Jedna od najšokantnijih Trumpovih izjava u prvom mandatu bila je ona da Saudijci moraju plaćati više ako hoće da ih SAD štite. Sve države koje imaju američke baze na svom tlu, od Njemačke do Južne Koreje, plaćaju debelo za tu uslugu, ali o tome se nije pričalo otvoreno. A onda je došao Donald Trump i sve ogolio.
Kralju, moraš platiti!
Na skupu svojih pristalica u Southavenu, Mississippi, Trump je kazao: ”Štitimo Saudijsku Arabiju, koja je bogata, zar ne? Ja volim Kralja, kralja Salmana. Ali sam mu rekao: ‘Kralju, štitimo vas, možda biste, da nas nema, nestali s lica zemlje za dvije sedmice. Morate platiti za svoju vojsku. Moraš platiti!”
Nakon što je prekinut burnim aplauzom, Trump je poslao istu poruku Japancima i Korejcima: ako hoćete da vas Amerika štiti, morate platiti. Mnogi su ostali u šoku, ali su stvari oduvijek funkcionisale tako. Samo što američki predsjednici nisu otvoreno govorili o tome.
Nakon što su Saudijci najavili da će se njihove investicije u SAD povećati na oko trilion dolara, Trump je prestolonasljedniku Muhamedu bin Salmanu u Washingtonu napravio doček kakav nije napravio nijednom drugom državniku; podržao je, na pres-konferenciji u Bijeloj kući, novu, prosaudijsku vlast u Siriji, te pažljivo podcrtao kako radi na tome da osigura mir u Palestini.
U knjizi Predsjednici, Stephen Graubard piše da je, uoči Pustinjske oluje, tadašnji američki državnih sekretar James Baker došao u Rijad da pregovara sa kraljem o iznosu kojim će Saudijska Arabija finansijski podržati američku intervenciju protiv iračkih snaga koje su izvršile invaziju na Kuvajt.
“Kralj je”, piše Graubard, “pristao da osigura 500 miliona dolara na mjesečnom nivou za potrebe američkog vojnog angažmana u Zaljevu, a Bakeru su i Kuvajćani obećali izdašne uplate.” (str. 606)
Autor dodaje da je američka vlada tražila i od Japana i Njemačke, čije ekonomije ovise o zaljevskoj nafti, da također uplate novac za intervenciju, te da u konačnici Washington nije bio zadovoljan ni sa japanskim, ni sa njemačkim učešćem.
Pustinjska oluja je počela sredinom januara 1991, a za nešto više od mjesec i po okupirana teritorija Kuvajta je oslobođena. U nizu obraćanja, američki predsjednik Bush je, u to doba, poredio Sadama Huseina sa Hitlerom, te je isticao da SAD neće, kao 1930-ih, upasti u zamku popuštanja (appeasementa), izolacionizma itd.
Nešto više od godinu kasnije, 9. jula 1992, u jeku agresije na našu zemlju, predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović se sastao sa Bushom, na marginama OSCE-ovog samita u Helsinkiju.
Izetbegović je “od Busha tražio da Bosnu i Hercegovinu tretiraju slično Kuvajtu”, što je Bush odbacio. Iako je Bosna, kao i Kuvajt, bila žrtva agresije, razlika je bila u tome što niko nije bio spreman da plati američku intervenciju u našoj zemlji. Bar isprva.
Borba za srca muslimana
Izuzetna studija Kraljevi i predsjednici (FPN/Dobra knjiga, 2024) autora Mirnesa Kovača govori o naporima koje su vlasti Saudijske Arabije, predvođene tadašnjim kraljem Fahdom, poduzimale od 1992. do 1995. kako bi se Sjedinjene Države agilnije uključile u zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini.
Kovač na početku ove studije obavještava čitaoca o historiji Saudijske Arabije, zatim o bitnim činjenicama njenog političkog sistema, te o historijatu saudijsko-bosanskih odnosa. Uz, autor na početku knjige iznosi najbitnije činjenice o jugoslovenskoj krizi i agresiji na Bosnu i Hercegovinu, dajući kontekst za svoju glavnu temu: saudijski utjecaj na američku politiku prema BiH.
Po autorovoj ocjeni, Rijad je, uz ostalo, želio pomoći bh. muslimanima kako bi prevazišao nelagodu,koju je imao zbog toga što je, kao u slučaju Kuvajta, svoje savezništvo sa Amerikancima koristio u obračunu sa drugim muslimanskim zemljama.
Kovač pojašnjava da “arapsko javno mnijenje nije blagonaklono gledalo na američko interveniranje protiv Iraka zbog neprincipijelnosti američke politike prema Palestincima, a s druge strane, saradnja vladajućih arapskih režima s koalicijom predvođenom Amerikancima bila je moćan argument za opozicione radikalne krugove koji su ih optuživali za izdaju i podaništvo”. (str. 74)
Kako Kovač dalje navodi, Osama Bin Laden je već 1991. pozivao saudijske vlasti da ne ulaze u savez sa Amerikom protiv Iraka, te je Rijadu nudio da on sa svojih 30.000 boraca, prekaljenih u ratu sa Sovjetima, oslobodi Kuvajt od Sadamove okupacije.
”U ovom kontekstu”, kaže Kovač na istom mjestu, “pomoć Bosni i Hercegovini je imala posebnu težinu i odgovornost, jer se iskazivala briga za pitanja od općemuslimanske važnosti.”
Ovome treba pridodati i želju Saudijaca da se takmiče sa Irancima, u tome ko više brine o ummetu, čime se ujedno stječe i kredibilitet za lidersku ulogu u islamskom svijetu. S obzirom da je i Teheran od početka bio zainteresovan da pomogne bosanskim muslimanima, ni za Saudijce nije bila opcija da nijemo posmatraju tragediju Bosne. Njihov angažman je bio pitanje časti i prestiža.
Za razliku od Teherana, koji se fokusirao na dostavu oružja za potrebe Armije RBiH i negativnu propagandu protiv Zapada zbog uvođenja embarga, Saudijci su se, uz slanje oružja, fokusirali na to da pridobiju svoje partnere u Washingtonu na agilnije djelovanje u Bosni.
Kako primjećuje Kovač, Saudijska Arabija se, nakon rata u Zaljevu, nalazila “pod prijetnjom Saddamovog Iraka i revolucionarnog Irana”, što je značilo da joj je potrebna podrška SAD-a, a, opet, njena “saradnja sa Sjedinjenim Američkim Državama nije bila popularna u arapskom svijetu”. (str. 70) Zajednički napor Rijada i Washingtona u pomoći muslimanima u Bosni mogla je riješiti dio navedenih problema.
Pritisak na Busha i Clintona
Saudijci su tokom 1992. i 1993. vršili intenzivan pritisak najprije na Bushovu, a zatim i na Clintonovu administraciju da pruži pomoć Bosni.
Saudijski ambasador u Washingtonu princ Bandar vršio je, u prvim mjesecima agresije na našu zemlju, pritisak na tadašnjeg američkog predsjednika Busha da interveniše.
Kovač prenosi Bandarovo svjedočenje o tome: “Poslao me kralj Fahd s pismom predsjedniku Bushu, a to je pismo bilo jednostavno i duboko. ‘Gospodine predsjedniče, kao Vaš prijatelj bih želio da Sjedinjene Američke Države interveniraju vojnim snagama.’”
Bandar kaže da je to bio jedini slučaj u kojem Bush nije izišao u susret Saudijcima: “Kazao mi je: ‘Gledaj, spreman sam za bilo koju političku poziciju koja će zadovoljiti kralja Fahda u Bosni, ali neću poslati nijednog američkog vojnika u Bosnu, jer u Bosni ne postoje nikakvi američki interesi.” (str. 191)
Iako Bushova administracija nije bila ni blizu dovoljno posvećena bosanskoj krizi kao Clintonova, ne treba zaboraviti činjenicu, na koju podsjeća i Kovač: naime, da je Bushov State Department insistirao na tome da međunarodno priznanje Slovenije, Hrvatske i BiH ide u paketu. Recimo, Makedonija je ispala iz tog paketa.
Iako ovu američku poziciju ne dovodimo u kauzalnu vezu sa saudijskim angažmanom, važno je podcrtati koliko je ona bitna. Dovoljno je zamisliti koliko bi naša pozicija bila teža da smo, u proljeće 1992, u rat ušli ne kao međunarodno priznata zemlja, već kao nepriznata teritorija u sastavu krnje Jugoslavije.
Nakon promjene u Bijeloj kući, saudijsko lobiranje u korist BiH je nastavljeno. Tako je početkom 1993, kako Kovač navodi, kralj Fahd lično razgovarao sa Clintonom i tražio intervenciju.
O Fahdovom zalaganju za nas i našu zemlju, Clinton piše i u svojim memoarima: “U početku jedini svjetski lider koji nas je zaista pritiskao da se involviramo bio je kralj Fahd. Oni nisu bili Arapi, nisu imali novca, niti ikakve moći, ali su bili njegova braća muslimani i bili su ugnjetavani u Evropi.” (str. 185)
Nećemo ulaziti u prepričavanje Kovačeve knjige. Čitalac će u njoj naći mnoštvo situacija, poput navedenih, gdje razni nivoi saudijske vlasti vrše pritisak na Washington da stane u zaštitu SAD-a.
Na ovom mjestu vrijedi izdvojiti jedno od autorovih krucijalnih zapažanja, a kojim on odgovara na pitanje kako uopće Saudijci imaju toliki utjecaj na američke vlasti.
Transakciona politika
Tokom 1993. godine, kada Saudijci vrše pritisak na američke vlasti u pogledu Bosne, odvija se i proces obnove flote Saudia Airlinesa.
Iako su isprva Saudijci bili zainteresirani za kupovinu aviona od evropskih proizvođača, nakon sastanaka sa visokim zvaničnicima američke vlade, u februaru i maju 1993, odlučuju da će umjesto od evropskog Airbus Industrie, 50 civilnih aviona kupiti od američkih kompanija Boeing i McDonnell Douglas.
Kako navodi Kovač, tih dana Washington Post piše da je ovaj posao, u vrijednosti od 6 milijardi dolara, završio lično predsjednik Clinton sa kraljem Fahdom. Ugovor je svečano zaključen 16. februara 1994, dakle u vrijeme kada je intenziviran američki diplomatski angažman u BiH, koji će ubrzo rezultirati uspostavljanjem Federacije.
Ceremoniju je otvorio državni sekretar za trgovinu Ronald H. Brown, trampovskom opaskom da je ovo “prekrasan dan za američki biznis i industriju, prekrasan dan za američke radnike”. Ni predsjednik Clinton na ceremoniji nije krio zadovoljstvo poslom, koji će, kako je podcrtao, osigurati desetine hiljada radnih mjesta u SAD-u.
Kovač lucidno skreće pažnju na činjenicu da je saudijski ambasador u SAD princ Bandar, na navedenoj ceremoniji, nije propustio kazati da “događaji u Bosni i na Bliskom istoku i dalje dodatni dokaz da je američko vođstvo neophodno”. (str. 213)
Kovač detaljno piše i o tome da su tokom Clintonove posjete Saudijskoj Arabiji, u jesen 1994, američke vlasti de facto skinule embargo na uvoz oružja BiH, tako što je američkim brodovima u Jadranskom moru bilo naređeno da ne provode odluku Vijeća sigurnosti UN-a, koja je de iure i dalje važila.
U finalu svoje studije, Kovač izdvaja i niz činjenica koje pokazuju da je američki angažman na zaključenju Dejtonskog sporazuma, naročito bombardovanje položaja srpske vojske, imao za cilj, uz ostalo, i da popravi američki imidž u islamskom svijetu.
Tako će u izvještaju o uspjesima svoje politike, Clinton 1996. navesti da je unaprijedio odnose sa Saudijskom Arabijom, a kao jedan od primjera će navesti zajedničko djelovanje u Bosni.
Islamofobni super-ego bošnjačke politike
Kada je predsjednik SDA Bakir Izetbegović ujesen 2023, u intervjuu za saudijsku televiziju Al Arabiya, pozvao islamske zemlje da pruže više podrške Bošnjacima, jedan stupidni analitičar je panično odbacio ovu ideju, ističući da nam “autokratski režimi koji postoje u arapskom svijetu ne mogu biti partner”.
Podržao sam tada Izetbegovića. Kao što sam podržao i ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića, kada je, nakon Trumpove inauguracije, telefonski razgovarao sa saudijskim ministrom vanjskih poslova, te ga zamolio da se zauzme za naše interese u Washingtonu.
Sjećam se kad mi je jedan stranac otkrio da je najveći strah Gordana Grlića Radmana da će se saudijske vlasti opet intezivnije početi baviti situacijom u BiH, jer hrvatski lobi u nadmetanju sa saudijskim u SAD nema nikakve šanse.
Kao što su pisma kralja Fahda ostavila daleko jači dojam na Clintona, tako bi i zalaganje saudijskih vlasti za interese Bošnjaka ostavilo jači dojam na Trumpovu administraciju, nego učešća Sabine Ćudić na debatama sa liberalnim dinosaurusima Stevenom Pinkerom i Francisom Fukuyamom ili sastanci Denisa Bećirovića sa američkim senatorima kojima, uzgred, nema ponuditi ništa osim svoje zabrinutosti i molbi da pomognu BiH.
Uvjerenje da je naš glavni politički problem što se nismo dovoljno distancirali od islama i Arapa te da tobože nismo dovoljno demonstrirali da smo posve asimilirani, “čisti Evropljani”, predstavlja jedan od najgorih momenata našeg političkog identiteta.
Taj naš islamofobni super-ego odvodi nas na teške stramputice. Tako, recimo, dobar dio našeg političkog i medijskog mainstreama polazi od, najčešće nesvjesne, pretpostavke da je bitnije da su naši članovi Predsjedništva i ministri održavaju sastanke sa nižerangiranim birokratama u Washingtonu i Briselu, nego da odu u posjetu saudijskom kralju.
Našoj “prozapadnoj” javnosti teško je, gotovo nemoguće prihvatiti gorku istinu da saudijski kralj, do kojeg naši zvaničnici mogu doći, ima daleko veći utjecaj na američkog predsjednika, nego što će ikad imati ijedan “zamjenik pomoćnika državnog sekretara” (što je odavno najviši rang do kojeg naši zvaničnici mogu doći u Washingtonu).
Pitanje je koliko naša politička javnost uopće zna da je saudijski kralj Salman bio na čelu Visokog saudijskog komiteta za pomoć BiH koji je djelovao od 1992. do 2011; kao i da je njegov sin Muhamed bin Salman, kako navodi Kovač (str. 77), “bio desna ruka svom ocu tokom njegovih tadašnjih aktivnosti oko pomoći našoj zemlji”.
Bosna i Hercegovina ne može biti u fokusu saudijske pažnje, kao što je bila kada je u našoj zemlji bio rat, ali problem je što naš “prozapadni” mainstream čvrsto vjeruje da će BiH približiti Zapadu, tako što će, eventualno, kazati nešto pogrdno o Muhamedu bin Salmanu i Saudijskoj Arabiji, a zapravo ne postoji bolji način da da osiguramo Trumpovu podršku za cjelovitu BiH od tog Muhameda bin Salmana glavom i bradom, piše Odgovor.
(24sata.info)
