Kandidatura predsjednika Stranke za BiH Semira Efendića otvorila je nekoliko ključnih pitanja o kojima će se odlučivati na predstojećim općim izborima u Bosni i Hercegovini.
Ipak, najvažnije od svih je pitanje: da li će i nakon izbora stranke „Trojke“ ( SDP BiH, Narod i pravda, Naša stranka) biti i dalje u prilici da demonstriraju a) ugrožavanje krhkih temelja dejtonske države, raskošno pokazujući vlastitu inferiornost u odnosima sa svojim koalicionim partnerima HDZ-om i SNSD-om; b) nedoraslost prema međunarodnoj zajednici i c) uvredljivo rušenje temeljnih ustavnih prava svih građana, a posebno bošnjačkog naroda, u provođenju politike njihovih koalicionih partnera?
Da su lideri Trojke Albanci i da su čelnici kosovskih, a ne bh.političkih stranaka, nakon onakvog poniženja građana i Bošnjaka koje predstavljaju, poslije izbora 2022. godine prošli bi kao Miloševićevi puleni Rahman Morina, Kaćuša Jašari i Sejdo Bajramović – bili bi opće prezreni i oni i njihove porodice kao izdajnici. Niti bi im palo na pamet, niti bi se usudili da se ponovo kandiduju, već bi razmišljali kako otići neprimijećeno do granapa. Na sreću, ili nažalost, Bošnjaci nisu Albanci, Bosna nije Kosovo. I zato Nermin Nikšić, Denis Bećirović, Dino Konaković, Edin Forto i Sabina Ćudić, i nakon što su podržali Smitdtov postizborni aparheid nad Bošnjacima, promjenu izbornih pravila nakon zatvaranja birališta 2022. godine i jednodnevnu suspenziju Ustava Federacije BiH, sve u korist HDZ-a, i dalje će se, i na predstojećim izborima, predstavljati kao zastupnici bošnjačkog naroda ( doduše nevoljno, skoro sa stidom, po volji i mjerilima Milorada Dodika i Dragana Čovića, ali šta je – tu je).
Nakon tri četvrtine mandata vlasti Trojke i njenih koalicionih partnera koje je sama odabrala ( unatoč i drugim mogućnostima) jasno je da ne postoji nijedna bitna oblast (sigurnost, ekonomija, zaposlenost, energetika, javne službe, pravosuđe, odbrana, kultura, diplomacija, životni standard građana, zdravstvo, evropske i NATO integracije, cestogradnja…) koju aktuelna vlast nije srozala u odnosu na dan preuzimanja vlasti prije tri godine.
SDP i Naša stranka su sebe definirali kao građanske stranke. Kao dokaz svoje multietičnosti sa prezirom su odbacivali i odbacuju upozorenja o diskriminaciji bošnjačkog naroda, ne samo u Republici Srpskoj, Stocu, Mostaru,Čapljini… već i u državnim i entitetskim institucijama i organima u Sarajevu. A i kada su reagirali činili su to na tužan način: HDZ-ova vlast u Stocu ukine autobuse za prevoz bošnjačke djece u škole, a „Trojka“ se ne obraća HDZ-u, svom koalicinom partneru,nego šalje GRAS-ove autobuse iz Sarajeva! Doduše, onog trenutka kada su zarad ulaska u vlast prihvatili i podržali nezapamćeni ustavni apartheid – odluku Visokog predstavnika da na 24 sata suspenduje Ustav Federacije BiH i anulira pravo Bošnjaka na predstavljanje u vrhu Federacije BiH ( potpredsjednika Refika Lendu iz „nepodobne“ Stranke demokratske akcije), te promjenu izbornih pravila nakon zatvaranja birališta u korist HDZ-a, bilo je jasno do kojeg nivoa poniženja Bošnjaka su spremni ići.
Svaka rasprava o politici i ideologiji „Trojke“ morala bi počinjati od ove činjenice i ovog podsjećanja. Neprocjenjiva je šteta, a dosadašnja ogromna nije i najveća, koju su svojim mizernim, podaničkim, sitnosopstveničkim interesom prema Čoviću, Dodiku, Visokom predstavniku i američkom ambasadoru „Trojkaši“ tada pokazali. O kakvim se posljedicama, u stvari, radi upućuje priča o beduinskom poglavici koji je otkrio da mu je ukradena omiljena ćurka. Okupio je svoje sinove i rekao im“: Djeco, u velikoj smo opasnosti! Moja ćurka je ukradena! Pronađite je!“ Sinovi su se nasmijali i rekli:“ Oče, šta će ti ta ćurka, imaš ih dovoljno“! Nekoliko nedjelja kasnije beduinskom poglavici je ukradena kamila. Sinovi su ga pitali šta da rade. „Pronađite mi ćurku“- odgovorio je poglavica. Napokon, nekoliko sedmica nakon toga, njegova kćerka je oteta. Sinovi su bili izbezumljeni, a otac im je odgovorio: “Sve je to zbog ćurke! Kad su vidjeli da mogu ukrasti moju ćurku, izgubili smo sve!“
Predstojeći izbori, prije svega za Bošnjake, imaju karakter referendumskog pitanja: “Da li ste za očuvanje države na temeljima Ustava BiH i ravnopravnosti bošnjačkog naroda u njoj?“ Svaki pozitivan odgovor na ovo pitanje posljedično podrazumijeva uskraćivanje podrške glasača na predstojećim izborima strankama „Trojke“ u odnosu na onu koju su imali na prethodnim izborima.
U takvoj situaciji logičnim se činio izborni ishod u kojem bi ne samo bošnjačku kvotu vlasti i na državnom i na nivou Federacije BiH činile SDA, Stranka za BiH i Demokratska fronta. Dakle, stranke koje se od „Trojke“ razlikuju po tome što ne osjećaju tužnu nelagodu spram činjenice da predstavljaju (prvenstveno ili i) Bošnjake.
Međutim, neizvjesnost u do juče očekivani ishod izbora unijela je prošlonedjeljna objava Semira Efendića, lidera Stranke za BiH, da će se kandidirati za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH na predstojećim izborima.
Veliki dio javnosti je očekivao da će se Stranka za BiH uzdržati od kandidata za Predsjedništvo BiH upravo zbog očekivane postizborne koalicije sa SDA, prepuštajući joj kandidaturu za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Dio medija i istaknutih članova SDA je optužio Efendića za izdaju, razbijanje bošnjačkog političkog bloka i pogodovanje „Trojci“ i njihovom kandidatu Denisu Bećiroviću. Ovi napadi bi se mogli nazvati „SDA-ovskim trockizmom“ ( referenca na metode koje je koristila Komunistička partija Rusije 30.-ih godina prošlog stoljeća protiv svakog nepristajanja na Staljinovu politiku).
Nema informacija da li je Semir Efendić o svojoj kandidaturi prethodno razgovarao sa liderom SDA Bakirom Izetbegovićem. U stvari, nema informacija da li su ikada razgovarali o mogućoj predizbornoj ili postizbornoj koaliciji svojih stranaka; ovo posebno u svjetlu činjenice da je Izetbegović javno i vrlo blagonaklono govorio o mogućoj postizbornoj koaliciji sa SDP-om, dok je istovremeno Efendić višekratno, uvjerljivo i argumentirano, naglašavao da je od presudne važnosti eliminiranje upravo SDP-a iz vlasti nakon izbora zbog pogubnih rezultata aktuelne vlasti.
Teško je u ovom trenutku prognozirati rezultate izbora za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, posebno što se još uvijek ne zna odgovor SDA na Efendićevu kandidaturu. No, čini se upitnim ukazati na nekoliko teza koje bi mogle biti poticajne za analizu i opredjeljenja kako vođstva političkih stranaka, tako i građana, birača.
1. Neophodnost stvaranja jakog bloka za odbranu države
Najveći, tektonski poremećaji globalnog svjetskog poretka još od Drugog svjetskog rata, s jedne, i jasna, nedvosmislena sinergija vodećih srpskih i hrvatskih političkih predstavnika u BiH ( te u Beogradu i Zagrebu), s druge strane, predstavljaju realnu prijetnju opstanku države BiH ( Beograd i Banja Luka) ili, u „boljoj“ varijanti, njenog konfiguriranja u pravcu srpsko-hrvatske kolonije sa bošnjačkim kao narodom trećeg reda u Bosni i Hercegovini ( Mostar i Zagreb). Ideja otpora ovim velikodržavnim projektima iz susjedstva za stranke „Trojke“ je neupitna, ali samo u teoriji. U praksi, stranke „Trojke“ predstavljaju bošnjačku poslugu i asistente u Dodikovom i Čovićevom rastakanju i pljačkanju BiH. U praksi to izgleda ovako, samo nekoliko od „milion“ primjera: premijer Federacije Nermin Nikšić u kamere kaže da mu nije stalo do „njiva“, na koje svodi sukob oko pitanja čija je državna imovina države BiH; unatoč čvrstim izjavama da se to neće dogoditi, Dodik dobije i državnog ministra finansija i direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, a onda i odluku o stomilionskoj kupovini zgrade svog kuma Radišića u Banja Luci za upravu; kada član uprave Zijad Krnjić blokira višegodišnju pljačku Federacije BiH od Republike Srpske u podjeli prihoda od PDV-a tešku milijarde maraka ( uz punu podršku HDZ-a), predsjednik SDP-a Nermin Nikšić se – ogradi od Krnjića; premijer Nikšić se hvali planiranjem izdvajanja od „čak“ 50 miliona maraka za izgradnju puteva u Federaciji BiH u budžetu za ovu godinu, a pri tom je Vlada u prošloj godini izdvojila čak 860 miliona maraka za izgradnju još jedne, uporedne ceste Mostar – Široki Brijeg – Međugorje ( dok ne postoji ni plan investiranja u ceste Sarajevo – Tuzla i Sarajevo – Bihać); slavodobitno se najavljuje povećanje penzija u ovoj, izbornoj godini za postotak veći od povećanja u vrijeme vlade Fadila Novalića, skrivajući pri tom činjenicu da je „spengani“ premijer Novalić povećanje penzija osigurao bez marke kreditnog zaduženja, dok će se Nikšićeva vlada, prema nacrtu budžeta, zadužiti preko tri milijarde maraka po kamatnim stopama većim od onih koje komercijalne banke nude kredite građanima; Vladu Federacije BiH u stvarnosti vode „vlasnik SDP-a“ i poslovni partner porodice Nikšić Elvedin Grabovica i diplomac beogradskog „Megatrenda“, potpredsjednik vlade (prvi koji je još od Vašingtonskog sporazuma 1994. godine kojim je uspostavljena Federacija BiH dobio vlastiti ured!) Vojin Mijatović; a kako vode vladu najbolje pokazuje dobro skrivani zapanjujući podatak: za protekle tri godine vlada je održala preko 180 telefonskih sjednica na kojima su donešene i strateški najznačajnije ( i najkatastrofalnije) odluke!
2. Odnos prema Efendićevoj kandidaturi formatiraće i stvarni državotvorni kapacitet Stranke demokratske akcije
Stranka demokratske akcije nikada poslije rata nije bolje stajala u očima javnosti nego u posljednje tri godine ( o čemu svjedoče i rezultati općinskih izbora 2024. godine). To posebno važi za onaj dio građanske, obrazovane javnosti u urbanim centrima, koji je često (bez)razložno prezirao i omalovažavao ne samo stranku i njene lidere, već i njene članove i glasače. Paradoksalno je da za evidentno popravljanje imidža Stranke demokratske akcije najmanje zasluga imaju njeni lideri ( sa izuzetkom Faruka Kapidžića, predsjednika sarajevskog ogranka stranke): najviše su za javno podizanje rejtinga SDA uradile partije „Trojke“. Danas treba imati obraz kakav imaju Nikšić, Konaković ili Ćudićka pa se praviti da ne primjećuju opći prezir prema „Trojci“ kakav je od istog dijela javnosti prethodno decenijama bio rezerviran za SDA.
Jednostavno, svojom beskrupuloznom vladavinom, lopovlukom, korupcijom, nekompetentnošću, demagogijom, izdajom temeljnih demokratskih i državnih interesa… „Trojka“ se narugala i svojim poklonicima i biračima ( bilježim sebe) koji su iskreno vjerovali da niko od probosanskih stranaka u vlasti ne može biti gori od SDA.
Ovako dobra polazna predizborna pozicija ( koja je, ponavljam, više zasluga „Trojke“ nego SDA) sobom nosi i teško rješiv izazov koji traži puno više mudrosti i puno manje ega porodice Izetbegović, kojih u sličnim prilikama nije bilo. Radi se o učešću stranke na izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.
Naime, razboritiji članovi stranke su svjesni da, sve i da Efendić nije objavio kandidaturu, Bakir Izetbegović ima veoma male šanse u ponovljenom duelu sa Denisom Bećirovićem. Problem je što i neki od njegovih najbližih suradnika to znaju i misle, ali se ne usuđuju to javno ili reći njemu. S druge strane, da je Izetbegović ( za razliku od supruge) uvjeren u suprotno, već davno bi obznanio svoju kandidaturu, lišeći nelagode izmišljanja „pitijskih odgovora“ na pitanje o kandidatu SDA koja se postavljaju njemu i ostalim liderima stranke.
Da su drugačije okolnosti, svaki iole relevantan bošnjački političar koji iza sebe ima jednu relevantnu stranku mogao bi pobijediti Denisa Bećirovića. Ovo iz razloga što je izborni okršaj sa njim, kao u katama u karateu, borba sa zamišljenim, opće neprisutnim protivnikom. Bećirević je, što bi rekao njegov nekadašnji dvadesetogodšnji politički mecena a danas njegov lični ambasador Zlatko Lagumdžija, „slučajni prolaznik“ u Predsjedništvu BiH. Bujica ogromnog nezadovoljstva građana prema SDA uoči prethodnih izbora, orkestrirana i medijski finansirana od američke ambasade u Sarajevu i OHR-a, izbacila je Bećirovića u Predsjedništvo BiH.
Sada to više nije slučaj, ali Bećirović može samo u jednoj opciji ostati još četiri godine na funkciji: ukoliko SDA ne podrži Semira Efendića i istakne vlastitog kandidata za Predsjedništvo BiH.
Radi se o sljedećem: i prethodni izbori su pokazali da za Izetbegovića nisu glasali čak ni oni birači koji su glasali za SDA. U engleskom jeziku postoji pridjev unelectable, koji opisuje osobu neprivlačnu za izbor, koja ne može biti izabrana. Ne umijem da nađem prikladnu riječ u bosanskom jeziku, ali Izetbegović je definitivno to – neizbor(lj)iv. Možda neizaberiv? No, s razlogom ili ne, Izetbegović, osim da „Miljacka mostove odnese“ nema šanse za pobjedu, prije svega, zato što njegova kandidatura ima puno veći mobilizacijski potencijal i za protivnike SDA i za razočarane glasače „Trojke“ koji na predstojećim izborima neće glasati za Bećirovića – osim ako time ne omogućavaju povratak Izetbegovića u Predsjedništvo BiH.
I ima još jedna bitna okolnost: izvršioci, saučesnici i pokrovitelji genocida nad Bošnjacima su decenijama pravdali svoje zločine „Islamskom deklaracijom“ Alije Izetbegovića. Sve i kada bi bio izabran, njegov sin i Bošnjaci bi godinama morali trošiti ogromnu energiju da u današnjem trumpoidnom svijetu objasne fotografiju iz 2014. godine kada je Bakir Izetbegović u Predsjedništvu BiH primio delegaciju (i u većinskom svijetu arapskih režima) omraženog „Muslimanskog brastva“. Fotografija koju je tada objavio, sa dignuta četiri prsta ( simbol „Muslimanskog bratsva“), za neprijatelje Bosne ključni je „dokaz radikalnog islama“ koji predstavljaju prijetnju susjedima Bošnjaka i Evropi; pa još kad Trumpova administracija „Muslimansko bratstvo“ uvrsti na listu teorističkih organizacija, što je, prema najavama, pitanje dana…
Sve i kada bi Izetbegović(i) shvatio/li da nema(ju) realnih izgleda da pobijede Bećirovića u revanšu, problem SDA je što među svojim liderima nema kandidata za Predsjedništvo BiH boljeg i kompetentnijeg od Efendića.
Zato bi jedinstven i efektan izraz političke odgovornosti Bakira Izetbegovića bila odluka da SDA podrži Semira Efendića na predstojećim izborima za Predsjedništvo BiH. Takva odluka bi bila ravna neophodnom „gutanju žabe“, gaženju vlastitog i porodičnog ega, neočekivani dokaz naslijeđene mudrosti i racionalnosti koju je Alija Izetbegović demonstrirao povlačenjem sa čela stranke nakon okončanja mandata u Predsjedništvu BiH.
No, sve i da je upravo sve ovako kako je napisano, rekli bi cinici, upravo zato je navedena mogućnost – nadrealna.
3. Denis Bećirević vs. Semir Efendić
Ništa tako zorno ne svjedoči o dubini moralne, intelektualne, demokratske i patriotske propasti politike u Bosni i Hercegovini kao kadrovi i kadrovska politika Socijaldemokratske partije BiH sa Nerminom Nikšićem kao liderom stranke i Denisom Bećirevićem kao članom Predsjedništva BiH. Ova dva nesretnika, zajedno sa grabovicama, hadžićima, stojanovićima, mašićima, karićima, čengićima, helezima, štetama, magodama… spomenik su vladanja i pogubne ostavštine Zlatka Lagumdžije. Godine svjedoče koliko su bile proročanske riječi Nijaza Durakovića sa govornice vanrednog kongresa SDP-a BiH 23. 11. 2002. godine kada je napustio stranku čiji je bio simbol:“ Izaberite kako ste i režirali, Lagumdžiju, i time ćete sahraniti SDP na ovim prostorima!“
Ni po jada da se radilo i radi samo o propasti jedne stranke! Međutim, ne bez razloga, Durakovićev SDP je bio jedino ozbiljno političko uporište razuma i ljubavi prema Bosni i onda kada su SDA, SDS i HDZ vezivali zastave i onda kada je počela genocidna agresija na državu i onda kada je i ondašnji i današnji savjetnik Izetbegovića Fikret Muslimović napravio projekat islamizacije veličanstvene Armije Bosne i Hercegovine. Taj i takav SDP, sa Bogićem Bogićevićem, Hakijom Turajlićem, Kasimom Begićem, Tatjanom Ljujić Mijatovic, Krstanom Maleševićem, Besimom Borić, Ivanom Brigićem, Slobodanom Popovićem, Jozom Križanovićem, Nijazom Skenderagićem, Senadom Šećerovićem, Sabrijom Pojskić, Esadom Zgodićem, Karlom Filipovićem… spao je na Nermina Nikšića, Vojina Mijatovića, Damira Mašića, Kenana Magodu, Adnana Štetu, Nerina Dizdara, Irfana Čengića…
I na Denisa Bećirovića.
Još od Borisava Paravca Predsjedništvo BiH nije imalo „slučajnijeg prolaznika“ u svome sastavu. Prvu platu koju je primio na poslaničkim jaslama SDP-a mogao je zamijeniti za njemačke marke, koje su bile u opticaju do 1. januara 2002. Od tada „pola čovjek – pola otvoreno pismo“, Bećirević je tokom svog mandata jedino vodio računa da se ukaže u prilikama koje populistički dižu njegov „državnički“ rejting – od susreta sa nanom Fatom, preko komemorativnih eskapada o Srebrenici i objavljivanja na svom instagram nalogu snimka njegovog vozila koje ulazi u predvorje Jelisejske palate, do uručivanja nepostojećeg državnog priznanja Dini Merlinu. S druge strane, (od)radio je ono što se od njega tražilo: ekspresno je, bez ikakvih uslova, sa Željkom Cvijanović preglasao Željka Komšića i dao mandat Borjani Krišto za Vijeće ministara BiH, prespavao je, za razliku od HDZ-a, SNSD-a, Zagreba i Christiana Schmidta, raspravu po apelaciji Slavena Kovačevića pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, ne petlja se u prljavi, kriminalni biznis stranačkih kolega Nikšića, Grabovice, Mijatovića i ostalih, ne zanimaju ga dokazi o „spengavanju“, zloupotrebi policije i tužilaštava, čestom izrugivanju suverenitetu BiH od strane Aleksandra Vučića, Zorana Milanovića, Andreja Plenkovića, Christiana Schmidta…
U Crnoj Gori političare i intelektualce koji šute, kalkuliraju i vode računa samo o svojim interesima u teškima situacijama kroz koje njihova zemlja prolazi zovu „iznadsituašima“. ( Kad sam ovo svojevremno ispričao Abdulahu Sidranu bio je oduševljen jezičkom kovanicom.)
A od onoga što je Bećirević uradio za četiri godine najznačajnije je podebljanje zahvalnosti Milorada Dodika Donaldu Trumpu za skidanje sa “crne liste”: učinio je to moralno bijednim jednoglasnim prijedlogom Predsjedništva BiH za dodjeljivanje Nobelove nagrade za mir američkom predsjedniku.
S druge strane, ključna činjenica o Semiru Efendiću koju treba znati jeste njegov stav kada su Christian Schmidt i američki ambasador Murphy nakon izbora 2022. godine „ukrali ćurku“ “bošnjačkim beduinima” , čemu se javno saopćenjem usprotivila nekoliko sati nakon promjene izbornih pravila po zatvaranju birališta čak i Misija Evropske unije u BiH. Tada je Efendiću ponuđeno pridruživanje „Trojci“, ulazak u Vladu Federacije BiH i dodjela najvažnijih ministarstava kadrovima Stranke za Bosnu i Hercegovinu. Odgovorio je zahtjevom da prihvata ulazak u vlast jedino pod sljedećim uslovom: ili da Visoki predstavnik Schmidt ukine odluku o suspenziji Ustava Federacije BiH na 24 sata, čime se diskriminira ustavno pravo Bošnjaka u predsjedništvu Federacije BiH, ili da 24.-satna mogućnost preglasavanja 2:1 u vrhu Federacije BiH postane trajno pravilo. ( Prethodno je Marinko Čavara, kao predstavnik Hrvata u vrhu Federacije BiH, četiri godine blokirao formiranje Vlade Federacije BiH nakon izbora 2018., čime je vlada Novalića čak četiri godine bila u „tehničkom mandatu.) Visoki predstavnik je, naravno odbio zahtjev Efendića, diskriminirao ustavna prava Bošnjaka udovoljavajući HDZ-u i Zagrebu, „Trojka“ je prihvatila diskriminaciju, Efendić nije, a „fina gradska raja“ u Sarajevu je ismijavala nekoliko hiljada poniženih građana koji su demonstrirali pred zgradom OHR-a.
Druga okolnost koju iziskuje objektivno validiranje Efendićeve političke karijere jeste činjenica da i nakon puna tri mandata načelnika najveće općine u Bosni i Hercegovini niko relevantan nije iznio čak ni indicije, a kamoli dokaze, o njegovoj korumpiranosti. Za političare u danasnjoj BiH nevjerovatna činjenica! U izborima za četvrti mandat 2024. godine, unatoč žestokoj kampanji „Trojke“ i njihovih medija, pobijedio je skoro „sjevernokorejskim“ izbornim rezultatom: blizu 75% glasača u Novom Gradu dalo mu je glas za nastavak mandata u njihovoj općini!
Na kraju, što se tiče općeg obrazovanja i političkog znanja, temeljitosti u argumentiranom obrazlaganju svojih stavova, razlika između Bećirovića i Efendića je kao razlika između Rame Isaka i Zukana Heleza na apaurinima, s jedne, i Yanisa Varoufakisa, sa druge strane.
Kako god da se okrene, sudbina i izgledi za stvaranje jakog političkog bloka za odbranu države je u rukama porodice Izetbegović i Stranke demokratske akcije.
Studentski pokret u Francuskoj je 1968. godine izašao sa sloganom „Budimo realni, tražimo nemoguće“. Pozivanju Izetbegovića i SDA na odgovornost spram situacije u kojoj se nalazi BiH, građani, a posebno Bošnjaci, te sumornoj perspektivi koja ih čeka, najbolje odgovara slogan:“Budimo neralni, tražimo moguće!“