Povjesničar Hrvoje Klasić, profesor sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o zabrani Thompsonovih pjesama u Švedskoj na utakmicama Europskog prvenstva u rukometu. Govorili smo o povijesnom revizionizmu, ustaškom pokretu, vezama Dragana Čovića i Amira Gross Kabirija, režimskim medijima u Srbiji i neuspjelim pokušajima provokacije izvjestitelja Europske unije za Srbiju Tonina Picule na izložbi o Jasenovcu u Beogradu.
Razgovarao: MARIO ILIČIĆ
U Švedskoj je, u dvoranama gdje igra hrvatska reprezentacija, za vrijeme trajanja Europskog prvenstva u rukometu zabranjena Thompsonova pjesma. Odkud potreba da pišete kolumnu o Thompsonu i razjasnite što je bilo?
-Već duže vrijeme govorim, s jedne strane o Thompsonovom liku i djelu, o njegovom utjecaju na društvo, posebno na mlade ljude i mogućnosti, na neki način, da smiri situaciju u društvu, a sve s obzirom na ono što je izjavljivao kroz pjesme, a posebno ono što je izjavljivao u raznim javnim nastupima 90-ih godina. Da podsjetim, odnosi se na relativiziranje ili slavljenje ustaškog pokreta.
Dakle, samo kada bi rekao da se od toga ograđuje, da se toga srami, da se ne slaže više s time, puno bi napravio. Međutim, s obzirom da on to ne govori, a da vidimo da na njegovim koncertima se i dalje inzistira i na ustaškom pozdravu „Za dom spremni“, ali i da dobar dio njegovih slušatelja, fanova, pokazuje i druge oblike veličanja ustaštva, od izvikivanja različitih parola i svega ostalog, mislim da treba glasno i jasno reći i pokazati tu uzročno-posljedičnu vezu između popularnosti Thompsona i desne radikalizacije hrvatskog društva. U tom smislu sam imao potrebu reagirati na to čuđenje. Kako su to Šveđani, odnosno da budem precizniji, Europska rukometna federacija, kako su i zašto odlučili zabraniti da se izvodi Thompsonova pjesma u dvoranama!? Ja sam to povezao, vjerojatno s nečim s čime možda ni sami Šveđani nisu to povezivali, ali možda i njih malo da podučim, ako ne znaju šta je bilo.
A to je da prva otmica aviona u povijesti Švedske, prvo držanje civilnih putnika kao taoca se dogodilo upravo od strane hrvatskih proustaških terorista 70-ih godina. Prije toga su proustaški teroristi upali u jugoslavensku ambasadu i ubili ambasadora, a onda su i oteli avion, tražili da se ove ubojice pusti. Tako da je to povijest odnosa, gdje nažalost Šveđani ustaštvo ili to neoustaštvo pamte, prije svega, po nekakvim terorističkim aktivnostima na svom tlu.
Posebno ste u kolumni apostrofirali citat Thompsonove pjesme koji spominje „Herceg-Bosnu“, a ne Hercegovinu…
-Ponukalo me to što smo nedavno imali u Zagrebu neku pjevačicu na nekom srpskom događaju i gdje je ta pjevačica zapjevala neki stih koji kaže: „Iz duše mi ne možete oteti Kosovo“, nešto u tom stilu.
Kao prvo, dakle, to je pjesma, koliko sam shvatio iz 1989. godine kada Kosovo doista je bilo sastavni dio Srbije. Više nego ikad vjerujem da je Kosovo nezavisna država i bez obzira što netko mislio o tome, ne vidim nikakav način kako bi se mogla ta realnost promijeniti.
Ali, s druge strane je realnost i ta da Kosovo nije međunarodno priznata članica Ujedinjenih naroda, a čak i neke zemlje Europske unije ne priznaju Kosovo, odnosno, drugim rečima, da ga smatraju i dalje dijelom Srbije. To govorim zbog toga što se jedan stih koji uopće ništa bitno ne znači, niti poziva na išta, na njega se reagiralo u Hrvatskoj tako da se išlo s kaznenim prijavama protiv Srpskog narodnog vijeća, da se o tome govorilo na dnevnicima i tako dalje.
A, onda imate Thompsona koji u pjesmi „Lijepa li si“, lijepa li si, tko? Vjerojatno „Lijepa li si Hrvatska“? -gdje govori „Herceg Bosno, srce ponosno“, a u pjesmi, „Ako ne znaš što je bilo“, također spominje i Mostar i „gospu hercegovsku“. I, dakle onda je to ok, onda to nije posezanje za tuđim teritorijem i onda to ne zahtjeva osude ili barem da se o tome išta kaže u medijima, ali ovo je zahtjevalo. Tako da mislim da su to dvostruki kriteriji i jedan od klasičnih primjera hrvatskog nacionalizma.
Kakav je stav Katoličke crkve kada je u pitanju bujanje desnice i povijesni revizionizam uopće?
-Nažalost, Katolička crkva od početka, od 90-ih godina, igra vrlo aktivnu ulogu u promicanju revizionizma. S jedne strane, meni je potpuno razumljivo da Katolička crkva mrzi komunizam. To mi je potpuno jasno. Ali da nisu imali potrebu u 35 godina stalno javno ukazivati na zločinački – genocidni režim ustaša i Nezavisne države Hrvatske, to mi nije jasno. Čak mi nije jasno da nemaju snage se suočiti sa onim brojnim svećenicima, od župnika do sarajevskog nadbiskupa, ali i zagrebačkog nadbiskupa, iako njega ne stavljam u istu ravan sa sarajevskim nadbiskupom…
Mislite na sarajevskog nadbiskupa Ivana evangelistu Šarića?
-Da. Oni nisu imali potrebe ograditi se od njihove suradnje sa ustašama, od toga što su neki svećenici bili čak i aktivni pripadnici ustaškog režima i članovi ustaškog pokreta, to mi također nije jasno, a još mi je manje jasno da se ne hvale na sva zvona onim svećenicima koji su surađivali sa antifašističkim pokretom, što je bilo često u nekim europskim zemljama, a kod nas se oni toga srame. Da ne spominjem i u zadnje vrijeme, i u stvari u zadnjih 30 godina, da se glavnina nekakvih publikacija, kada se govori o relativizaciji ili negiranju genocida nad Srbima, kada se želi potpuno pogrešno okarakterizirati logor Jasenovac, itd. Sve te publikacije imaju svoje nekakve promocije u crkvenim prostorima, pastoralnim centrima, župnim dvorovima itd.
A da ne spominjem mise zadušnice za Antu Pavelića, ili svećenike koji su branili ustaški pozdrav „Za dom spremni“, itd.
Čini se da u Hrvatskoj, a dobrim dijelom i u Bosni i Hercegovini, tamo gdje je na vlasti HDZ BiH, ne kane odustati od povijesnog revizionizma. Slavljenje ustaškog pokreta nije ništa novo, no ono što je zanimljivo, barem kod nas u BiH, je veza čelnika HDZ-a BiH Dragana Čovića i izraelskog poduzetnika Amira Gross Kabirija. Kabiri je, naime, u kratko vrijeme u najam uzeo dio Aluminijskog kombinata, prvi je čovjek nogometnog kluba „Zrinjski“, a gospodari i galerijom Aluminij u Mostaru. No, Kabiri je donedavno hodao mostarskim ulicama koje su nosile ime po ustaškim ministrima i dužnosnicima, a nedaleko od Mostara, Kabirijev prijatelj Čović je podigao spomen groblje ustašama poginulim u Drugom svjetskom ratu. Što građani trebaju znati o povijesnim činjenicama vezanim za ustaše i Židove?
-Nema puno stvari koje su sporne kada je u pitanju ustaški režim i ustaški zločini. Najmanje sporno je da je već od kraja 30. godina prošloga stoljeća, još dok je bio u emigraciji, Ante Pavelić napisao dijelo „Die kroatische Frage“, „hrvatsko pitanje“, da bi se na neki način ulizao Adolfu Hitleru, koji već spominje židove kao prijetnju hrvatskom društvu, a onda je to vrlo brzo od 1941. godine i počeo provoditi u djelo. Dakle, holokaust počinje istovremeno, a čak rekao bih sa masovnim istrebljenjem počinje i prije nego su nastali logori smrti na području Trećeg rajha i okupiranih krajeva. Dakle, otprilike oko 80% židovske zajednice na području tadašnje NDH, dakle Hrvatska i Bosna i Hercegovina, je izgubilo život, od toga većina od strane ustaša na teritoriju Nezavisne države Hrvatske, a dio je završio i po njemačkim logorima smrti.
Usporedbe radi, u fašističkoj Italiji je uništeno otprilike 20% židovske zajednice i to najvećim dijelom u trenutku kada je Italija kapitulirala i kada Nijemci preuzimaju vlast nad dobrim dijelom Italije. Tako da, nema spora da su ustaše uspostavili jedan genocidan režim, ali ovo što se tiče Čovića, to me u stvari podsjeća na Plenkovića, dakle, tu se radi o ljudima koji su, u principu, odrastali u nekakvom jugoslavenskom komunističkom milijeu, bilo da su osobno bili članovi Partije, bilo da su iz takvih obitelji. Nisu, dakle, došli iz emigracije, nisu im djedovi bili ustaše, vjerojatno su u većini bili možda i partizani.
U principu se radi, jednostavno, o shvaćanju da dobar dio biračkog tijela HDZ-a, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, je ekstremno desno kada je u pitanju prošlost. Odnosno da imaju apologetski odnos prema ustaškom režimu i onda se, dakle, kada dođe netko tko je iskreno desno kao što su Zlatko Hasanbegović ili Tomislav Karamarko, onda oni to rade, da tako kažem, s dušom. Ali, kada dođu ljudi poput Plenkovića ili Čovića, onda to rade iz interesa. Ali se onda ti interesi vrlo lako mogu i modificirati, pa evo kada dođe ovaj izraelski bogataš…
Otkriću vam. Mene je svojevremeno izraelski ambasador u Hrvatskoj, prošli, ne ovaj novi, zvao da bi pojasnio gospodinu industrijalcu u Hercegovini, tko su bili ljudi po kojima u Mostaru se nazivaju neke ulice i onda sam čuo, da su čak i promijenjene te ulice. Dakle sve može, može i groblje ustašama, mogu i ulice Francetiću i Vokiću, Budaku ili kome god, ali može se to onda i promijeniti i sve u principu može.
Kako komentirate istup izvjestitelja EU za Srbiju Tonina Picule, kojeg su novinari iz Srbije po zadatku Vučićevog režima pokušali isprovocirati pitanjima o ustašama i Jasenovcu, pa na kraju ostali bez teksta?
-To je tipična priča tog nekog srpskog nacionalizma. Kada ne znaju šta bi onda krenu u prošlost i traženje izlika u Nezavisnoj državi Hrvatskoj i ustaškom režimu. Dakle, Tonino Picula kao socijaldemokrat i čovjek kojeg ja osobno poznam, nema jedne trunke zadržke da misli o ustaškom režimu sve najgore, kao i o Jasenovcu, kao i o genocidu nad Srbima, Židovima i nad Romima, itd. Gledajte, nedavno sam bio gost na tribini u Beogradu i onda su me iz prorežimskih medija, dakle, samo zato što sam govorio kritički prema režimu Aleksandra Vučića, mene su na nekoliko televizija proglasili „ozloglašenim ustašom“ i „lažnim istoričarem“…
Dakle, ako sam ja ustaša i Tonino Picula ustaša, a kad gledate emisije na tim režimskim televizijama, onda vidite da su stvari, i čak većina ih misli da su svi Hrvati ustaše, da svi mrze Srbe, onda to uopće ne čudi.
Samo što znate, to jednostavno ne prolazi niti u Europi, ne prolazi kod onih ljudi koji donose odluke i u stvari ovime samo sramote sebe. To je najmanji problem što oni sramote sebe u odnosu prema Toninu Piculi. Dakle, problem je što oni krše Ustav, što državu vode u potpuno pogrešnom smjeru i njima je odnos Picule prema prošlosti najmanji problem.
Kako uopće ocjenjujete stanje u Srbiji kada je u pitanju suočavanje s prošlosti, postoje li ikakvi pomaci u društvu po tom pitanju posljednjih godina?
– S jedne strane, dakle, postoje izvrsni povjesničari, kao što je Dubravka Stojanović, kao što je Milivoj Bešlin, kao što je Dragan Popović, koji se suočavaju na najprofesionalniji mogući način i sa situacijom na Kosovu, i sa srpsko-albanskim odnosima na Kosovu, i sa srpsko-bošnjačkim odnosima, na primjer, Srebrenica i rat 90-ih, ali i sa hrvatsko-srpskim odnosima.
I tu stvarno nema nikakvog spora. Međutim, ti povjesničari su manjina i njihov javni doseg, dakle, mogućnost da oni dođu u mainstream, najgledanije, najčitanije, najslušanije medije je gotovo nikakav.
Ova ostala većina i dalje govori na način kako se govorilo od 90-ih. Dakle, tu je potpuno jedna konstanta, „Srbi su uvijek bili žrtve, oduvijek u svojoj prošlosti“, „Nikada nisu počinili zločin prema nikome“.. Ne priznaju se, dakle, bilo čije tuđe žrtve i to je nešto što je, nažalost, konstanta i što predstavlja veliki problem i za odnose unutar Srbije, ali i za odnose Srbije sa susjednim zemljama.
Sa ovom vlašću i sa ovakvim medijima ne vidim prostora za ikakav napredak.
(24sata.info)