Kada se u Bosni i Hercegovini spomene plaća od 3.000 eura (oko 6.000 KM), mnogima taj iznos djeluje kao plaća s kojom se može živjeti bez većih finansijskih briga.
Međutim, bruto plaća nije jednaka iznosu koji radniku legne na račun, a ni neto plaća nije novac koji mu na kraju mjeseca stvarno ostane.
Od zarade se najprije odbijaju porezi i doprinosi, a nakon toga dolaze stanarina, režije, prevoz, hrana, osiguranja i brojni drugi troškovi.
Najveći izdatak najčešće predstavlja stan. U velikim gradovima u Njemačkoj stanarina može progutati toliko novca da radniku nakon podmirivanja osnovnih troškova ostane znatno manje nego što se u BiH često zamišlja.
Samac koji dijeli stan, koristi javni prevoz i pažljivo raspoređuje novac može uštedjeti značajan dio svoje plaće.
Situacija je drugačija kod porodica s djecom. Veći stan, veći troškovi hrane, odjeće, školskih potreba i često automobil dodatno opterećuju kućni budžet. Ako samo jedan roditelj radi, čak i dobra plaća može postati tijesna.
Svaki dolazak u BiH predstavlja dodatni trošak. Gorivo, putarine, avionske karte, pokloni, ali i novac koji se ostavlja porodici mogu potrošiti značajan dio ranije ušteđenog iznosa.
Ljudi u domovini često vide automobil kupljen na kredit ili nekoliko sedmica godišnjeg odmora, ali ne vide mjesece štednje i odricanja koji su tome prethodili.
Ipak, uprkos visokim troškovima života, razvijene zemlje nude veću sigurnost zaposlenja, uređeniji sistem i bolje mogućnosti za profesionalno napredovanje.
Radnik koji dobro poznaje jezik, ima traženo zanimanje i živi izvan najskupljih gradova može ostvariti značajnu uštedu.
Najveću prednost imaju domaćinstva u kojima rade dvije osobe. U tom slučaju stanarina i režije se dijele, dok zajednički prihodi omogućavaju lakše planiranje troškova i sigurniju budućnost.
(24sata.info)