Mostar je navikao na političku trgovinu, ali rijetko kada je ona bila ovako ogoljena. Kada se vjerska funkcija pretvori u produženu ruku stranačke politike, to više nije pitanje dijaloga, nego pitanje moralnog sloma.
Sve upućuje na to da je iguman manastira Žitomislići Danilo Pavlović svjesno izabrao stranu – ne stranu svog naroda, ne stranu povratnika i obespravljenih, nego stranu HDZ-a i politike Dragana Čovića. To nije saradnja među zajednicama, nego politička lojalnost. I ona, naravno, ima cijenu.
Dok su Srbi u Gradskom vijeću Mostara svedeni na nelegitimnu i simboličnu prisutnost, dok nemaju stvarnu političku moć niti glas koji se čuje, iz pravoslavnih crkvenih krugova ne dolazi ni riječ protesta. Ta šutnja nije slučajna. Ona je dio dogovora. Nelegitimno stanje očito nikome ne smeta dok se kroz njega nesmetano provodi HDZ-ova politika.
Istovremeno, u Bačevićima se ispisuju grafiti, puca iz vatrenog oružja i sistematski zastrašuju srpski povratnici. Tamo gdje bi duhovni autoritet morao biti prvi u odbrani ljudi, nema nikoga. Nema osude, nema pritiska, nema glasa. Nema ni igumana. Povratnici su prepušteni sami sebi, jer očito nisu politički korisni.
Ovdje se više ne radi o vjeri, nego o interesu. O ličnoj koristi, o silnim poklonima, donacijama, o političkoj bliskosti koja se pokušava prikazati kao „razumijevanje“ i „suživot“. Mantija je postala politička legitimacija, a oltar mjesto s kojeg se pere jedna politika i daje joj privid moralne prihvatljivosti.
Ovo nije napad na Srpsku pravoslavnu crkvu niti na vjernike. Ovo je direktna politička optužba protiv onih koji su odlučili da vjersku funkciju stave u službu stranke koja proizvodi strah, nepravdu i trajnu diskriminaciju. Ko šuti na nepravdu nad vlastitim narodom, a glasno se smiješi moćnima, taj je već napravio izbor.
U Mostaru se predugo tolerira licemjerje. Vrijeme je da se kaže jasno: ili si uz ljude, ili si uz politiku. Sve ostalo je laž.
A kad se oltar podredi stranci – vrijeme je da se to nazove pravim imenom.
(24sata.info)
