Najavljeni TradFest u Zagrebu (april 24-25, 2026) može se čitati kao više od političkog ili ideološkog skupa: on je svojevrsna poruka vremena, gotovo manifest jedne epohe koja osjeća da joj izmiče tlo pod nogama. Naslov “Pad liberalizma i novi uspon kršćanskih nacija” zvuči kao deklaracija, ali i kao vapaj, vapaj za čvrstinom u svijetu koji se doživljava kao rasut, relativiziran i nesiguran.
Historija nas, međutim, uči oprezu prema velikim deklaracijama o “padovima” i “konačnim pobjedama”. Kada je Francis Fukuyama pisao o “kraju povijesti”, nije toliko pogriješio u dijagnozi trenutka koliko u procjeni trajnosti tog trenutka. Svaka civilizacija, svaki poredak, kada dosegne vrhunac samouvjerenosti, već u sebi nosi sjeme vlastite krize. Liberalizam danas ne propada zato što je nužno pogrešan, nego zato što se suočava s vlastitim kontradikcijama: između univerzalnih vrijednosti i partikularnih interesa, između slobode i sigurnosti, između identiteta i otvorenosti.
S druge strane, Samuel P. Huntington, često kritiziran, možda je intuitivno pogodio nešto dublje, a to je da se ljudi ne odriču lahko svojih civilizacijskih identiteta. Kada ideologije oslabe, religija, kultura i historijsko pamćenje vraćaju se na scenu. No problem nastaje kada se te razlike ne tumače kao bogatstvo, nego kao linije fronta.
U tom smislu, TradFest i slični skupovi mogu biti znak jedne šire tendencije: povratka civilizacijskog samodefiniranja kroz opoziciju. “Mi” se definiramo kroz “njih”. A kada je “njih” jasno imenovan, u ovom slučaju često islam, tada se historija selektivno prepričava, a sadašnjost pojednostavljuje. Pozivanje autora poput Raymonda Ibrahima, rođenog u Americi od migranata egipatskog Kopta, uklapa se u taj obrazac, a to je narativ o dugotrajnom sukobu, o civilizacijskoj odbrani, o historiji kao neprekidnoj liniji konflikta.
Naslovi njegovih knjiga jasno ukazuju na to:
Crucified Again: Exposing Islam's New War on Christians. Regnery. 2013. (Ponovo razapeti: Razotkrivanje novog rata islama protiv kršćana).
Sword and Scimitar: Fourteen Centuries of War between Islam and the West. Da Capo Press. 2018. (Mač i sablja: Četrnaest stoljeća rata između islama i Zapada).
Defenders of the West: The Christian Heroes Who Stood Against Islam. Post Hill Press. 2022. (Branitelji Zapada: Kršćanski heroji koji su stajali protiv islama).
Ali historija nije linearna, niti je jednostavna. Ona je, prije svega, prostor susreta. Andaluzija, Osmansko carstvo, Mediteran, to nisu bili samo prostori sukoba, nego i razmjene, preplitanja, suživota. Čak i u najtežim vremenima, postojali su mostovi između civilizacija. Zaboraviti to znači svesti historiju na propagandu.
Ako govorimo o mogućem “kraju prosvjetiteljstva”, dobijamo jednu od najdubljih dilema suvremenog svijeta. Prosvjetiteljstvo (Enlightenment) nije bilo samo evropski projekt; ono je bilo pokušaj da se ljudski razum postavi kao univerzalni sudija. Međutim, njegova slabost je bila u tome što je često zanemarivalo emocionalne, duhovne i identitetske potrebe ljudi. Danas, kada se te potrebe vraćaju u prvi plan, vidimo reakciju, ponekad u obliku religijskog revivalizma, ponekad u obliku kulturnog zatvaranja.
Da li je to zaista povratak u “mračno doba”? Ili je to znak da modernost nije dovršena, da njen projekt još uvijek traži ravnotežu između razuma i tradicije? Srednji vijek, koji se često naziva “mračnim”, bio je i vrijeme velikih intelektualnih i duhovnih sinteza. Problem nije u prošlosti, nego u načinu na koji tu prošlost interpretiramo.
Za nas je posebno važno pitanje: gdje su muslimani u svemu ovome? Ako je islam ponovo u fokusu, kao tema političkih rasprava, medijskih narativa i filozofskih polemika, onda je jasno da se ne radi samo o vanjskoj percepciji, nego i o unutrašnjem izazovu. Historijski gledano, islamska civilizacija je imala periode izuzetne intelektualne vitalnosti, ali i periode stagnacije. Danas se suočava s dvostrukim pritiskom: izvana, kroz stereotipe i političke instrumentalizacije, pa čak i vojne intervencije, i iznutra, kroz potrebu za obnovom vlastitog mišljenja.
Odgovor na to ne može biti ni defanzivno zatvaranje, ni nekritičko prihvatanje tuđih modela. Potreban je novi oblik samorazumijevanja, onaj koji će biti ukorijenjen u vlastitoj tradiciji, ali otvoren prema univerzalnim vrijednostima. To nije lahak zadatak, ali historija pokazuje da su najveći civilizacijski iskoraci uvijek dolazili iz takvih sinteza.
Na kraju, možda najveća pouka koju možemo izvući jeste da civilizacije ne propadaju samo zbog vanjskih pritisaka, nego zbog gubitka unutrašnje ravnoteže. Rim nije pao samo zbog barbara, nego zbog vlastitih slabosti. Isto važi i za svaku drugu civilizaciju. Zato pitanje nije da li liberalizam pada ili kršćanske nacije rastu. Pravo pitanje je: da li učimo iz historije ili je ponavljamo u novim oblicima? Ako se civilizacije počnu definirati isključivo kroz sukob, tada svi gube. Ako, pak, pronađu način da u različitosti vide priliku za dijalog, tada historija prestaje biti ciklus sukoba i postaje prostor zajedničke kreativnosti i civilizacijskog napretka.
U vremenu velikih promjena, možda je najveća mudrost ne tražiti konačne odgovore, nego postavljati prava pitanja.
(24sata.info)