Na prijedlog prvog predsjednika međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, Amir Ahmić 1998. godine imenovan je za oficira za vezu Bosne i Hercegovine sa ICTY-jem u Den Haagu. To je ujedno bila podrška državnih institucija Republike Bosne i Hercegovine da u potpunosti sarađuju sa međunarodnim pravosudnim institucijama ICTY/IRMCT.
Punih 25 godina Amir Ahmić je predano radio kao oficir za vezu s Haškim tribunalom, upravo iz tog razloga smatra se da je najkompetentnija osoba za pitanja u vezi s radom ovog ad hoc suda koji je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a, a što je vezano za istragu u periodu višedržavne agresije, UZP-a, genocida nad Bošnjacima i ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.
Nedavno je iz štampe izašla knjiga“Pobjeda Bosne i Hercegovine: Saradnja i naslijeđe Haškog tribunala”, čiji je autor Amir Ahmić. Kako su nakon prvih promocija mediji objavili, Ahmićeva knjiga predstavlja jedno od najvažnijih svjedočanstava o borbi Bosne i Hercegovine za istinu, pravdu i međunarodno priznanje agresije, udruženog zločinačkog poduhvata, genocida ali i svih drugih oblika ratnih zločina, etničkog čišćenja… Knjiga dokumentuje kako su institucije, svjedoci i pojedinci iz Bosne i Hercegovine učestvovali u dokazivanju zločina pred Haškim tribunalom i čuva istinu od revizionizma i negiranja. Bošnjaci.Net su obavili razgovor sa Amirom Ahmićem, uglednim Bošnjakom, vrsnim intelektualcem i velikim rodoljubom Bosne i Hercegovine i svih njenih naroda, koji preporučujemo u nastavku da u cjelosti pročitate i preporučite drugima.
Bošnjaci.Net: Uvaženi gospodine Ahmiću, nedavno je u Sarajevu predstavljena Vaša knjiga “Pobjeda BiH – Saradnja i naslijeđe haškog Tribunala”. Knjigu su recenzirali, uredili, ocijenili i predstavile mnogobrojne značajne ličnosti iz državno-političkog, pravosudnog i javnog života od Serga Brammerza, Stjepana Mesića, reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića, Bore Kontića, Ernesta Petrića, Seje Omeragića, Iztoka Pobregara, dr. Ekrema Tucakovića… Šta je glavna poruka knjige?
AHMIĆ: Govorim o pravnoj pobjedi činjenica nad pokušajem da se zločini, njihovi obrasci i politički kontekst izbrišu iz historijskog zapisa. Tribunal je ostavio pravosnažne presude i ogromnu dokaznu građu koju više nije moguće jednostavno izbrisati. U svojim pismima nakon završetka sudjenja za bivšu Jugoslaviju, predsjednica suda i Gl. tužitelj su naglasili da su najvažnija postignuća suda realizirana uz bosanskohercegovačku podršku i pomoć.
AMIR AHMIĆ: U osam predmeta utvrđen je međunaridni sukob u Bosni i Hercegovini, odnosno da su SRJ/Srbija i Hrvatska pored vođenja agresivnog rata prema Bosni i Hercegovini šaljući svoje vojne i policijske jedinice imale i tzv. opću kontrolu, političku, vojnu, financijsku i svaku drugu nad svojim agentima u Bosni i Hercegovini u cilju stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske. Uz to presuđeni su i UZP-i na čelu su bili Milošević i Tuđman, odnosno UZP-i su nastali prema sudskim presudama u 1991. godini kao plan za istrebljenje i uništenje prevashodno Bošnjaka. Znači imamo dva najjača sudska argumenta, da su napravili zločinačke planove i onda su napali na Bosnu i Hercegovinu koristeći svoje proksije u Bosni i Hercegovini.
Naslijeđe Tribunala mora biti preneseno u domaće pravosuđe, obrazovanje, arhive i javni prostor
Glavna poruka knjige da je pobjedila bosanska pamet i upornost i da je ostvarena pobjeda činjenica nad lažima, revizionizmom i propagandom. To je bila pravna pobjeda nad velikodržavnim projektima koji su u osnovi sadržavali zločinačke planove, a njihovi protagonisti su bila članovi rukovodstava Srbije i Hrvatske, o čemu je Tribunal dao svoj pravosnazni sud. Uprkos svemu, Bosna i Hercegovina je dobila historijsku i pravnu bitku pred međunarodnim pravosuđem.
Govorim o pobjedi, jer revizionisti i negatori svih boja i dresova, a i neki drugi u posljednje vrijeme su započeli narativ da ne trebamo pričati o naslijeđu, jer se vraćamo u poziciju žrtve. Mi nismo žrtve u ovom pravnom i svakom drugom ratu u Hagu, mi smo pobjednici i to trebaju znati i zapamtiti.
To ne znači da smo postigli savršenu pravdu i da su svi odgovorni kažnjeni. Nisu! Ali Haški tribunal je utvrdio ogromnu količinu činjenica o zločinima, njihovim počiniocima, obrascima djelovanja, komandnim strukturama i političkom kontekstu rata.
Druga poruka knjige jeste da zatvaranjem Tribunala nije završena borba za pravdu. Naprotiv. Naslijeđe Tribunala mora biti preneseno u domaće pravosuđe, obrazovanje, arhive i javni prostor.
Ako međunarodne presude ostanu samo dokumenti u arhivima, a njihovi nalazi se ne prenesu novim generacijama, onda smo veliki dio te pobjede sami potrošili i našu budućnost napravili neizvjesnom.
Treća poruka je da bez svjedoka i žrtava, ali i bez jakog državnog vizionarstva i organizacije i “velikih – malih “ljudi, tu uključujući na prvom mjestu novinare, koji vole svoju državu, ne bi bilo ni haškog Tribunala.
Bošnjaci.Net: Šta se dešava sa Tribinalom, odnosno Mehanizmom za krivične sudove kao njegovim pravnim nasljednikom. Rusija je u junu tražila njegovo hitno zatvaranje i uspjela je zaustaviti produženje mandata dr. Serge Brammertz? Kakva je sudbina ovog međunarodnog suda?
AHMIĆ: Rusija od izručenja ratnog zločinca Mladića ne posustaje od zahtjeva upućenih osnivaču VS UN-a za njegovo gašenje. Trenutne geopolitičke okolnosti joj odgovaraju. Izlobirali su neproduženje mandata Gl. Tuzitelju Serge Brammertzu koji je istekao 30. juna 2026. godine, a pitanje njegovog formalnog produženja ostalo je neriješeno u vrlo složenim pregovorima u Vijeću sigurnosti. Istovremeno, službena dokumentacija Mehanizma i dalje ga označava kao tužioca. To otvara ozbiljno institucionalno pitanje koje zahtijeva jasno i transparentno rješenje. Inače, već odavno Vlada Nizozemske pokušava iznajmiti zgradu Mehanizma, koja je njihovo vlasnistvo, što je u rangu uloge nizozemskog bataljona u Srebrenici i izvještaja njihovog kraljevskog instituta NIOD koji je 2002. amnestirao Srbiju i Slobodana Miloševića i to u toku suđenja Miloševiću i neposredno pred presudu Međunarodnog suda pravde u tužbi Bosne i Hercegovine protiv SRJ – Srbije. Zamislite da je Njemačka od zgrade suda u Nirnbergu napravila carinu i policiju, a što su nizozemske vlasti pokušale i zgrada nije iznajmljena samo zbog činjenice da je zgrada historijski objekat, te se nije mogla mijenjati po zahtjevima klijenata.
Sve je to prošlo ispod radara, kao i priča o arhivi za koju je samo Švicarska ponudila varijantu. Od 2010. se zna da arhiva ne može biti dislocirana na područje bivše Jugoslavije. Potrošeno je dragocjeno vrijeme u beskorisnim raspravama pred UN-om, ali je interesantno da Švicarska traži sredstva od UN-a, što priču opet vraća na početak. Cilj neprijatelja Tribunala je arhiva Tužiteljstva, njih ne interesira javna dostupna arhiva koju imate i na internetu i sve priče koje se pojavljuju u javnosti ustvari u velikoj mjeri maskiraju stvarni cilj – arhivu tužiteljstva koja nikad i nikome neće biti predata i uvijek će ostati pod zaštitom unutar UN-a. Arhiva nije samo pitanje prostora. Arhiva je pitanje institucionalne memorije, dokaznog kontinuiteta i budućeg istraživanja.
U jednoj varijanti se pojavljuje taj famozni NIOD, nizozemski institut, kao nasljednik haške arhive, da se čak predlaže mijenjanje nizozemskog zakona kako bi se domogli arhiva, te me i ne čudi zašto je Nizozemska u izvještaju VS UN-a napisala da ne želi da učestvuje u rješavanju sudbine Mehanizma. Ima tu još raznih sramotnih postupaka i dilova.
Bošnjaci.Net: Da li to znači da se ne treba komunicirati NIOD-om?
AHMIĆ: Apsolutno! Smatram posebno da državne institucije ne bi smjele komunicirati sa NIOD-om sve dok se NIOD izvještaj ne ukine ili promijeni, jer predstavlja najgori revizionistički akt, čak gori i opasniji od tzv. komisije o Srebrenici iz manjeg BH entiteta.
Iste težine je i priča o sudskim nadležnostima kada se zatvori mehanizam, odnosno ko će donositi odluke o Karadžiću i drugim i ko će brinuti o zaštićenim svjedocima. Sve se radi na tome da neko tijelo, koje bi zamijenilo Mehanizam, pusti na slobodu ratne zločince tako što bi im odobrili služenje kazne u Srbiji i Hrvatskoj. Reisu-l-ulema Kavazović je “povukao” značajan potez koji bi mogao promijeniti ovakvu sumornu sliku i zaštititi svjedoke i naslijeđe Tribunala.
Bošnjaci.Net: Koja je vaša poruke?
AHMIĆ: Moja poruka je jasna: Mehanizam se može institucionalno smanjivati i na kraju zatvoriti, ali se njegovo pravno i historijsko naslijeđe ostaje kao vrhunski alat za sve one koji do kraja razumiju međunarodnu politiku. Zanemarivanje naslijeđa koje je pravljeno više od 30 godina, bez obzira na trenutne svjetske geopolitičke okolnosti ili političke odnose u BiH, je površnost i slijepa politika koja svjetlosnom brzinom radi za one koji su pravno poraženi na Tribunalu. Zato je pitanje danas manje: šta je Tribunal utvrdio? A mnogo više: šta ćemo mi učiniti sa onim što je Tribunal utvrdio.
Bošnjaci.Net: Sahranjen je ratni zločinac Mladić, dokle će se tolerirati neprocesuiranje negatora i afirmatora i zaštitnika zločina i zločinaca. Šta je i sa progonom ratnih zločinaca u Bosni i Hercegovini i regionu?
AHMIĆ: Tu smo došli do jednog od najvećih paradoksa našeg vremena, zločinac je pravosnažno osuđen, ali ideologija koja ga je proizvela i dalje nije poražena.
Sahrana je postala politička rehabilitacija.
A još veći problem nastaje u Bosni i Hercegovini kada država vidi negiranje presuda, veličanje zločinaca i revizionizam, a ne reaguje.
Sahrana zločinca je slika današnjeg svijeta i nemojte misliti da je nešto prije bilo bolje i pravednije, samo što je bilo ”ispod stola” ili kad je najjačim odgovaralo da discipliniraju Srbiju. Ili kad su najjače države u jednoj fazi od 2012., djelovale na promjeni standarda na Tribunalu, o čemu je pisao i danski sudac Harhof, da bi sačuvali svoje politike djelovanja izvan nacionalnih granica u smislu intervencija, a da bi izbjegli krivičnu odgovornost. Brammertz je godinama upozoravao upravo na to. Politika najjačih se mijenjala višestruko prema Tribunalu 30 godina i samo zahvaljujući upornosti i poštenju Ureda tužitelja, a posebno dostojanstvenih američkih i drugih tužitelja koji su vodili i doveli do kraja glavne predmete postignuto je i sačuvano je naslijeđe Tribunala. Sad se nakon sahrane možda može najilustrativnije dočarati borba naših žrtva i Majki Srebrenice na čelu sa Munirom Subašić, sa čim se sve susreću. Žrtve ne mogu same. Pored politike, posebno je vazno da institucije i pojedinci koji su na budžetu pomognu žrtvama u njihovoj borbi. Pisanje knjiga, izvještaja, održavanje izložbi i konferencija je potrebno, ali se mora pomoći žrtvama u borbi protiv, u ovom slučaju državnih sistema koji čuvaju zločince i ne progone ih. Skoro je ista situacija i u Srbiji i Hrvatskoj u vezi da progonom zločinaca, ali i u Bosni i Hercegovini nije ništa bolja. Blokade i opstrukcije u progonu zločinaca i negatora traju decenijama o čemu je Tribunal pisao VS UN, odnosno najjačim državama današnjice. Bez vidljivog rezultata.
Bošnjaci.Net: Kako riješiti opstrukcije i blokade?
AHMIĆ: Ne mislim da je rješenje u tome da Bošnjaci pokušavaju biti još glasniji od onih koji negiraju. Revizionizmu se ne odgovara samo saopćenjem i pisanjem knjiga. Revizionizmu se odgovara institucijom. Rješenje je institucionalizacija istine. Ne treba nam još jedan muzej prošlosti. Treba nam državna infrastruktura činjenica.
To znači nekoliko stvari: procesuiranje ratnih zločinca nezavisno pravosuđe, sistematsko korištenje haške arhive, međunarodni monitoring najosjetljivijih predmeta, zaštita svjedoka,
dokumentovanje činjenica, sankcioniranje negiranja,glorifikacije i revizionizma tamo gdje zakon to predviđa.
To je mnogo jače od političke svađe. I naravno implementacija nadlijeđa Tribunala u Bosni i Hercegovini. To je težak i trnovit put koji mnogi izbjegavaju. Bez ovog sistema teško se možemo zaštiti u budućnosti, a on podrazumjeva da se moramo boriti i izboriti kod najjačih za ovaj sistem. Neka pitaju moju kolegicu g-đa V. Vidović, prvog oficira za vezu, kako je bilo uspostavljati saradnju sa Tribunalom, kad niko nije vjerovao da će Tribunal uopće zaživjeti i kad je smatran tigrom od papira. Na kraju dva UZP, dva međunarodna sukoba, genocid Srebrenica, opsada Sarajeva i Markale I i II, silovanje nad Bošnjakinjama kao zločin protiv čovječnosti prvi put u povijesti … itd.
Bošnjaci.Net: Da li Rezolucija o Srebrenici gubi značaj u novom međunarodnom poretku?
AHMIĆ: Ne. Upravo suprotno.
Rezolucija Generalne skupštine UN-a o Međunarodnom danu refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici nije presuda i ne može zamijeniti presude Tribunala ili ICJ-a. Ali ona ima univerzalnu političku i moralnu vrijednost. Ona je rezultat kontinuiteta djelovanja svih u Bosni i Hercegovini od 1993., rezultat finalne pameti i upornosti Munire, Murata, Kade, Šuhre i drugih žrtva i majki, o čemu je govorio i g. Bećirović u čijem mandatu je i donesena Rezolucuja. Ona je rezolucija svih nas i niko nema pravo da je svojata, ali i da osporava činjenice ko je i kako u jednom historijskom momentu bio zaslužan i učesnik u procesu. S tim u vezi, valjda zbog vaše skromnosti u javnosti se malo zna koliki ste doprinos dali u vezi sa naporima žrtava da dosegne zamišljena međunaridna pravda ne samo u UN-u i pred međunarodnim sudovima. A dok sam radio kao oficir za vezu, žrtve su Vas uvijek navodile kao primjer za podršku i pomoć. Žalosno je što je Rezolucija dio političkih kampanja i međusobnih optuživanja, kada je ona pripada nama svima i naš je bosanski produkt since 1993.
Najvažnije je razumjeti da međunarodno pravo ne postoji samo kada velike sile žele da ga primjenjuju.
Ako počnemo prihvatati princip da presude vrijede samo dok odgovaraju geopolitičkoj konfiguraciji, onda smo mi ukinuli samu ideju međunarodnog prava.
Tačno je da je međunarodni poredak danas mnogo konfliktniji i da je autoritet međunarodnih institucija pod pritiskom. Ali to nije razlog da BiH odustane od međunarodnog prava i pravde. Naprotiv i nažalost, male države najviše gube kada međunarodno pravo prestane biti relevantno.
Bošnjaci.Net: Kako Bosna i Hercegovina, posebno Bošnjaci, mogu odgovoriti na revizionizam, negaciju i glorifikaciju?
AHMIĆ Prvo, bez kompleksa i bez defanzivne politike. Bošnjaci ne trebaju svaki put iznova dokazivati da su žrtve. To su dokazali sudovi.
Treba napraviti nešto mnogo ozbiljnije: pretvoriti sudski utvrđene činjenice u trajnu državnu memorijsku politiku.
To znači: jedinstven digitalni arhiv presuda i dokaza, ozbiljnu nastavu o ratu u Bosni i Hercegovini zasnovanu na dokumentima – naslijeđu Tribunala i drugih međunarodnih sudova, podršku istraživanju i izdavaštvu, analize ključnih haških presuda, edukaciju nastavnika, sistematsko međunarodno prezentiranje činjenica, snažnije domaće procesuiranje negiranja, zaštitu svjedoka i žrtava. I najvažnije. Ne smijemo dozvoliti da naša politika prema prošlosti zavisi od toga šta će sutra reći Beograd, Zagreb, Moskva, Washington ili Bruxelles.
Mi znamo šta su sudovi utvrdili. Na primjer ne razumijem zašto bi bilo kome smetalo pismo koje je ured tužitelja ICTY napisao rah. Aliji Izetbegoviću u povodu njegovog prijevremenog izlaska iz Predsjedništva BiH gdje Ured tužitelja navodi da rah. Izetbegović može biti primjer za region i cijeli svijet u pogledu odnosa ne samo prema ICTY, nego i međunaridnom pravu i međunarodnim obavezama. I to su činjenice koje Bošnjaci moraju znati (A. Ahmić je po prvi put u knjizi objavio navedeno pismo – np).
Bošnjaci.Net: Da li je moguće da dva velikodržavna projekta ponovo pokušaju uništenje Bosnu i Hercegovinu?
AHMIĆ: Mogućnost političkog pritiska i destabilizacije ne treba potcjenjivati. Ali ja bih bio oprezan sa tvrdnjom da se danas nužno priprema repriza rata iz 1990-ih. Danas je situacija drugačija. Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država, članica UN-a, ima neke međunarodne garancije, OHR, EUFOR i mnogo jaču međunarodnu institucionalnu infrastrukturu nego 1992. godine i imamo znanje i iskustvo pobjednika.
Ali postoji nešto što je vrlo opasno.
Granica između političkog revizionizma i sigurnosne destabilizacije ne smije se ignorisati.
Ako godinama slušate da Bosna i Hercegovina nije legitimna država, da je genocid izmišljotina, da su presude političke, da se teritorijalni aranžmani mogu mijenjati silom ili jednostranim potezima – onda to više nije samo historijska rasprava. Zato je najbolja prevencija rata funkcionalna država, snažne institucije i edukacija, odnosno spremnost za scenarij koji ste naveli u pitanju. Ne smijemo odustati i ne smijemo biti nejaki, jer imamo sve uslove i potencijale da odvratiimo bilo koje zamisli o podjeli Bosni i Hercegovini. Država se ne poklanja i zbog toga se mora mijenjati pristup u mnogim segmentima.
Bošnjaci.Net: Karakter rata: je li Tribunal uopće imao mandat da utvrđuje međunarodni karakter sukoba?
AHMIĆ: Ovo je pitanje oko kojeg postoji mnogo manipulacija. Tačno je da Tribunal nije bio sud za državnu odgovornost. Njegov mandat odnosio se na krivičnu odgovornost pojedinaca. Zvanični opis mandata izričito navodi da je Tribunal imao jurisdikciju nad osobama, a ne državama.
Ali iz toga se izvodi pogrešan zaključak da Tribunal nije mogao utvrđivati karakter oružanog sukoba.
Mogao je – i jeste.
Karakter sukoba bio je pravno relevantan za određivanje primjenjivog međunarodnog humanitarnog prava i pojedinih oblika odgovornosti.
U predmetu Tadić, Žalbeno vijeće razvilo je „overall control“ test upravo u kontekstu određivanja međunarodnog karaktera sukoba. Kasnije je isti pravni koncept primijenjen i u drugim predmetima. U osam predmeta utvrđen je međunaridni sukob u Bosni i Hercegovini, odnosno da su SRJ/Srbija i Hrvatska pored vođenja agresivnog rata prema Bosni i Hercegovini šaljući svoje vojne i policijske jedinice imale i tzv. opću kontrolu, političku, vojnu, financijsku i svaku drugu nad svojim agentima u Bosni i Hercegovini u cilju stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske. Uz to presuđeni su i UZP-i na čelu su bili Milošević i Tuđman, odnosno UZP-i su nastali prema sudskim presudama u 1991. godini kao plan za istrebljenje i uništenje prevashodno Bošnjaka. Znači imamo dva najjača sudska argumenta, da su napravili zločinačke planove i onda su napali na Bosnu i Hercegovinu koristeći svoje proksije u Bosni i Hercegovini.
Njemačka je okupirala za nekiliko dana Benelux i Francusku, ali nije napravila sistematske zločine prema Francuzima, Belgijancijama…, ali prema Jevrejima jesu Holokaust. Znači, državna rukovodstva Srbije i Hrvatske su imale planove da istrijebe Bošnjake na teritorijama na kojima su željeli uspostaviti svoje velike države.
Bošnjaci.Net: Kako riješiti problem edukacije mladih?
AHMIĆ: Tu smo napravili možda najveću grešku, mi smo historiju prepustili političarima. A historiju ne smiju pisati politički govori. Treba napraviti nacionalni program edukacije o međunarodnim sudskim činjenicama o ratu u BiH.
Napravio bih udžbenik namijenjen mladom čovjeku. Dao bih mu dokument. Ali taj dokument mora biti u sistemu obrazovanja. Na primjer: Ovo je presuda. Ovo je dokaz. Ovo je svjedočenje. Ovo je mapa. Ovo je fotografija. Ovo je odluka međunarodnog suda. Sami pročitajte.
Mladi trebaju znati šta su utvrdili sudovi u protivnom biće veoma teško se odbraniti od velikodržavnih revizionizama.
To je najbolja odbrana od revizionizma i propagande. Jer revizionizam i propaganda najlakše uspijeva tamo gdje ljudi nemaju pristup originalnom dokumentu.
Bošnjaci.Net: Hoće li Srbija i Hrvatska prihvatiti nalaze međunarodnih sudova? Postoji li rješenje za velikodržavne projekte?
AHMIĆ: Ja ne bih čekao da Srbija ili Hrvatska jednog dana kažu: „Sada prihvatamo sve.“ To nije realna strategija. Države mijenjaju politiku, vlasti se mijenjaju, generacije se mijenjaju. Ali postoji nešto što možemo zahtijevati odmah da se političko neslaganje ne pretvara u negiranje pravosnažnih sudskih činjenica. Srbija i Hrvatska mogu imati različite političke interpretacije rata. Ali međunarodne presude nisu stvar političke interpretacije. I tu dolazimo do suštine.
Rješenje za velikodržavne projekte nije nova velikodržavna politika s bošnjačke strane. Rješenje je država BiH koja je dovoljno snažna da nijedan susjed / komšija nema mogućnost da odlučuje o njenoj teritorijalnoj cjelovitosti, političkom sistemu ili budućnosti. Zato je odgovor, pravna država, funkcionalne institucije, članstvo u EU i NATO-u, vladavina prava, obrazovanje i jasna memorijska politika. I još nešto što smatram ključnim:
Ne treba od Srba i Hrvata u BiH tražiti da prihvate bošnjačku interpretaciju historije. Treba tražiti od svih građana BiH da prihvate ono što su pravosnažno utvrdili međunarodni sudovi. To je ogromna razlika.
Bošnjaci.Net: Da li je Bosna i Hercegovina izgubila dio onoga što je dobila u Hagu. I završna poruka?
AHMIĆ: Da. I to je možda najneugodniji dio ove priče. Nismo izgubili presude. Nismo izgubili činjenice. Ali smo propustili da ih pretvorimo u sistem. Imamo presude, ali nemamo dovoljno razvijenu infrastrukturu njihovog korištenja. Imamo arhive, ali nemamo dovoljno ljudi koji ih sistematski koriste. Imamo činjenice, ali nemamo uvijek institucije koje ih prenose u obrazovanje, pravosuđe i međunarodnu komunikaciju. Zato ja ne govorim samo o odbrani naslijeđa Tribunala. Govorim o njegovom korištenju. Zato Bosna i Hercegovina ne smije voditi bitku protiv revizionizma samo govorima. Mora je voditi institucijama, sudovima, obrazovanjem i dokumentima. Prsa u prsa.
Presude ne mogu promijeniti ni političari, ni propaganda, ni protok vremena. Mogu ih samo pokušavati ignorisati. A na nama je da im ne dozvolimo da budu zaboravljene.
(24sata.info)