Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Od udara na muftiju Dedovića do hrvatskog projekta etničke fragmentacije BiH
Šta je suština djelovanja Beograda i Zagreba prema Bosni i Hercegovini?
Manifestacije te politike nisu uvijek iste, ali je cilj u bitnom sličan: oslabiti državnu strukturu Bosne i Hercegovine i njen građanski karakter. Dok je srpska politika to činila otvorenim separatizmom i osporavanjem države, hrvatska opcija često djeluje drugačijom metodom – kroz postepenu političku, institucionalnu i teritorijalnu razgradnju. Upravo zato smatram da je za BiH hrvatski model u određenim fazama opasniji: prvo razgradnja zajedničkog života, a zatim, ako se za to stvore uvjeti, potpuno rastakanje države.
Jedno od važnih polja te politike jeste bošnjačko duhovno i kulturno tkivo. Zato nije slučajno što se danas napada i jedan čovjek koji je istovremeno vjerski autoritet i javna ličnost – mostarski muftija dr. Salem Dedović.
Muftija izvan kabineta
Salem Dedović je jedini nekabinetski kandidat za reisul-ulemu. On je čovjek iz konkretnog života, neposredno vezan za Mostar, Hercegovinu i svakodnevne probleme muslimana. Nema iza sebe politički instrumentarij neke stranke niti aparat koji bi ga štitio. Upravo zato njegova kandidatura predstavlja rijedak primjer pokušaja da se izvan kabinetskih struktura i političkih centara moći uđe u izbor za najvišu funkciju Islamske zajednice.
Dok se bori za poziciju reisul-uleme, sada mu hrvatska politika na teret pokušava staviti navodna namjera „uvođenja šerijatskog prava“ u Bosni i Hercegovini. To je konstrukcija koja nema ozbiljno uporište u samom dokumentu o kojem se govori.
Riječ je o vjerskom dokumentu koji je javno objavljen još polovinom 2025. godine na stranici Muftijstva mostarskog. Prošla je više od godina dana, a tek sada pojedini hrvatski politički i javni krugovi pokušavaju od njega napraviti politički slučaj. Već sama ta činjenica mnogo govori o namjeri. Islamska zajednica, kao i druge vjerske zajednice u BiH, ima pravo da u okviru svoje vjerske organizacije i vlastitog normativnog sistema određuje vjerski i sakralni status prostora koji pripadaju njenoj tradiciji. To je pitanje vjerskog autoriteta, a nikako „uvođenje šerijata u zemlju“. Islamska zajednica ima pravo, u okviru autonomije i slobode vjere, iznijeti stav o tome šta za muslimane predstavlja harem i kakve vjerske obaveze iz toga proizlaze. O tome da li određeno zemljište prema državnom pravu ima status vakufske imovine, ko ima pravo na posjed ili vlasništvo i kakve pravne posljedice iz toga proizlaze odlučuju nadležni organi i sudovi. Fetva ne ukida zakone Bosne i Hercegovine niti proglašava šerijat izvorom državnog prava. Ni poziv muslimanima, uključujući one koji obavljaju društveno-političke funkcije, da se u zakonskom okviru zalažu za zaštitu vakufa ne predstavlja uvođenje vjerskog prava u državni sistem.
Lakišića harem kao politička meta
Sve ovo događa se u trenutku kada se pred nadležnim sudom vodi postupak koji se odnosi na Lakišića harem u Mostaru. Zato se pokušaj da se jedan vjerski dokument predstavi kao prijetnja državnom poretku ne može posmatrati izvan tog konteksta. U osnovi je riječ o novom udaru na Islamsku zajednicu i muslimane u Bosni i Hercegovini, kroz stvaranje potpuno lažne slike o karakteru i svrsi dokumenta. Vjersko pitanje pokušava se prevesti u političku optužnicu, a legitimna borba za zaštitu vakufske imovine predstaviti kao prijetnja ustavnom poretku. Tu se vraćamo na širu priču o kojoj sam više puta pisao u Oslobođenju.
Primorac i hrvatski politički projekt
Prošle godine pisao sam o potrebi odbrane Bosne i Hercegovine od lobiranja hrvatskog političkog kruga predvođenog Maksom Primorcem, uz njegovog srpskog političkog saveznika Roda Blagojevića. Već tada sam upozorio da je za Bosnu i Hercegovinu opasniji igrač upravo hrvatski lobista Primorac. Zašto?
Zato što hrvatski politički krugovi od početka ratnih događaja u BiH insistiraju na modelima koji vode ka ukidanju građanskog karaktera države. U različitim fazama taj se zahtjev pojavljivao kroz ideje o „legitimnom predstavljanju“, federalizaciji, posebnoj hrvatskoj izbornoj jedinici, a zatim i kroz otvoreno vraćanje ideje o tri federalne jedinice, odnosno „trećem entitetu“. Primorac danas govori o „političkom ponižavanju Hrvata“ i tvrdi da hrvatske predstavnike biraju brojniji Bošnjaci. To je ista politička matrica koju godinama slušamo od Dragana Čovića, Ivana Vukoje, Borjane Krišto, Željane Zovko i drugih protagonista hrvatske nacionalne politike. Glavni politički centar tog djelovanja nalazi se u Zagrebu. Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini pod vodstvom premijera Andreja Plenkovića posljednjih je godina pokazala koliko snažno Zagreb želi utjecati na unutrašnje ustavno i političko uređenje naše zemlje. Primorac je, u tom smislu, mnogo više od pojedinca. On je dio šireg političkog i lobističkog koncepta.
Od „legitimnog predstavljanja“ do trećeg entiteta
Ideja „legitimnog predstavljanja“ na način na koji je tumače hrvatski nacionalni krugovi direktno se sudara sa presudama Evropskog suda za ljudska prava. Govoriti o tome da svaki narod mora imati „svog“ predstavnika u institucijama države znači zanemariti činjenicu da BiH nije savez tri etničke države, nego država svih svojih građana i konstitutivnih naroda. Posebno je problematično kada se takav koncept pokušava ostvariti intervencijama međunarodnih predstavnika. Vlada Andreja Plenkovića nije krila svoje političko zadovoljstvo odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta koje su išle u pravcu hrvatskog koncepta političkog uređenja Federacije BiH. Schmidtova intervencija u izborni sistem i način formiranja vlasti ostavila je duboke posljedice na politički život Federacije. Takve intervencije ne smiju postati model budućeg uređenja Bosne i Hercegovine. Jer, ono što danas izgleda kao „tehnička“ promjena izbornog sistema sutra može postati temelj za potpuno drugačiju teritorijalnu i političku organizaciju zemlje.
Primorčeve brojke i stvarnost
Posebno je zanimljivo kako se Primorac koristi brojkama o Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
On govori o navodnom padu broja Hrvata od čak 62 posto od 1991. godine. Podaci popisa stanovništva govore drugačije. Prema popisu iz 1991. godine, u Bosni i Hercegovini živjela su 760.852 Hrvata. Na popisu iz 2013. godine evidentirano ih je 544.780. To znači da je broj Hrvata smanjen za 216.072 osobe, odnosno za približno 28,4 posto. To je ozbiljan demografski pad. Ali on nije posljedica „bošnjačkog preglasavanja“. Isto stanovništvo napušta BiH bez obzira na nacionalnost. Iseljavaju Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Odlaze prema Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji i drugim državama Evropske unije. Uz iseljavanje djeluje i negativan prirodni priraštaj.
Za demografsku katastrofu koja pogađa Bosnu i Hercegovinu ne može se optužiti jedna etnička grupa.
Od Beograda do Zagreba – ista logika, različite metode
Ovdje se vidi šira povezanost politika Zagreba i Beograda. Metode nisu iste. Srpska politika češće otvoreno govori o separatizmu, otcjepljenju i osporavanju državnih institucija. Hrvatska politika nastupa sofisticiranije: govori o zaštiti prava naroda, legitimnom predstavljanju, federalizaciji i institucionalnoj ravnopravnosti. Ali krajnji rezultat može biti isti – slabljenje centralnih državnih institucija i pretvaranje BiH u prostor etnički zatvorenih političkih jedinica. Zato se ideja „trećeg entiteta“ ne može posmatrati kao izolirano administrativno rješenje. Ona bi, u konačnici, mogla otvoriti proces u kojem bi se tako stvorene teritorijalne jedinice počele politički i institucionalno ponašati kao gotovo zasebne države. Prvo kozmetička promjena. Zatim institucionalna fragmentacija. A onda fizičko i političko čupanje tako stvorenih entiteta iz državnog tkiva. To je ono čega se Bosna i Hercegovina mora čuvati.
Iran kao strašilo za Washington
Posebno su opasne Primorčeve konstrukcije o navodnim muslimanskim vezama Bosne i Hercegovine s Iranom. Bošnjaci se danas pokušavaju prikazati kao neka vrsta iranskog političkog saveznika u Evropi, pa se čak sugerira da Teheran u Bosni i Hercegovini gradi „novi Hezbollah“. Takve tvrdnje nemaju ozbiljno uporište u stvarnosti. Bosna i Hercegovina je istrajno na putu Zapada.
O tome svjedoči i politika koju je još krajem devedesetih godina formulirao predsjednik Alija Izetbegović. Godine 1999. on je iranskom lideru Aliju Hamneiju predstavio nova načela bosanske politike. Prisusostvovao sam tom razgovoru i svjedočim o Izetbegovićevom stavu. Pod snažnim američkim pritiskom BiH tada je već donijela odluku da se postepeno distancira od iranske pomoći i čvršće orijentira prema SAD i Zapadu. Iranci su tu odluku razumjeli. Zato su današnje priče o nekakvoj bosansko-iranskoj političkoj zavjeri obična politička manipulacija. Ali ona ima svoju svrhu. Takve konstrukcije trebaju proizvesti strah u Washingtonu i predstaviti Bošnjake kao nepouzdanog partnera SAD. Primorac pritom Trumpu nudi partnerstvo zasnovano na „zajedničkim judeo-kršćanskim vrijednostima“, uz dodatak o „zajedničkim interesima“ kao temelju neraskidivog američko-izraelskog savezništva. To više liči na političko dodvoravanje američkoj administraciji nego na ozbiljnu analizu Bosne i Hercegovine.
Bosna mora biti mnogo aktivnija u Washingtonu
Bosanska politika mora biti mnogo aktivnija prema američkoj administraciji. Ne smije se dopustiti da o Bosni i Hercegovini govore samo oni koji imaju interese suprotne njenom opstanku. Zato pozdravljam poteze kojima se Bosna i Hercegovina predstavlja neposredno američkoj javnosti – poput predstavljanja sarajevske Hagade u SAD ili postavljanja Cvijeta Srebrenice u blizini sjedišta Ujedinjenih nacija uz međunarodnu podršku. Ko god se bori za Bosnu i Hercegovinu zaslužuje našu pažnju, bez obzira na njegovu vjersku, religijsku ili nacionalnu pripadnost. Jer Bosna i Hercegovina se opredijelila za građanski koncept. Tako mora i ostati ako želimo sačuvati zemlju od iskušenja novog rata.
Regionalizacija nije etnička podjela
Još nešto ne smijemo izgubiti iz vida.
Dok evropski standardi nalažu funkcionalnu ekonomsku i administrativnu regionalizaciju, susjedna Hrvatska i dalje forsira modele koji bi Bosnu i Hercegovinu mogli uvesti u završnu fazu fragmentacije.
Naučno utemeljena regionalizacija povezuje tržišta, ljude i infrastrukturu i olakšava upravljanje. Etnička regionalizacija, naprotiv, razdvaja ljude prema nacionalnom kriteriju.
Na nedavno održanom skupu konzervativaca u Zagrebu, Tradfestu, ponovo su promovirane ideje koje BiH posmatraju kroz etničke podjele. Razlika između ova dva pristupa nije kozmetička. Ona određuje da li država ide prema efikasnijoj organizaciji ili prema novoj, potencijalno završnoj fazi fragmentacije. Ponovo je otvoreno i pitanje takozvanog „trećeg entiteta“ – ideje koja se uporno predstavlja kao rješenje, iako u svojoj suštini produbljuje problem koji navodno želi riješiti. Drugim riječima, problem se pokušava riješiti istim mehanizmom koji ga je proizveo.
Nije problem u Bosni – problem je u političkom sistemu
Bosna i Hercegovina nije nefunkcionalna zato što nema dovoljno etničkih teritorija. Ona je nefunkcionalna zato što ima politički sistem koji je nakon Daytona omogućio da se nacionalne politike pretvore u mehanizme blokade države. Neki čak tvrde da je država namjerno uređena tako da teško funkcioniše.
U tom kontekstu mogu se složiti sa stavom Slavena Kovačevića, kandidata iz hrvatskog naroda za člana Predsjedništva BiH koji je govorio o tome da je prethodni mandat pokazao kako od očekivanog „relaksiranog“ Dragana Čovića i proevropskog Milorada Dodika nema ništa. Te zablude vladajuće političke garniture skupo smo platili. Gdje god je osovina Čović–Dodik mogla proširiti svoj utjecaj i zauzeti novu instituciju države, nije propuštala priliku da to učini. Kovačević je to precizno formulirao:
„U BiH su moguća samo dva stanja: ili diktat separatista ili kontrola institucija od strane legalista. Potrebno je odbaciti filozofiju po kojoj je ustupanje institucija u ruke političkih neprijatelja države pokušaj njihovog odobrovoljavanja. Stoga je potrebno u ruke koje brane Bosnu i Hercegovinu vratiti institucije države.“
Bosna više ne smije biti bez lobista
Većina Bosanaca i Hercegovaca ostavljena je na goloj ledini sa nepovoljnim odlukama međunarodne zajednice.
Zato je vrijeme da bosanska politika konačno shvati ono o čemu neuspješno pišem i govorim već nekoliko godina: Bosna i Hercegovina mora imati snažan, organiziran i profesionalan lobi u inostranstvu. Ne smijemo više dopuštati da o nama govore Primorac, Blagojević i njima slični, dok bosanska politika šuti ili reagira tek kada šteta već bude napravljena. Jer danas se ne vodi samo bitka za jednu instituciju, jednu funkciju ili jedan harem. Vodi se bitka za pravo Bosne i Hercegovine da bude ono što jeste – zajednička država građana i naroda, država različitosti, a ne zbir etničkih teritorija.
Zato je i borba muftije dr. Salema Dedovića važnija nego što na prvi pogled izgleda. Ona nije samo borba za jednu kandidaturu niti samo pitanje jednog vjerskog dokumenta. U pozadini je pitanje može li Islamska zajednica slobodno štititi svoje vjersko i vakufsko naslijeđe, a muslimani u Mostaru svoja legitimna prava, bez toga da se njihova vjerska autonomija pretvara u političku optužnicu. A iza te optužnice nazire se mnogo šira politička priča.
Mostar je zato samo jedno od mjesta na kojem se danas brani Bosna i Hercegovina, prenosi portal Bošnjaci.
(24sata.info)