Ljudi stare i umiru, ali na Balkanu vrijeme kao da stoji, piše britanski novinar i autor Ed Vuliami (Ed Vulliamy) u autorskom tekstu za The Guardian, osvrćući se na smrt Ratka Mladića.
Vuliami, koji je tokom rata u Bosni i Hercegovini izvještavao s terena i kasnije svjedočio protiv Mladića u Haagu, upozorava da je bivši komandant Vojske Republike Srpske preminuo, ali da ideje i politika koje je predstavljao nisu nestale s njim.
Ratko Mladić, koji je u četvrtak preminuo u pritvoru u Hagu (Haagu) u 84. godini, i dalje se u dijelu Bosne i Hercegovine i Srbije doživljava kao heroj, navodi Vuliami.
Podsjeća da ga dio srpskog stanovništva i dalje slavi, iako je komandovao snagama odgovornim za masovna ubistva i progone, prvenstveno Bošnjaka i Hrvata.
– Previše Srba, u čije je ime Mladić provodio masovna ubistva pripadnika drugih naroda, uglavnom Bošnjaka muslimana i Hrvata katolika, obožava ga i oplakuje njegov odlazak – navodi autor.
Lik koji nije nestao
Vuliami podsjeća da se Mladićev lik više od tri decenije nakon završetka rata pojavljivao na plakatima, fasadama, u privatnim domovima i na zastavama navijačkih grupa.
Navijači Crvene zvezde njegovu su smrt obilježili na utakmici protiv Viktorije Plzen transparentom: “Generale: Vječna ti slava. Hvala.”
Saučešće Mladićevoj porodici uputio je i bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, poručivši da Republika Srpska “neće zaboraviti njegovu ulogu”. Mladića je pritom opisao kao komandanta koji se borio za slobodu srpskog naroda i predvodio “časnu Vojsku Republike Srpske”.
Vuliami smatra da je tokom više od tri decenije nakon rata bilo premalo iskrenog suočavanja s posljedicama Mladićevih zločina. Prema njegovim riječima, u Republici Srpskoj i dalje postoje poricanje, opravdavanje ratnih zločina i neprijateljski odnos prema drugim narodima.
Jedan njegov prijatelj iz Bosne i Hercegovine opisao mu je takvo stanje riječima:
– Još uvijek svakodnevno živimo s tim naslijeđem. Slušamo Republiku Srpsku, Dodika, Vučića – iste stare laži, isto staro poricanje – napisao je.
Posebno ističe položaj Bošnjaka i Hrvata koji su se nakon rata vratili u Republiku Srpsku. Za njih, smatra Vuliami, javno veličanje Mladića može predstavljati nastavak zastrašivanja u mjestima gdje su njihovi članovi porodica ubijani ili protjerivani.
Svjedočenje protiv Mladića
Vuliami je tokom rata izvještavao iz Bosne i Hercegovine, a 2012. godine svjedočio je protiv Mladića pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
U tekstu se prisjetio trenutka kada ga je Mladić pogledao iz sudnice dok je izlazio na mjesto za svjedoke. Kako navodi, nakon tog pogleda Mladić ga tokom višesatnog svjedočenja o zločinima snaga pod njegovom komandom više nije pogledao u oči.
– Ulijevao je strah svakome ko mu se našao u blizini, i znao je to – piše Vuliami.
Mladića opisuje kao vojni dio “nesvetog trojstva”, uz tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i političkog lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića.
Prema njegovom tumačenju, Milošević je oživio ideju “Velike Srbije”, koju opisuje kao nacionalistički projekat zasnovan na stvaranju teritorija namijenjenih prvenstveno Srbima, uz protjerivanje ili ubijanje drugih stanovnika i uklanjanje tragova njihove kulture i religije.
Ako su Milošević i Karadžić predstavljali politički dio tog projekta, Mladić je, prema Vuliami, bio osoba koja ga je provodila na vojnom terenu.
Mladićevo upozorenje iz 1992. godine
Vuliami podsjeća da je Mladić bio profesionalni vojni oficir Jugoslovenske narodne armije, ali tvrdi i da je razumio posljedice politike koju je trebao provoditi.
Kao dokaz navodi transkripte sjednica Skupštine bosanskih Srba koji su korišteni u Haagu. Na jednoj od sjednica 1992. godine Mladić je upozorio političko rukovodstvo na posljedice razdvajanja stanovništva.
– Mi ne možemo očistiti niti možemo imati sito da prosijemo pa da samo Srbi ostanu ili da propadnu Srbi, a ostali da odu… Ljudi, to bi bio genocid – upozorio je tada Mladić.
Tri godine kasnije, snage pod njegovom komandom počinile su genocid u Srebrenici.
Mladić je 2017. godine osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Pravosnažnost presude potvrđena je 2021. godine.
Vuliami smatra da presuda sama po sebi nije donijela zatvaranje poglavlja za žrtve. Prema njegovom mišljenju, takvo suočavanje nije moguće dok god se Mladić javno slavi.
Srebrenica nije bila jedina
Autor naglašava da je razumljivo što je nakon Mladićeve smrti ponovo najveća pažnja usmjerena na Srebrenicu, gdje je u julu 1995. godine ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Ipak, podsjeća da se Mladićevi zločini ne mogu svesti samo na Srebrenicu. Navodi da je genocid bio kulminacija višegodišnjih ubistava, progona, zatvaranja, seksualnog nasilja i prisilnog protjerivanja stanovništva širom Bosne i Hercegovine.
Vuliami podsjeća na zločine i progone u Foči, Višegradu, Rogatici, Vlasenici, Sokocu, Bijeljini, Brčkom, Kozarcu, Sanskom Mostu i Ključu, kao i na višegodišnju opsadu Sarajeva.
Mladić je pravosnažno proglašen krivim za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilno premještanje, kao i za terorisanje stanovništva Sarajeva granatiranjem i snajperskim djelovanjem te uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Dejton i naslijeđe rata
Jedna od najoštrijih tvrdnji Vulliamyjevog teksta odnosi se na Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine. On smatra da je Mladić, barem djelimično, ostvario teritorijalne ciljeve zbog kojih su tokom rata vođeni progoni i etničko čišćenje.
Prema njegovoj ocjeni, međunarodna zajednica je Dejtonskim sporazumom bosanskim Srbima ostavila veliki dio teritorije za koji su se njihove političke i vojne strukture borile tokom rata.
Autor kritikuje i tadašnje bošnjačko političko rukovodstvo zbog prihvatanja sporazuma u trenutku kada je Armija Republike Bosne i Hercegovine, prema njegovoj procjeni, napredovala na terenu.
Vuliami se osvrće i na posljedice rata po identitet i društvo u Bosni i Hercegovini, navodeći da su rat i progoni utjecali i na karakter bosanskog islama.
Ipak, kao najvažniji dokaz da Mladićevo naslijeđe nije nestalo smatra činjenicu da on i nakon smrti uživa javno divljenje.
Njegovu ideju stvaranja etnički “čiste”, fašističke “Velike Srbije” opisuje kao projekat koji i dalje postoji “kao san i plan”.
Javno veličanje Mladića, prema Vulliamyju, posebno pogađa Bošnjake i dio Hrvata koji su se vratili u mjesta u kojima su članovi njihovih porodica ubijani, protjerivani ili nestajali.
Smrt ne znači kraj ideologije
Vuliami smatra da bi način na koji će Mladić biti sahranjen mogao pokazati više o njegovom naslijeđu nego sama činjenica njegove smrti.
Podsjeća da su pojedini zvaničnici u Srbiji pozvali da bude sahranjen uz državne i vojne počasti, kao i da se proglasi dan žalosti. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je da će odluku o sahrani prepustiti Mladićevom sinu Darku i porodici.
Za Vuliamija, upravo odnos prema Mladićevoj smrti pokazat će koliko su njegove političke i ideološke ideje još prisutne.
– Prije svega, Mladić je uspio i u smrti, kao što je uspijevao za života, zbog obožavanja koje i dalje izaziva – piše Vuliami.
Ratko Mladić nije mogao izbjeći smrt, ali, zaključuje autor, ideologija koju je tokom rata vojno provodio nije nestala zajedno s njim.
(24sata.info)