Hrvatski eksperiment, započet u ratovima devedesetih, završava u dužničkom ropstvu dvadesetih. Romantizirana historija nije mogla izgraditi funkcionalnu ekonomiju jer je temelj truhao – zasnovan na pljački i geografskoj nemogućnosti.
Kada pogledate kartu Balkana, ako ste dovoljno iskreni i niste zaslijepljeni romantičnim mitovima, ne vidite suverenu državu. Vidite geografsku anomaliju. Vidite “kiflu”, “perec”, ili preciznije – oguljenu kost oko bosanskog trbuha, vidite Republiku Hrvatsku. Hrvatska nije država u funkcionalnom, geopolitičkom smislu; ona je logistička noćna mora, historijski incident i ekonomski neodrživ projekt dizajniran da propadne onog trenutka kada prestane infuzija iz nekog imperijalnog centra – bilo da je to Beč, Budimpešta, Beograd ili danas Brisel.
Hrvatska je klasični primjer onoga što u geopolitici nazivamo “država bez strateške dubine”. Njen teritorij je tanka linija, razvučena kao žvakaća guma, koja pokušava obgrliti Bosnu i Hercegovinu. Takva geometrija nije samo estetski ružna; ona je smrtna presuda za bilo kakvu ozbiljnu ekonomiju. Ovakva geografska realnost je i odgovorna zašto je Zagreb preovisan o BiH. Stoga i jeste tako veliki fokus na unutrašnja dešavanja u našoj zemlji.
Zamislite logistiku te “države”. Da biste povezali Osijek i Dubrovnik, morate obići pola svijeta, ili sjeći kroz teritorij susjedne države (BiH), koja je zapravo organsko zaleđe te iste obale. Tu leži taj infrastrukturni i logistički fatalizam. Izgradnja autoceste A1 (“Dalmatine”) nije bila ekonomski potez; to je bio očajnički, preskupi politički čin da se “zašije” Dalmacija za Zagreb, koštajući porezne obveznike milijarde koje nikad neće biti vraćene kroz cestarine.
To je cijena “kifle”. Ta nezgodna geometrija stvara nepremostivi ekonomski namet. Slavonija je osuđena na propast ne zato što su Slavonci lijeni, već zato što je u ovakvoj konfiguraciji ona slijepo crijevo. Lika je prazna ne zbog klime, već zato što služi samo kao prolazna stanica, tampon zona između feudalnog Zagreba i turističke kolonije na moru. Geopolitika potkovice diktira da sredina mora biti prazna da bi krajevi (Zagreb i obala) mogli parazitirati. To je država koja samu sebe jede iznutra.
Od bečkih konjušara do briselskih konobara: Vječna potraga za Gospodarom
Hrvatski politički narativ počiva na mitu o “tisućljetnom snu”. Ali probudimo se u provincijskoj realnosti. Hrvatska nikada nije imala kapacitet da stoji sama. Historijski obrazac je bolno predvidljiv: od Pacta Convente s Mađarima, preko Habsburške monarhije, do Jugoslavije i konačno Europske unije – Hrvatska uvijek traži “Host” organizam.
Tu dolazimo do sindroma “Habsburškog duha na briselskom povodcu”. Taj kompleks “Predziđa kršćanstva” (Antemurale Christianitatis) je psihološka operacija kojom se kmetovi uvjeravaju da su vitezovi. U stvarnosti, oni su uvijek bili graničari, topovsko meso za tuđe interese. Nekad su ginuli za Franju Josipa protiv Osmanlija, danas ekonomski krvare za njemačke banke i trgovačke lance.
Suverenitet o kojem trube domoljubi ne postoji. Monetarna politika se diktira u Frankfurtu, vanjska u Washingtonu, a ideološka u Briselu. Hrvatska elita samo je lokalni upravitelj zadužen da osigura mirnu eksploataciju resursa. Nema tu državnosti; postoji samo administrativna jedinica za servisiranje dugova i turista.
Turizam kao novi feudalizam: Od kmetstva do ležaljki
I ovdje dolazimo do završnog čina tragedije – ekonomije sunca i mora. Mediji to zovu “rekordnim sezonama”. Ja to zovem neofeudalizmom. Turizam u Hrvatskoj nije industrija; to je ekstraktivni kolonijalizam.
Pogledajte obalu ljeti. To nije hrvatski teritorij. To je “Ober-Bavarska” na moru. Cijene su prilagođene eliti eurozone, dok lokalno stanovništvo postaje servisna radna snaga koja ponekada ne može priuštiti ni kuglu sladoleda u vlastitom gradu. To je ekonomsko istiskivanje. Stanovnici Splita, Dubrovnika i Zadra protjerani su u geta na periferiji, dok su historijske jezgre pretvorene u Airbnb spavaonice.
Ovaj model je usavršio novi oblik turističkog feudalizma. Umjesto da obrađuju zemlju za feudalca, Hrvati danas mijenjaju posteljinu modernih plemića iz Njemačke ili Austrije. “Država” ne proizvodi ništa – ona iznajmljuje svoju geografiju. A što se događa s nacijom koja živi od rente? Ona gubi radnu etiku, gubi intelektualni kapacitet i postaje nacija konobara i sobarica.
Zaleđe – ona nesretna Lika, Kordun, Banija, unutrašnjost Dalmacije – pretvoreno je u groblje. Turizam ne treba zaleđe, osim kao jeftini rezervoar radne snage ili lokaciju za odlaganje smeća. Geografija favorizira obalni pojas, stvarajući sezonsku zatvorenu zajednicu za bogate, dok ostatak zemlje truhne u demografskoj zimi.
Rođeni u krvi, pokopani u dugu
Zaključak je sumoran, onako kako samo provincijski realizam može biti. Hrvatski eksperiment, započet u ratovima devedesetih, završava u dužničkom ropstvu dvadesetih. Romantizirana historija nije mogla izgraditi funkcionalnu ekonomiju jer je temelj truhao – zasnovan na pljački i geografskoj nemogućnosti.
Hrvatska je danas “Potemkinovo selo” Europske unije. Fasada je lijepa, more je plavo, autoceste su nove, ali iza toga nema supstance. Nema ljudi. Mladi bježe u Irsku i Njemačku jer ne žele biti kmetovi u vlastitoj zemlji. Historije se ponavlja. Ostaju samo penzioneri, uhljebi na državnim jaslama i rentijeri koji mole Boga da ne bude kiše tokom ljetne sezone.
To nije država. To je resort. A resorti nemaju budućnost, oni imaju samo sezone. Geopolitika kifle se zatvorila oko vrata vještačke nacije i polako steže, prenosi stav.
Autor: Jahja Muhasilović
(24sata.info)