje goriva u SAD-u.
Teška nafta nije “loša” nafta – ona je drugačija vrsta sirove sirovine koja zahtijeva specijaliziranu preradu.
Američke rafinerije su mnoge decenije projektovane baš za tu preradu, pa imaju dobru “podudarnost” s vrstom nafte koju Venecuela ima.
To objašnjava zašto, čak i kad SAD proizvodi mnogo svoje nafte, i dalje treba velike količine teške nafte iz inostranstva – uključujući Venecuelu, piše Biznisifo.ba.
(24sata.info)