Donald Tramp (Trump) uputio je uvrede izraelskom premijeru Benjaminu Netanjahuu (Netanyahu) kazavši: “Je*eno si lud. Bio bi u zatvoru da nema mene. Spašavam ti guzicu. Svi te mrze sada, svi mrze Izrael zbog ovoga.”
Ovo razgovor odvio se preko telefona u ponedjeljak, otkrio je neimenovani američki dužnosnik za portal Axios.
Tramp je potpuno izgubio živce nakon što je Netanjahu izrazio namjeru da pokrene nove zračne udare na glavni grad Libana Bejrut, što je prijetilo trenutnim rušenjem teških i osjetljivih pregovora koje Vašington vodi s Iranom.
Iako je Bijela kuća iste večeri pokušala smiriti strasti objavom na službenom profilu u kojoj poručuju građanima da “vjeruju Trampu, naslone se, opuste i čekaju jer će se sve dobro završiti”, sam Tramp je kasnije potvrdio autentičnost ovog neviđenog verbalnog okršaja dvojice lidera koji su krajem februara započeli rat s Iranom.
Dublji problem
Kako u velikoj analizi navodi utjecajni američki časopis The Atlantic, ovaj spektakularni sukob dvojice ključnih saveznika zapravo razotkriva puno dublji i opasniji problem: prema njihovoj ocjeni, nuklearni sporazum s Iranom potpuno je nedostižan, a Tramp trenutno samo gura probleme pod tepih umjesto da se s njima izravno suoči.
U Atlanticu procjenjuju kako je trenutno primirje samo privremeno i duboko nestabilno, zbog čega u analizi zaključuju da povratak otvorenog rata s teškim posljedicama u idućih nekoliko godina izgleda praktički neizbježno.
U analizi se ističe kako Tramp u ovom trenutku pod svaku cijenu želi izbjeći povratak u opći rat. Visoki dužnosnik njegove administracije potvrdio je za Washington Examiner da predsjednik lično vjeruje kako se stvarna promjena režima u Iranu može postići samo kroz masovnu vojnu eskalaciju.
To bi u praksi značilo ili pokretanje kopnene invazije, koja bi donijela goleme američke žrtve, ili razorne udare na iransku infrastrukturu, na što bi Teheran odmah uzvratio napadima na slične ciljeve američkih saveznika u Perzijskom zaljevu. Zbog toga Vašington važe jesu li novi pritisci uopće vrijedni te cijene, tješeći se procjenama da su iranski pragmatici unutar tamošnje vlasti navodno dobili veći utjecaj nego prije.
Poruka iz Teherana
Međutim, s tom se procjenom očito ne slaže glavni iranski pregovarač Mohammad Bagher Ghalibaf, koji je na društvenoj mreži X poslao vrlo jasnu poruku: “Do ustupaka ne dolazimo dijalogom, nego projektilima; u pregovorima imamo samo cilj da oni to shvate. Pobjednik svakog sporazuma je onaj koji je bolje pripremljen za rat dan nakon njegova potpisivanja.”
Iz ovih riječi The Atlantic izvodi zaključak kako Teheran na pregovore uopće ne gleda kao na alternativu ratu, već samo kao na jednu njegovu fazu, te da nema namjeru diplomatskim putem predati ono što mu SAD i saveznici nisu uspjeli oteti na bojištu.
Slično razmišljaju i radikalni vanjskopolitički jastrebovi u samom Washingtonu. Mark Dubowitz iz Zaklade za odbranu demokratije otvoreno sugerira da Tramp trenutno koristi primirje samo kako bi stabilizirao američku privredu, dok bi se povratku velikim vojnim operacijama trebao okrenuti tek na jesen.
Kako analizira The Atlantic, razlog je isključivo politički – Tramp želi izbjeći ekonomske šokove i skok cijena goriva prije nadolazećih unutarameričkih izbora za Kongres, koji bi za njega mogli biti politički pogubni.
Mir je nemoguć
S obzirom na to da su SAD i Iran previše udaljeni za postizanje trajnog mira, sve se, prema analizi američkog lista, kreće prema sklapanju vrlo uskog i površnog aranžmana. SAD bi trebao ukinuti pomorsku blokadu Hormuškog moreuza, a Iran bi zauzvrat dopustio prolaz trgovačkim brodovima uz financijsku kompenzaciju.
Cijelo nuklearno pitanje, uključujući i gorući problem šta uraditi s iranskim visoko obogaćenim uranijem, jednostavno će se odgoditi za neke buduće pregovore u čiji uspjeh, kako se navodi u tekstu, malo ko zapravo vjeruje.
The Atlantic objašnjava da ovaj model neodoljivo podsjeća na Trampov trgovinski rat s Kinom iz 2025. godine. Tramp je tada uveo početne carine Pekingu, situacija je eskalirala do otvorenog ekonomskog rata, a kada su privredni troškovi i nestašice počeli previše rasti, Vašington i Peking su sredinom maja dogovorili primirje i prebacili problem u dugotrajne pregovore.
Iako ključni problemi s Kinom nikada nisu riješeni, to je Trampu omogućilo da javno hvali odnose s Pekingom i tvrdi da su obje strane pokazale suzdržanost. U Atlanticu tvrde da se nešto slično sada događa i s Iranom – rokovi se mogu pomicati, a mali koraci “pakirati” kao historijski napredak.
Procjena je Atlantica da će Tramp, sve dok ga Iran izravno ne ponizi ponovnim pokretanjem nuklearnog programa pred kamerama, situaciju uporno proglašavati svojom velikom pobjedom.
O kome ovisi rasplet
Međutim, konačni rasplet ne ovisi samo o Trampu. Vašington je u ovom ratu imao izravnog partnera – Izrael – koji, kako naglašava The Atlantic, cijeli ovaj sukob doživljava kao teški strateški udarac za vlastitu sigurnost. Jeruzalem će iz čiste nužde možda privremeno prihvatiti primirje s Iranom, ali u analizi se upozorava kako Izraelci nemaju nikakvu namjeru dopustiti Teheranu da obnovi svoj raketni program i oporavi svoje proksije u regiji.
Izrael također ne želi da mu iko veže ruke u obračunu s Hezbolahom u Libanu niti želi garantovati da u budućnosti neće ponovno izravno napasti Iran. Analitičari Atlantica stoga smatraju da će Izrael, onog trenutka kada se iranska vojska počne ponovno naoružavati pod okriljem ovog primirja, vrlo vjerojatno pokrenuti preventivni napad.
Kada je Tramp započeo svoj drugi predsjednički mandat, Iran je bio u najslabijoj poziciji još od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća i bio je spreman na velike ustupke. Kratki dvanaestodnevni rat u junu 2025. vratio je iranski nuklearni program godinama unatrag. Tramp je tada mogao sklopiti čvrst sporazum ili pustiti da ekonomski pritisak sam uruši ranjivi režim. Umjesto toga, on i Netanjahu vidjeli su priliku da iranskom režimu zadaju udarac od kojeg se nikada neće oporaviti, no taj se plan, prema ocjeni američkog lista, potpuno izjalovio.
Pokušaj da se iranski problem riješi jednom zauvijek zapravo ga je učinio nerješivim, stoji u analizi. U tekstu se tvrdi da je Iran danas, unatoč uništenoj vojnoj opremi, strateški jači nego prije. Vidjevši da u svakom trenutku po vlastitoj volji može zatvoriti ključni svjetski morski prolaz, Teheran je shvatio da ima golemu polugu ucjene u Perzijskom zaljevu i moćno sredstvo odvraćanja protiv SAD-a.
Režim, koji se donedavno suočavao s krizom nasljeđivanja vlasti zbog bolesnog i starog diktatora, sada je konsolidirao svoje redove i pronašao nove izvore zarade. Budući da Izrael neće tolerirati ponovno naoružavanje Irana, a Teheran smatra da mora eskalirati sukob kako bi zaustavio američke i izraelske udare – što dokazuje i nedavno iranski raketni napad na Kuvajt i Bahrein – The Atlantic zaključuje da je novi rat zapravo neizbježan.
Trampova strategija ignoriranja problema i lažnog održavanja primirja stoga neće proći, a brutalna telefonska svađa s Netanjahuom, zaključuje se u analizi, samo je prva iskra u dugoročnom strateškom raskolu između Vašingtona i Jeruzalema.
(24sata.info)