Sinoć je hrvatski RTL u svom informativnom programu govorio o efektima evropskih fondova koje Hrvatska povlači iz evropskog budžeta. Milijarde eura evropskog novca postale su jedan od važnih pokretača hrvatske ekonomije, infrastrukture i javnih projekata.
Istovremeno, prije dva dana hrvatski premijer Andrej Plenković u Mostaru je ponovo dijelio milione eura za projekte koje Vlada Republike Hrvatske predstavlja kao pomoć hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini.
I sve bi to bilo sasvim legitimno da se u slučaju Mostara ponovo nije otvorilo jedno mnogo ozbiljnije pitanje: može li novac biti odgovor na pitanje zakonitosti?
Upravo je činjenica da je Plenković ponovo finansijski podržao nastavak izgradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru uzburkala mostarsku političku scenu. Reagirao je mostarski muftija, a potom i predsjednik GO SDA Mostar Alis Čolaković.
Suština njihovih reakcija nije bila u tome da Hrvatskoj ospore pravo da pomaže projekte u Bosni i Hercegovini. Nije bila ni u tome da se ospori pravo bilo kojem narodu da finansira svoje institucije.
Suština je mnogo jednostavnija: jesu li za izgradnju HNK-a na spornom lokalitetu postojale i postoje pravno valjane dozvole i jesu li sve procedure provedene u skladu sa zakonom?
Na to pitanje, međutim, iz odgovora predsjednika GO HDZ-a Mostar Marka Novaka nismo dobili odgovor.
Dobili smo – novac.
“Donesite 100 miliona KM”
Novak u svom saopćenju snažno brani pomoć Republike Hrvatske i posjetu premijera Plenkovića. Kaže da su projekti univerzalni, da pomoć „ne pita za nacionalnost niti vjersku pripadnost“ i da od njih korist imaju „svi naši sugrađani“.
To je sasvim legitimna politička poruka.
Ali onda dolazi zanimljiv obrat.
Na kraju saopćenja Novak zahvaljuje Vladi Republike Hrvatske „za sve što čini za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, ali i za projekte od kojih korist imaju svi žitelji ove zemlje“.
Dakle, pomoć je istovremeno i univerzalna i pomoć hrvatskom narodu.
Ali ni to nije najveći problem.
Najzanimljiviji dio Novakove reakcije jeste odgovor na pitanje zbog čega gradska vlast i nadležni Odjel za urbanizam ne omogućavaju Gradskom vijeću uvid u prostorno-plansku dokumentaciju.
Umjesto odgovora gdje je dokumentacija, ko je izdao dozvole, kada su izdate i na osnovu kojeg zakona, Novak poručuje:
“Nadmašite je. Donesite u Mostar 100 milijuna KM… Mi se sigurno nećemo ljutiti.”
I upravo je u ovoj rečenici sadržana cijela apsurdnost polemike.
Jer pitanje nije: koliko je ko novca donio u Mostar?
Pitanje je: je li objekat izgrađen zakonito?
Ako jeste – pokažite dokumentaciju.
Ako nije – donirani milioni to neće učiniti zakonitim.
Niti će 100 miliona KM promijeniti činjenicu da svaki javni objekat mora imati odgovarajuće prostorno-planske, urbanističke, građevinske i druge akte koje propisuje zakon.
Novac nije građevinska dozvola.
Donacija nije urbanistička saglasnost.
Politička podrška nije pravni akt.
Papiri su, ipak, važni
Novak dalje tvrdi da drugoj strani „papiri, izgleda, ne trebaju“ i da im je „fetva obvezujuća i sasvim dovoljna“.
Ovdje se događa nešto još opasnije od obične političke prepirke.
Umjesto da se rasprava vrati na dokumente, zakone i procedure, u nju se uvodi vjerski pojam – fetva.
Zašto?
Da bi se pravno pitanje pretvorilo u vjersko.
Da bi se rasprava o zakonitosti gradnje predstavila kao sukob između „fetve“ i „papira“.
A upravo to je zamjena teza.
Islamska zajednica može imati svoj vjerski stav o Lakišića haremu. Muftija može govoriti o njegovom historijskom, vjerskom i vakufskom značaju. Fetva može biti predmet vjerske i institucionalne odgovornosti Islamske zajednice.
Ali kada se pred sudom raspravlja o zakonitosti određenih akata, onda su odlučujući zakoni, vlasnički odnosi, prostorno-planska dokumentacija, dozvole, nadležnosti organa i drugi relevantni pravni akti.
Zato je potpuno legitimno pitati: gdje su papiri?
I to pitanje ne postaje manje legitimno zato što ga postavlja političar SDA.
Ne postaje manje legitimno zato što ga postavlja muftija.
Ne postaje manje legitimno ni zato što se radi o Lakišića haremu.
Naprotiv.
Što je predmet osjetljiviji, to je obaveza javnosti da zna činjenice veća.
A gdje je počela priča o Lakišića haremu?
Mostar već decenijama živi s posljedicama neriješenih odnosa u prostoru nekadašnje Centralne zone.
Ta zona nije zamišljena kao prostor u kojem će jedna etnička ili politička strana dobiti trajnu dominaciju nad drugom. Naprotiv, međunarodna zajednica je u poslijeratnom Mostaru Centralnu zonu posmatrala kao jedan od instrumenata buduće integracije grada.
Danas, međutim, upravo taj prostor ponovo postaje simbol dubokih podjela.
Lakišića harem nije nastao kao politički problem posljednjih nekoliko godina. Njegova historija seže mnogo dublje. Pitanje zemljišta, vakufa, urbanističkih planova, odluka gradskih organa i izdavanja različitih akata predstavlja složenu administrativno-pravnu hronologiju koju javnost ima pravo poznavati.
Posebno zato što se u isto vrijeme postavljaju pitanja o okolnostima pod kojima je započeta izgradnja HNK-a, ali i o drugim objektima koji su u tom prostoru građeni ili planirani.
Ako je sve bilo zakonito – zašto je problem objaviti kompletnu dokumentaciju?
Ako su svi postupci provedeni pred nadležnim organima – zašto se od Gradskog vijeća uskraćuje uvid u prostorno-plansku dokumentaciju?
Ako su svi akti pravno valjani – zašto se na zahtjev za njihovim objavljivanjem odgovara pričom o milionima?
To su pitanja na koja ne odgovara ni fetva, ali ni Plenkovićev novac.
Na njih odgovaraju – papiri.
Hrvatska ima pravo pomagati. Ali Mostar ima pravo pitati.
Niko razuman neće osporavati Republici Hrvatskoj pravo da pomaže projekte u Bosni i Hercegovini.
Niko ne bi trebao osporavati ni pravo hrvatskog naroda u BiH da razvija svoje institucije i kulturne ustanove.
Ali upravo zbog toga što Hrvatska ima ogroman politički, finansijski i institucionalni utjecaj u Mostaru, njene intervencije u osjetljiva pitanja moraju biti još transparentnije.
Dobrosusjedski odnos ne podrazumijeva samo slanje novca.
Dobrosusjedski odnos podrazumijeva i razumijevanje lokalnog konteksta.
Podrazumijeva poštovanje domaćih institucija.
Podrazumijeva poštovanje sudskih postupaka.
I, prije svega, podrazumijeva izbjegavanje finansiranja projekata oko kojih postoje ozbiljna otvorena pravna pitanja sve dok se ta pitanja ne razriješe.
Jer ako je nešto zakonito, nema razloga da se toga plašimo.
Problem nije u milionima. Problem je u poruci.
Neko će reći: neka Hrvatska daje koliko god želi.
I zaista – neka daje.
Ali onda neka niko ne očekuje da će se na pitanje zakonitosti odgovoriti iznosom donacije.
Jer time se šalje vrlo loša poruka.
Poruka da se politička i finansijska moć mogu suprotstaviti javnom zahtjevu za transparentnošću.
Poruka da se pitanje dokumentacije može prekriti iznosom donacije.
Poruka da onaj ko ima novac ima i pravo određivati šta je važno, a šta nije.
A Mostaru upravo takva logika najmanje treba.
Ovaj grad već ima previše iskustva s politikom u kojoj se prostor prvo podijeli, zatim proglasi političkim interesom, a onda se građanima objašnjava da o tome više nema šta pitati.
Zato pitanje Lakišića harema i HNK-a ne treba svoditi na sukob SDA i HDZ-a.
Ne treba ga svoditi ni na sukob Bošnjaka i Hrvata.
I ne treba ga pretvarati u sukob islama i katoličanstva.
To je upravo zamka u koju se ne bi smjelo upasti.
Ovo je, prije svega, pitanje zakona, vlasništva, javnog interesa, transparentnosti i odgovornosti vlasti.
I zato je potpuno nevažno ko je donio prvi milion, a ko će donijeti posljednji.
Važno je samo jedno:
Jesu li papiri valjani?
Ako jesu – pokažite ih.
Ako nisu – donesite i milijardu.
Ni ona neće zamijeniti zakon.
(24sata.info)