Skupove koji su održani u više evropskih gradova i koji su prerasli u sukobe s policijom ocijenio je za Klix.ba Amer Osmić, profesor na Odsjeku za sociologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
To što sličnih protesta nema u BiH, Osmić kaže da to nije dokaz zadovoljstva, nego znak da se nezadovoljstvo iskazuje povlačenjem iz javnog života ili odlaskom iz zemlje.
Nakon što su u subotu protesti protiv troškova života u Parizu i Milanu prerasli u sukobe s policijom, a u Tirani demonstranti tražili ostavku premijera Edija Rame, Osmić kaže da mladi širom Evrope imaju osjećaj da im je perspektiva blokirana.
“Zapravo može se vidjeti jedna jasna poruka da mladi traže da im društvo omogući da od vlastitog rada i obrazovanja izgrade samostalan i dostojanstven život. Sve ove proteste povezuje kriza mogućnosti osamostaljivanja mladih. Stanovanje, obrazovanje i zaposlenje, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u drugim državama nisu tri odvojena problema, jer zapravo zajedno određuju može li mlada osoba izaći iz roditeljskog doma, steći ekonomsku sigurnost i planirati vlastiti život. Kada ti prijelazi postanu teško dostupni, nezadovoljstvo prerasta u ispitivanje pravednosti društvenog poretka, odnosno koliko trud i obrazovanje zaista omogućavaju napredovanje, a koliko životne šanse zavise od porodičnih resursa”, kazao je Osmić.
Generacijsko i klasno pitanje
Ističe da mladi nisu homogena grupa te da ista stanarina nema isto značenje za mladu osobu kojoj porodica može kupiti stan i za osobu koja od nesigurnog prihoda mora plaćati stanovanje i školovanje.
“Zato su ovi protesti kojima svjedočimo zapravo generacijsko i klasno pitanje i tiče se položaja mladih, ali i rastućih razlika među njima”, rekao je.
Obrazac u kojem protesti počinju mirno, a navečer prerastaju u nerede, Osmić objašnjava dinamikom eskalacije. Tokom dana, kaže, mijenjaju se sastav okupljenih, ponašanje policije i odnosi među grupama, a pojedinačni sukob može pokrenuti širu reakciju.
“Mrak i manja mogućnost identifikacije mogu olakšati nasilje, ali ga sami ne objašnjavaju. Među onima koji razbijaju mogu biti i raniji mirni učesnici, manje grupe koje nasilje smatraju političkom taktikom ili osobe koje koriste priliku za uništavanje i pljačku”, navodi Osmić.
Protesti, smatra Osmić, mogu promijeniti politiku, ali samo uz jasne zahtjeve, organizaciju i trajan pritisak na institucije.
“Nasilje nije rješenje, jer ugrožava ljude, može suziti podršku protestima i omogućiti da se rasprava o opravdanim zahtjevima zamijeni raspravom o neredima. Odgovornost za nasilje treba individualizirati, a institucije time ne mogu biti oslobođene obaveze da odgovore na probleme zbog kojih građani protestuju”, istakao je.
Hoće li se val preliti na Balkan
Na pitanje mogu li se ovakvi pokreti preliti i na Balkan, s obzirom na to da su protesti već u Albaniji, Osmić odgovara da mogu, ali ne automatski.
“Mogu, ali protesti se ne prenose automatski iz jedne zemlje u drugu. Prelijevaju se prije svega primjeri, simboli i uvjerenje da je promjena moguća, dok mobilizacija najčešće zavisi od lokalnih problema, organizacije i povjerenja u zajedničko djelovanje. Na prostoru bivše Jugoslavije nezadovoljstvo može dobiti različite oblike, neko izlazi na ulicu, neko se povlači iz politike, a neko odlazi iz zemlje. Zato je važno pitati se mogu li mladi vlastite teškoće prepoznati kao zajednički društveni problem i izgraditi solidarnost preko nacionalnih, etničkih i stranačkih podjela koje su evidentne”, kazao je.
Osmić naglašava da “kada je povjerenje u mogućnost promjene slabo, privatno snalaženje ili odlazak iz zemlje djeluje izvjesnije od kolektivne borbe”.
“To ne znači da su mladi apatični, nego da nezadovoljstvo ne uspijeva prerasti u organizovanu solidarnost. Ako mlada osoba procjenjuje da institucije neće odgovoriti na njene zahtjeve, da protest nosi rizik, a angažman ne donosi vidljive rezultate, može se usmjeriti na ono nad čim ima više kontrole, a to je traženje posla preko poznanstava, oslanjanje na porodicu ili pripremu za odlazak. Ono što izvana izgleda kao pasivnost može biti prilagođavanje uslovima u kojima se zajedničko djelovanje doživljava kao neizvjesno i skupo”, istakao je.
Na kraju je poručio da bi vlasti u Bosni i Hercegovini trebale razumjeti da odsustvo masovnih protesta nije dokaz zadovoljstva niti povjerenja građana.
“Nezadovoljstvo se može iskazati i povlačenjem iz javnog života ili odlaskom iz zemlje, čije su posljedice dugoročne. Pitanja stanovanja, obrazovanja i zaposlenja značajno određuju mogu li mladi izgraditi samostalan život i vide li svoju budućnost ovdje. Zato vlast mora raditi na dostupnijem stanovanju, kvalitetnom javnom obrazovanju, transparentnom zapošljavanju i stvarnom učešću mladih u donošenju odluka, uz jasne rokove i mjerljive rezultate”, zaključio je.
(24sata.info)