Glasovne poruke postale su neizostavan dio digitalne komunikacije, ali su istovremeno i tema koja oštro dijeli korisnike. Dok ih jedni smatraju blagoslovom, drugi ih opisuju kao narcisoidne, nametljive i iritantne. Jeste li u timu koji ih obožava ili u onom koji ih ne može podnijeti?
Zašto ih neki ne podnose
Protivnici glasovnih poruka imaju jasne argumente. Za njih je to lijen i neefikasan način komunikacije. Poruka od nekoliko sekundi koja sadrži tek tri riječi mogla je biti poslana kao tekst, baš kao i ona od 30 minuta koju je gotovo nemoguće pratiti. Kritičari ističu da je slanje glasovnih poruka zapravo prebacivanje tereta na primaoca, koji se mora nositi s nepovezanim mislima pošiljaoca. Tvrde da je brbljanje lakše od slanja sažete poruke, a vještinu jasnog i kratkog izražavanja trebalo bi vježbati.
Spas u pravom trenutku
S druge strane, za mnoge su glasovne poruke pravo olakšanje. Kolumnistica Rhiannon Lucy Cosslett za The Guardian piše da ih je i sama kasno prihvatila, ali da ih danas stalno šalje, posebno dok obavlja više stvari odjednom, poput guranja dječijih kolica.
“Dok me nekada smetalo kad bih primila jednu, kao da je slušanje glasa drugog ljudskog bića jednostavno prezahtevno, sada sam uzbuđena čuti šta osoba ima za reći i kako”, objašnjava ona.
Svoje prvo iskustvo s glasovnim porukama veže za život u Italiji, gdje je shvatila da je italijanska kultura izrazito usmena i počela cijeniti njihovo odbijanje da napuste izgovorenu riječ.
Više od obične poruke
Jedna od najvećih prednosti glasovnih poruka, slažu se njihovi zagovornici, jeste intimnost koju pružaju. Zvuk ljudskog glasa može biti utješan, a poruke su ličnije i teže ih je pogrešno protumačiti. Upravo zato mnogi tvrde da su glasovne poruke sirovije i autentičnije od teksta. Omogućavaju vam da podijelite iznenadnu misao, “olakšate dušu” nakon svađe ili prepričate smiješan događaj na način koji pisana riječ jednostavno ne može dočarati.
To je posebno važno u situacijama poput roditeljstva, koje može biti izolirajuće. “Najbolje i najutješnije glasovne poruke mogu djelovati kao poruke jednog usamljenog roditelja drugome, govoreći: Razumijem te, tu sam za tebe, možeš ti to”, ističe Cosslett.
One postaju način komunikacije kada nemate vremena za poziv ili su vam ruke zauzete.
Praktičnost i katarza
Osim emocionalne komponente, tu su i brojni praktični razlozi. Sigurnije su za vozače, lakše za ljude koji se bore s tipkanjem zbog zdravstvenih problema i ugodne za slušanje ako ste, naprimjer, u bolnici. Prednost je i to što ne zahtijevaju trenutan odgovor. Za razliku od telefonskog poziva, imate vremena poslušati šta je druga osoba rekla i razmisliti o odgovoru. Neki od najdubljih razgovora vode se upravo putem glasovnih poruka.
Tu je i nezaobilazna katarzična uloga tračanja. Autorica The Guardiana prisjeća se prijateljice koja joj je u 15 nastavaka detaljno opisala noćnu moru u obliku posjete svoje svekrve.
“Slušala sam zaneseno, onako kako neki ljudi slušaju podcaste o istinitim zločinima. Imala je sve: komediju, tragediju, potpunu ludost”, piše ona, dodajući da je prijateljici to iskustvo bilo katarzično.
Na kraju, čini se da su glasovne poruke mnogo više od običnog trenda. Dok jedni osjećaju pritisak da ih odmah poslušaju, pretvarajući ih u još jednu stavku na beskonačnom popisu obaveza, drugi u njima vide protuotrov za svijet tihog skrolanja po ekranima. Mogućnost da čujete nečiji glas, sa svim njegovim nijansama, pa čak i da sačuvate te snimke kao uspomenu, za mnoge je neprocjenjiva. Možda nam njihova sve veća popularnost, uprkos kritikama, daje nadu da u digitalnom dobu još uvijek žudimo za autentičnom ljudskom vezom, prenosi Index.hr.
(24sata.info)