Ako je HNK hrvatska nacionalna kulturna institucija, razumljivo je zašto je Republika Hrvatska smatra svojim interesom i finansira je. Ali zašto je onda milionima finansira Federacija Bosne i Hercegovine novcem svih svojih poreznih obveznika?
Vijest da je Vlada Republike Hrvatske izdvojila novih 3,5 miliona eura za završetak zgrade Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Mostaru ne bi bila posebno neobična da se ne radi o objektu oko čije se gradnje, zemljišta i dokumentacije godinama vode ozbiljni sporovi. Kada tome dodamo da je Hrvatska od 2023. godine za ovaj projekat izdvojila ukupno 8,2 miliona eura, a da ga milionima finansira i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, onda novac prestaje biti samo pitanje kulture i postaje pitanje politike, odgovornosti i zakonitosti.
Hrvatskoj se zapravo teško može prigovoriti da ne zna šta radi. Ona otvoreno govori da pomaže projekte od interesa za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i HNK u Mostaru smatra važnim za očuvanje hrvatskog kulturnog identiteta i prisustva. Možemo se slagati ili ne slagati s takvom politikom, ali Zagreb zna zašto daje svoj novac. Mnogo je važnije pitanje zna li Sarajevo zašto daje naš.
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine samo je 2022. godine za izgradnju HNK-a odobrila dva miliona KM, od čega 1,88 miliona za građevinske radove, dok je dio preostalih sredstava predviđen, između ostalog, i za ishodovanje potrebnih saglasnosti i dozvola. Godine 2025. izdvojeno je još 1,2 miliona KM. Već tu se nameće jednostavno pitanje kako se može odobriti gotovo dva miliona maraka za građevinske radove, a istovremeno izdvajati novac za pribavljanje saglasnosti i dozvola. Koje su dozvole postojale prije nego što je novac za radove odobren, a koje su se tek trebale pribaviti?
Ovo pitanje ne postavljam danas prvi put. Kao direktor Vakufske direkcije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini upozoravao sam i predstavnike prethodne (dodjela 2022.) i predstavnike sadašnje federalne vlasti (dodjela 2025.) da finansiranje ovog projekta javnim novcem nije samo budžetska odluka. U situaciji u kojoj su zakonitost gradnje i status zemljišta ozbiljno osporeni, svaka nova uplata države može stvarati privid da je država svojim novcem legalizirala ili barem prihvatila kao nesporno ono što je predmet ozbiljnog pravnog spora. Milioni ne mogu biti zamjena za dozvole, niti politička odluka o finansiranju može riješiti pitanje zakonitosti gradnje.
Zato je prije svake uplate bilo dovoljno učiniti nešto sasvim jednostavno. Od nadležnih organa zatražiti potpunu dokumentaciju i dobiti jasan odgovor ima li objekat sve potrebne i važeće dozvole. Ako ih ima, neka se pokažu i završimo taj dio rasprave. Ako ih nema, onda ne bi smjelo biti ni javnog novca za građevinske radove. Od 3. septembra ovo pitanje dobilo je dodatnu težinu. Posebni odjel za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala Federalnog tužilaštva FBiH, POSKOK, formirao je predmet na osnovu krivične prijave Mostarskog kruga u vezi s gradnjom Hrvatskog narodnog kazališta. Potvrđeno je da se predmet nalazi u fazi prijave te da se vrše provjere i poduzimaju radnje iz nadležnosti Posebnog odjela.
To, naravno, ne znači da je utvrđena bilo čija krivična odgovornost. Krivična prijava nije presuda. Ali za Vladu koja raspolaže javnim novcem činjenica da nadležni tužilački organ vrši provjere morala bi biti dovoljan razlog za dodatni oprez. Pogotovo zato što su podnosioci prijave Federalnom tužilaštvu predali trideset dokumenata kojima nastoje potkrijepiti svoje tvrdnje, a među javno iznesenim navodima nalazi se i tvrdnja da je inspekcijskim nadzorom utvrđeno da izvođač nije posjedovao potrebnu projektnu dokumentaciju niti zakonom propisani elaborat o iskolčenju. Jesu li ti navodi osnovani, utvrdit će nadležni organi. Vlada ne treba presuđivati, ali mora provjeravati prije nego što plaća. U protivnom dolazimo u neobičnu situaciju da jedan dio federalnog sistema daje milione za gradnju, dok drugi dio istog sistema provjerava navode o nezakonitostima u vezi s tom gradnjom.
Novac nam pritom pomaže otvoriti još jedno pitanje. Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru u svom nazivu nosi nacionalnu odrednicu jednog konstitutivnog naroda. U tome samo po sebi nema ništa sporno. Hrvati imaju puno pravo na institucije koje njeguju njihov kulturni identitet. Ako je HNK hrvatska nacionalna kulturna institucija, razumljivo je zašto je Republika Hrvatska smatra svojim interesom i finansira je. Ali zašto je onda milionima finansira Federacija Bosne i Hercegovine novcem svih svojih poreznih obveznika? Ako je, pak, riječ o javnoj instituciji svih građana, onda je legitimno pitati zbog čega javna institucija u svom nazivu nosi nacionalnu odrednicu samo jednog naroda.
Ne postavljam ovo pitanje da bih osporio HNK ili pravo Hrvata na vlastite kulturne ustanove. Pokušavam razumjeti princip. Teško je istu instituciju predstavljati kao hrvatski nacionalni i strateški projekat kada novac dolazi iz Zagreba, a kao opći javni interes kada sredstva dolaze iz Sarajeva. Možda nam upravo novac pomaže da razmrsimo taj čvor. Ako institucija pripada svima, svi koji je finansiraju imaju pravo pitati na čijoj zemlji se gradi, kako se njome upravlja i ima li potrebne dozvole. Ako pripada samo jednima, onda ostaje legitimno pitanje zašto je svi plaćaju.
Princip je, međutim, najlakše provjeriti kada zamijenimo uloge. Zamislimo da Bosna i Hercegovina izdvoji deset miliona eura za izgradnju Bošnjačkog narodnog pozorišta u nekom hrvatskom gradu. Zamislimo da Katolička crkva tvrdi da se objekat gradi na prostoru nekadašnjeg crkvenog groblja, osporava pravo raspolaganja zemljištem i ukazuje na probleme s dokumentacijom, dok nadležne institucije vrše provjere. Iz Sarajeva, uprkos tome, nastavljaju stizati milioni uz obrazloženje da je očuvanje bošnjačkog kulturnog identiteta u Hrvatskoj naš strateški interes. Bi li Hrvatska šutjela? Bi li šutjela Katolička crkva? I bi li bilo dovoljno reći da ćemo nastaviti graditi zato što trenutno imamo političku većinu u tom gradu? Ako takvo ponašanje ne bismo smatrali prihvatljivim u Hrvatskoj, teško ga je opravdati u Mostaru.
Zbog toga postoji i legitimno pitanje za Hrvatsku, ali i za Evropsku uniju. Ne tvrdim da Evropska unija finansira HNK u Mostaru jer za to nemamo dokaz. Novac o kojem govorimo izdvaja Republika Hrvatska. Međutim, Hrvatska je članica Evropske unije i veliki korisnik evropskih fondova, pa je opravdano pitati bi li evropske institucije smatrale prihvatljivim da država članica svojim javnim novcem finansira projekat u drugoj državi dok postoje ozbiljni sporovi o zemljištu i dokumentaciji. Vrijede li evropski standardi zaštite vlasništva, vjerskog naslijeđa i vladavine prava jednako s obje strane granice? Ipak, prije nego što odgovore tražimo u Zagrebu i Bruxellesu, dugujemo ih sami sebi. Zašto su predstavnici federalne vlasti, uprkos višegodišnjim upozorenjima, nastavili izdvajati javni novac bez javno ponuđenog odgovora na osnovna pitanja o dokumentaciji? Zašto zastupnici koji glasaju o budžetima ne insistiraju da se prije sljedeće uplate objave relevantne dozvole? Zašto je lakše odobriti milion nego provjeriti papir?
Ovo nije pitanje protiv hrvatske kulture niti protiv Hrvatskog narodnog kazališta. Mostaru trebaju kulturne institucije svih njegovih naroda i građana, kao što nije problem ni to što Hrvatska pomaže Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Problem nastaje kada novac počne zamjenjivati pravo. Milioni mogu platiti beton, čelik i staklo, a politička moć može otvoriti mnoga vrata, ali ni novac ni politička moć ne mogu proizvesti pravo na zemljište niti zamijeniti urednu dokumentaciju. Zato prije narednog miliona iz Zagreba ili naredne marke iz Sarajeva treba odgovoriti na nekoliko jednostavnih pitanja: čija je zemlja, koje dozvole postoje, ko je provjerio njihovu valjanost i može li država nastaviti finansirati objekat dok njene vlastite institucije provjeravaju navode o nezakonitostima u vezi s njegovom gradnjom?
Na ta pitanja upozoravali smo i ranije. Danas, kada POSKOK vrši provjere, ona više niko ne bi smio ignorirati. Novca, očigledno, ima. Vrijeme je da vidimo papire.
(24sata.info)