Autor: Dr. Senaid Zajimović
Narod koji može tri noći zaredom ispuniti stadion sposoban je ispuniti i trg kada se na njemu brane država, ljudska prava i dostojanstvo njegovih građana. Pitanje nije možemo li. Pitanje je želimo li.
Prethodne tri noći slušao sam koncert Dine Merlina. Ne zato što sam bio na Koševu, nego zato što živim na Orahovom Brijegu, svega nekoliko kilometara od stadiona. Svaki stih, svaka riječ i gotovo svaki ton dopirali su do moje kuće kao da sam bio među desetinama hiljada ljudi koji su zajedno pjevali. I dok sam slušao muziku, nisam razmišljao samo o koncertu. Razmišljao sam o narodu.
Prije svega, treba odati priznanje Dini Merlinu. Okupiti desetine hiljada ljudi tri noći zaredom nije uspjeh koji se događa slučajno. To mogu samo rijetki umjetnici. Potrebne su godine rada, povjerenje publike i sposobnost da se ljudi prepoznaju u njegovim pjesmama. Takav uspjeh zaslužuje poštovanje. Ako jedan umjetnik može okupiti toliko ljudi na jednom mjestu, o čemu većina političara može samo sanjati, onda je to činjenica koja zaslužuje ozbiljno razmišljanje.
Ali upravo tu počinje moja dilema. Ne o Dini Merlinu, nego o nama.
Razmišljam o energiji ovog naroda. O spremnosti da satima stoji u redu, putuje stotinama kilometara, izdvoji vrijeme i novac kako bi bio dio jednog događaja. To nije mala stvar. Naprotiv. To pokazuje da ovaj narod zna biti uporan, organiziran, discipliniran i spreman na žrtvu kada nešto smatra vrijednim.
I zato se nameće jedno pitanje: zašto istu tu energiju tako rijetko pokazujemo kada treba braniti svoja prava, svoje dostojanstvo i svoju državu?
Nije problem što je Koševo puno. Nije problem što volimo muziku, umjetnost i zajednička okupljanja. Naprotiv. Problem nastaje onda kada su stadioni puni, a trgovi na kojima se mirno i dostojanstveno brane država, ljudska prava i dostojanstvo građana ostaju prazni. Kada bez razmišljanja izdvajamo vrijeme za zabavu, ali ga ne nalazimo kada treba stati u odbranu onoga što bi svima nama trebalo biti svetinja.
Ne govorim o stranačkim skupovima niti o protestima koji ruše institucije. Govorim o mirnim građanskim okupljanjima kada se brani Bosna i Hercegovina, kada se štite ljudska prava, kada se traži ravnopravnost ili kada se staje uz one kojima je pomoć potrebna. U svakom demokratskom društvu upravo su takva okupljanja izraz odgovornog građanstva.
Dok su desetine hiljada ljudi tri noći zaredom ispunjavale Koševo, Bošnjaci u Mostaru i Stocu i dalje vode borbu za punu političku, nacionalnu i ekonomsku ravnopravnost. Ta borba ne vodi se samo za političko predstavljanje nego i za pravo na rad, zapošljavanje i jednake mogućnosti u javnim institucijama. Povratnici u Podrinju svakodnevno se suočavaju s izazovima očuvanja svog identiteta, dostojanstva i osnovnih ljudskih prava. To nisu problemi pojedinaca, nego pitanja koja se tiču cijelog bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine.
Koliko nas je bilo kada su organizirani protesti zbog političke, nacionalne i ekonomske neravnopravnosti Bošnjaka u Mostaru i Stocu? Koliko nas je bilo kada je trebalo stati uz povratnike u Podrinju? Koliko nas je bilo kada se branio ustavni poredak i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine ili kada su u posljednje vrijeme organizirani bilo koji drugi mirni protesti za zaštitu države, ljudskih prava i dostojanstva građana?
Odgovor, nažalost, znamo. Na takvim okupljanjima često nas bude tek nekoliko stotina ili nekoliko hiljada. Upravo ta razlika između punog stadiona i gotovo praznog trga govori više o našem društvu nego bilo koja politička analiza. Možda je zato mnogo važnije pitanje gdje smo bili mi nego gdje su bili drugi.
Tokom koncerata mnogi su očekivali i određene simbolične poruke koje bi dodatno odjeknule među publikom. Svaki umjetnik ima pravo da bira svoj repertoar i svoj način izražavanja i to pravo treba poštovati. Ali ni Dino Merlin ni njegov koncert nisu tema ovog teksta. Tema smo mi.
Gdje su danas bošnjački političari? Do prije nekoliko dana gledali smo fotografije sa sportskih događaja u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovih dana gledamo fotografije sa koncerata. Neka ih. Niko im ne osporava pravo da uživaju u muzici. Ali zašto ih ne viđamo u Mostaru i Stocu kada se odlučuje o političkoj, nacionalnoj i ekonomskoj ravnopravnosti Bošnjaka? Zašto ih ne viđamo među povratnicima u Podrinju kada im je potrebna podrška? Zašto ih ne viđamo na mirnim građanskim protestima kada se brane ustavne vrijednosti Bosne i Hercegovine? Zašto ne stoje uz vlastiti narod onda kada je njihovo prisustvo važnije od svake fotografije i svakog protokolarnog pojavljivanja?
Još važnije od toga jeste jedno drugo pitanje. Gdje su bošnjački intelektualci? Gdje su univerzitetski profesori? Gdje su akademici? Gdje su nevladine organizacije koje se svakodnevno pozivaju na ljudska prava? Gdje su kulturne ustanove? Gdje su vjerske zajednice? Kada se pred našim očima narušavaju prava Bošnjaka, kada se osporava njihova politička, nacionalna i ekonomska ravnopravnost ili kada se ugrožava država Bosna i Hercegovina, zar nije prirodno da upravo oni budu među prvima koji će dignuti svoj glas?
Možda je vrijeme da prestanemo svu odgovornost prebacivati na političare. Jer oni, sviđalo nam se to ili ne, uglavnom odražavaju društvo iz kojeg dolaze. Ali odgovornost nije samo njihova. Ona pripada svima nama. Narod koji može tri noći zaredom ispuniti stadion sposoban je ispuniti i trg kada se na njemu brane država, ljudska prava i dostojanstvo njegovih građana. Narod koji može satima čekati u redu za koncert sposoban je nekoliko sati stajati i za pravdu. Narod koji može izdvojiti novac za kartu sposoban je izdvojiti i malo vremena za budućnost vlastite djece.
I tu se vraćam pitanju s početka.
Ako imamo snagu da se okupimo zbog pjesme, imamo li snagu da se okupimo zbog pravde? Ako možemo pokazati toliko zajedništva zbog umjetnosti, možemo li ga pokazati i kada se brane država, ljudska prava, nacionalna ravnopravnost i dostojanstvo vlastitog naroda?
Možda tek nakon svih ovih pitanja možemo postaviti i ono posljednje, najneugodnije. Zaslužuje li ovaj narod bolju vlast?
Jer vlast nije pala s neba. Ona je, sviđalo nam se to ili ne, često odraz društva, njegovih vrijednosti, prioriteta i spremnosti da traži odgovornost od onih koje bira. Kada građani od vlasti budu tražili onoliko koliko danas traže od organizatora koncerata, tada će se promijeniti i vlast. Kada budemo spremni trgove ispuniti istom odlučnošću kojom punimo stadione, tada će se promijeniti i društvo, prenosi Stav.
Do tada ćemo, vjerovatno, nastaviti puniti stadione, a ostavljati praznim trgove na kojima se brane dostojanstvo, ravnopravnost, ljudska prava i budućnost Bosne i Hercegovine. Možda odgovor na pitanje s početka nije da ovaj narod ne zaslužuje bolju vlast. Možda je odgovor da ovaj narod još uvijek ne traži dovoljno odlučno bolju vlast. Jer narod koji može napuniti stadion može napuniti i trg. Pitanje nije možemo li. Pitanje je želimo li.
(24sata.info)