Za Bošnjake, ali i za državu BiH u cjelini, ova knjiga je važan historijski dokument, dokaz da istina nije nastala slučajno nego kroz ogromnu žrtvu, rad i istrajnost ljudi koji su branili dostojanstvo žrtava i države Bosne i Hercegovine, piše Stav.
Sala Gazi-husrev begove biblioteke u Sarajevu bila je ispunjena do posljednjeg mjesta na promociji knjige “Pobjeda Bosne i Hercegovine: Saradnja i naslijeđe Haškog tribunala”, autora Amira Ahmića.
Ova knjiga predstavlja jedno od najvažnijih svjedočanstava o borbi Bosne i Hercegovine za istinu, pravdu i međunarodno priznanje agresije i genocida. Ona dokumentuje kako su institucije, svjedoci i pojedinci iz BiH učestvovali u dokazivanju zločina pred Haškim tribunalom i čuva istinu od revizionizma i negiranja.
Za Bošnjake, ali i za državu BiH u cjelini, ova knjiga je važan historijski dokument, dokaz da istina nije nastala slučajno nego kroz ogromnu žrtvu, rad i istrajnost ljudi koji su branili dostojanstvo žrtava i države Bosne i Hercegovine.
Promotori knjige bili su dr. Ekrem Tucaković, bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić, bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, novinari Sead Omeragić i Boro Kontić.
– Amir Ahmić je skoro trideset godina sarađivao s Tribunalom. Prvo kao načelnik Uprave Službe državne bezbjednosti RBiH, a od početka 1999. do sredine 2023. godine kao oficir za vezu s Tribunalom. Upravo to lično iskustvo i dugogodišnji boravak u Hagu omogućili su mu da postane most između pravnika, historičara, novinara, studenata, istraživača za najširu javnost, riječi su Bore Kontića, jednog od promotora knjige
U metodološkom smislu, poručio je Kontić, knjiga se oslanja na brojne izvore: optužnice, presude, pravne dokumente, svjedočenja, ali i na relevantne publikacije, izvještaje i tekstove međunarodnih i domaćih autora.
– Kao u kakvom uzbudljivom špijunskom romanu osporavani dokazi pribavljeni prisluškivanjem Službe bezbjednosti i Armije RBiH pred sudom su nepobitno potvrđivani i otkrićem dokumenata srpske strane zaplijenjenih u jednoj akciji NATO snaga. Ustanovilo se da su dokumenti istovjetni. Ono što je snimila bosanska strana nađeno je kao istovjetan snimak koji su, greškom, napravile srpske službe prisluškujući svoje vojne jedinice. Svoju knjigu Amir Ahmić je počeo pisati prije više od dvadeset godina svjestan da se malo zna o saradnji Bosne i Hercegovine s Tribunalom. To je tada bila samo skica, prvi popis najvažnijih elemenata za ovu temu. Dvije decenije kasnije, pred nama je zaokruženo djelo koje ličnim iskustvom, dokumentima, podsjećanjem na ulogu brojnih pojedinaca, institucija, svjedoka i žrtava, priča najstariju ljudsku priču o utvrđivanju istine i ostvarivanju pravde. Ovo je Ahmićev “Završni izvještaj” iz Haga namijenjen javnosti u Bosni i Hercegovini – naglasio je Kontić.
Urednik knjige dr. Ekrem Tucaković naglašava da je Ahmić značajan prostor posvetio naslijeđu opasnosti od revizionizma i negiranja ukupnog rada Tribunala, posebno njegovih presuda za genocid, udruženi zločinački poduhvat i međunarodni sukob kao ključni dio njegovog naslijeđa.
– Za BiH borba protiv revizionizma i negacije ostaje trajna obaveza i prioritet najvišeg reda, smatra autor ove knjige. Stoga, ona nije samo informativno upozorava na njegove destruktivne posljedice. Na poseban način Ahmić ovom knjigom vraća dignitet žrtvama zločina, naročito žrtvama-svjedocima, ističući njihov suštinski doprinos, žrtve zločina pojavljuju se u punoj afirmaciji jer njihovi rad i borba u ovoj knjizi doživljavaju stvarni i opipljivi trijumf i vid satisfakcije. Uslijed toga, žrtva-svjedok dobija novi životni smisao i vrijednost, obnavlja joj se samopoštovanje i samopouzdanje kao neophodan uvjet za smislen život u društvu opterećenom ratnim traumama i nepravdama – kaže Tucaković.
Jedan od promotora bio je i bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić koji je kazao da čitajući Ahmićevu knjigu nije imao osjećaj da čita roman.
– Nisam tragao za zapletom, niti za literarnim iznenađenjem. Nisam se pitao hoće li kraj biti sretan ili tragičan. Jer u ovoj knjizi nema izmišljenih likova. Nema fikcije. Nema književne udobnosti koja čitaocu dopušta da zatvori korice i kaže: “To je bila samo priča.”
Ne.Ovdje su stvarni ljudi. Ovdje su stvarne majke koje su izgubile sinove. Ovdje su stvarni mezari. Ovdje su stvarne sudnice, gdje se vodila stvarna borba za istinu i pravdu. Ovdje su stvarni dokumenti, stvarne izdaje, stvarni pokušaji da se zločin sakrije, relativizira i zaboravi. I upravo zato ova knjiga ima moralnu vrijednost kakvu rijetko nose historijska svjedočanstva – istakao je Cerić i nastavio:
– Kada danas govorimo o Amiru Ahmiću, ne govorimo samo o oficiru za vezu sa Haškim tribunalom. Govorimo o čovjeku koji je u jednom od najtežih trenutaka naše povijesti nosio breme cijelog jednog naroda. Govorimo o čovjeku koji je znao da iza svakog dokumenta stoji nečiji ugašeni život, iza svake presude nečija majka, iza svakog dokaza nečiji mezar.
Imao sam čast dijeliti s Amirom Ahmićem mnoge sate, dane i godine. Gledao sam kako zajedno sa majkama Munirom, Kadom, Zumrom i Hajrom, zajedno sa krajišnikom Muratom Tahirovićem i mnogim drugim neumornim svjedocima istine o genocidu i zločinačkom udruženom poduhvatu, vodi one male i one velike bitke da od nemogućeg napravi moguće. Da, upravo to moguće danas stoji pred nama ukoričeno u ovoj knjizi, knjizi koja je više od povijesti, a manje od priče. Jer priča može biti izmišljena. A ovo je život. Njegovo ime ostat će zapisano ne samo u knjigama i presudama, nego i u dovama bosanskih majki i u zahvalnosti budućih generacija Bosne i Hercegovine. Zato vas večeras ne pozivam samo da pročitate knjigu Amira Ahmića. Pozivam vas da je doživite kao dio naše kolektivne memorije. Kao dokument vremena u kojem su pojedinci imali hrabrosti da stanu između istine i laži, između pamćenja i zaborava.
Jer narodi ne nestaju kada izgube ratove.Narodi nestaju kada izgube sjećanje.A ova knjiga je pobjeda nad zaboravom – poručio je Cerić.
Ova knjiga nije samo priča o saradnji BiH i Haškom tribunalu. Ona je priča o ljudima. O ljudima koji su vjerovali da istina mora biti dokumentovana. Da zločin mora imati ime. Da žrtva mora biti priznata. Ovo su riječi kojima je svoje obraćanje započeo Amir Ahmić.
– Važno je reći nešto što se danas često zaboravlja: u Hagu ništa nije “palo s neba”. Optužnice i presude nisu nastajale same od sebe. Iza svake optužnice i presude stajali su ljudi: žrtve,svjedoci,istražitelji, pravnici, prevodioci, analitičari, arhivari, članovi porodica žrtava, aktivisti, novinari i predstavnici institucija Bosne i Hercegovine. Hiljade ljudi godinama su mukotrpno radili da bi činjenice bile dokazane i dokumentovane. Posebno mjesto u tome imaju žrtve i svjedoci, koji su, uprkos traumi, strahu i boli, imali snage govoriti. Bez njihovih svjedočenja ne bi bilo ni historijske istine ni međunarodnih presuda. Zato je važno reći: Haški tribunal nije bio samo međunarodna institucija. On je bio prostor u kojem su žrtve prvi put dobile priliku da ih svijet čuje. Veliku odgovornost i važnu ulogu imale su i institucije Bosne i Hercegovine.
Na prvom mjestu SDB, kasnije AID, FOSS, OSA. Bili su to ljudi koji su razumjeli da saradnja s Tribunalom nije političko pitanje, nego pitanje civilizacijske odgovornosti. Da bez dokumentovanja zločina nema ni ozbiljne države ni ozbiljnog društva. Ova knjiga govori i o naslijeđu Tribunala. Hoće li to ostati trajno historijsko naslijeđe ili će postati predmet političkih manipulacija i revizionizma? Jer danas više nego ikada vidimo pokušaje negiranja presuda, relativizacije zločina i pretvaranja činjenica u politička mišljenja. Revizionizam nije samo napad na prošlost. To je napad na budućnost. Zato ova knjiga nije napisana zbog prošlosti. Napisana je zbog budućnosti. I zbog pitanja: da li ćemo imati dovoljno odgovornosti da sačuvamo ono što je pred Tribunalom dokazano? I upravo zato je važno da se naslijeđe Tribunala ne posmatra kao završena priča, nego kao trajna obaveza. Ova knjiga nastala je i iz poštovanja prema svim ljudima koji su godinama radili u Tribunalu i oko njega – često daleko od javnosti, bez velikih priznanja, ali sa dubokim osjećajem odgovornosti prema istini i pravdi. Njihov rad ostaje dio historije Bosne i Hercegovine.
Na kraju, želim reći: presude same po sebi nisu dovoljne. Dokumenti sami po sebi nisu dovoljni. Ako društvo izgubi kulturu sjećanja, onda postoji opasnost da izgubi i sposobnost razlikovanja istine od negiranja. Zato je važno govoriti. Pisati. Dokumentovati. Podsjećati, ali i progoniti odgovorne. Ne zbog osvete. Nego zbog istine. Ne zbog prošlosti. Nego zbog odgovornosti prema budućnosti. Na kraju ću pročitati poruku bivšeg člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića, mog bivšeg šefa u periodu od 2006-2010. ,a u povodu ove promocije:
“Amire, ovo je prilika da iskažemo ljubav i duboko poštovanje prema žrtvama agresije i genocida i njihovim porodicama kao i zahvalnost onima koji su s oružjem u ruci branili našu zemlju. Tvoja uloga, Amire, u dostizanju pravde na najvišoj sudskoj instanci je velika. Vjerujem da je ova knjiga vjeran svjedok tom vremenu.”
Izdavači knjige “Pobjeda Bosne i Hercegovine: Saradnja i naslijeđe Haškog tribunala” su Udruženje žrtava i svjedoka genocida i Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa.
Recenzenti prof. emeritus dr. Ernst Petrič, prof. dr. Iztok Podbregar, Sead Omeragić i Boro Kontić.
(24sata.info)