Diljem zapadnih medija analiziraju se tvrdnje poljskog premijera Donalda Tuska, koji je javno i sasvim otvoreno izrazio sumnju hoće li Sjedinjene Države i ubuduće ostati čvrsto privržene obvezi obrane Europe u okviru NATO-a, osobito u slučaju ruskog napada. Podsjetimo, u razgovoru za Financial Times upozorio je da bi Rusija mogla napasti neku članicu Saveza već “za nekoliko mjeseci”, što odražava duboku nelagodu koja se u evropskim prijestolnicama gomila nakon prijetnji predsjednika Donalda Trampa i njegovih nejasnih poruka o budućnosti američke uloge u obrani kontinenta
Tusk kaže da danas, posebice na istočnom krilu NATO-a, raste pitanje je li Savez još uvijek politički i logistički spreman brzo i odlučno reagirati u slučaju da Moskva krene na neku od članica. Naglašava da njegovi komentari ne dovode u pitanje formalnu snagu članka 5. Sjevernoatlantskog ugovora, koji jamči uzajamnu obranu, nego odražavaju njegovu želju da se “jamstva s papira” pretvore u konkretne, operativne mehanizme. Premijer otvoreno govori o “kratkoročnim horizontima”, više u mjesecima nego u godinama, i ističe da je ključno da svi članovi Saveza svoja obećanja shvate jednako ozbiljno kao Poljska.
Pretjeruje li Tusk? Možda u vremenskom okviru, ali većina relevantnih zapadnih analitičara danas ne govori više o tome je li ruski napad na neku članicu EU‑a moguć, nego o tome kada bi takav rizik mogao postati realan – i koliko je Evropa spremna, piše Slobodna Dalmacija.
Šta kažu obavještajne službe
Danska vojna obavještajna služba procjenjuje da bi Rusija u idućih pet godina mogla biti spremna za rat velikih razmjera protiv Evrope ako procijeni da je NATO slab i neodlučan. Slične procjene stižu iz Njemačke, gdje se govori da Moskva najkasnije do kraja desetljeća “drži otvorenom opciju rata protiv NATO‑a”.
Baltičke države idu još dalje: njihovi sigurnosni krugovi otvoreno govore o vremenskom horizontu od svega tri godine u kojima bi napad na njih mogao postati realan scenarij. Ukrajinski obavještajni šef Kirilo Budanov tvrdi da je Kremlj planove za agresiju na Evropu pomaknuo s 2030. na 2027., uz mogućnost okupacije baltičkih zemalja.
Glavni tajnik NATO‑a Mark Rute javno upozorava da bi Rusija mogla biti spremna upotrijebiti vojnu silu protiv Saveza u roku od pet godina te da je “Savez sljedeća meta Rusije”. Na to se nadovezuje niz ratnih simulacija i internih analiza u kojima se sve češće polazi od pretpostavke da je sukob s Rusijom “realna, a ne teorijska mogućnost”. Sve ovisi o tome kad će se Rusija oporaviti od rata s Ukrajinom; ta država sada praktički brani Evropu jer iscrpljuje Putinovu vojsku…
Skeptičniji glasovi
Ipak, dio stručnjaka upozorava da treba razlikovati političke prijetnje i realne vojne mogućnosti Moskve. Estonski general i zastupnik u Evropskom parlamentu Riho Teras kaže da Rusija “ima volje, ali ne i mogućnosti” za napad na EU – barem zasad. Prema tom tumačenju, Kremlj je iscrpljen ratom u Ukrajini, ovisi o ratnoj ekonomiji i treba vremena, novca i tehnološkog oporavka da bi mogao voditi veliki rat protiv NATO‑a.
Neki vojni analitičari u srednjoj Evropi upozoravaju da se dio scenarija u javnom prostoru “preuveličava”, osobito kada je riječ o spektakularnim invazijama duboko u teritorij Saveza, no i oni ističu da rastu incidenti na granicama, sabotaže, dronovi i cyber-napadi – zona “ispod praga rata” kojom Moskva testira živce i jedinstvo EU‑a i NATO‑a.
Ratne simulacije i “testiranje” Saveza
Nedavne ratne simulacije, uključujući one koje je opisao Wall Street Journal, polaze od scenarija ruskog napada ili upada u neku od baltičkih država, primjerice Litvaniju, te pokazuju ozbiljne slabosti u brzini odlučivanja i logistici NATO‑a. Rezultat takvih simulacija nije toliko zaključak da Rusija sutra kreće na Tallinn ili Vilnius, koliko upozorenje da bi Savez u prvim danima krize mogao djelovati sporo, nekoordinirano i podijeljeno.
Zapadni sigurnosni analitičari upozoravaju i na tzv. testne scenarije: ograničene incidente, diverzije ili “zaštitu” ruskog stanovništva u nekom pograničnom gradu unutar EU‑a, kako bi se provjerilo hoće li NATO doista reagirati. Takav pristup – kombinacija pritiska na granicama, propagande i pravne magle – smatra se vjerojatnijim od frontalne invazije na veliku državu članicu.
Zaključne poruke analitičara
Zajednički nazivnik većine ozbiljnih analiza jest da je izravni napad na članicu EU‑a danas malo vjerojatan, ali da se ta vjerojatnost povećava što je Evropa slabije pripremljena i što su politički signali iz Vašingtona nejasniji. Stručnjaci upozoravaju da Moskva pomno promatra razinu evropskog naoružavanja, političke podjele u EU‑u i NATO‑u te unutarnju situaciju u SAD‑u – i da će, procijeni li da je Zapad razjedinjen i spor, “prozor prilike” za agresiju postati opasno širok.
Istodobno, sve veći broj analitičara zaključuje da je “vrijeme mira kakvo je Evropa poznavala nakon hladnog rata prošlo” te da kontinent ulazi u razdoblje u kojem se mora ozbiljno ponašati kao da je rat moguć – upravo zato da do njega ne dođe. U tom smislu, pitanje više nije samo hoće li Rusija napasti neku članicu EU‑a, nego hoće li Evropa u idućih nekoliko godina uspjeti dovoljno ojačati odbranu i političku koheziju da takav napad ostane – preskup i preopasan čak i za Kremlj.
Što je članak 42. stavak 7 Ugovora o EU?
Tuskove izjave dolaze u trenutku kada se čelnici Evropske unije okupljaju na samitu na Kipru, gdje se, među ostalim, raspravlja i o evropskoj klauzuli uzajamne obrane – članku 42.7 Ugovora o EU-u. Rasprava je potaknuta Trumpovim porukama o mogućem povlačenju iz NATO-a i njegovim nejasnim odnosom prema poštovanju članka 5., što u mnogim evropskim državama budi strah da se više ne mogu potpuno osloniti na američku zaštitu. Kao odgovor na rusku invaziju na Ukrajinu 2022., EU ionako pokušava preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost: od zajedničkog financiranja nabave oružja i koordinacije proizvodnje naoružanja do gradnje zajedničke obrambene infrastrukture, primjerice sustava za borbu protiv dronova.
Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen već je ovog proljeća pozvala da se članak 42.7 “oživi” i pretvori u stvaran sigurnosni štit, a ne tek deklarativnu odredbu na papiru. Ipak, mnoge članice i dalje oprezno pristupaju svemu što bi se moglo tumačiti kao slabljenje NATO-a ili dovođenje u pitanje američke uloge u obrani Evrope, koja je temelj sigurnosti kontinenta još od kraja Drugog svjetskog rata. U tom kontekstu važnom se čini i politička promjena u Budimpešti: odlaskom Viktora Orbana, bliskog saveznika Vladimira Putina, u evropskim se institucijama otvara više prostora za ozbiljniju raspravu o aktiviranju članka 42.7 i jačoj obrambenoj ulozi Unije.
Članak 42. stavak 7 Ugovora o Evropskoj uniji je klauzula o uzajamnoj obrani: ako je neka država članica EU-a napadnuta oružanom silom, ostale članice dužne su joj pomoći i pružiti joj svu moguću pomoć i potporu svim sredstvima koja imaju na raspolaganju, u skladu s člankom 51. Povelje UN-a (pravo na samoobranu).
Što tačno piše i što znači
Čl. 42(7) definira da oružani napad na jednu članicu na njezinu državnom području smatra napadom koji aktivira obvezu pomoći svih ostalih država članica.
Pomoć se može pružati vojno, politički, obavještajno, logistički ili na druge načine – formulacija je namjerno široka (“svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju”).
Država koja je napadnuta sama formalno “aktivira” članak 42.7, tj. zatraži pomoć od ostalih članica.
Odnos prema NATO-u
Članak 42.7 je sličan, ali ne identičan članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) o kolektivnoj obrani.
U tekstu Ugovora EU-a stoji i da se ta klauzula primjenjuje “ne dovodeći u pitanje” posebnu ulogu NATO‑a za države koje su članice Saveza, što znači da se EU obrana nadograđuje na NATO, a ne zamjenjuje ga.
Kada je dosad korišten
Članak 42.7 prvi je put aktivirala Francuska nakon terorističkih napada u Parizu 2015., tražeći potporu partnera EU-a u vojnim operacijama i drugim oblicima pomoći.
Haos u odlučivanju
Kao ilustraciju tih sumnji Tusk navodi incident iz 2025. godine, kada je skupina ruskih dronova povrijedila poljski zračni prostor. Dok je Varšava to doživjela kao ozbiljnu i dobro isplaniranu provokaciju, dio partnera u NATO-u oklijevao je to tretirati kao napad. Tek je kasnije savez digao borbene zrakoplove i srušio dio dronova, što je bio prvi izravni oružani kontakt NATO-a i ruskih snaga nakon 2022. Tusk se prisjeća da je tijekom te “rujanske noći” imao velikih poteškoća uvjeriti saveznike da se ne radi o slučajnom upadu, nego o namjernoj poruci Moskve Poljskoj. Prema njegovim riječima, nekima je bilo “mnogo lakše praviti se da se ništa nije dogodilo”, upravo zato danas želi nedvosmisleno jamstvo da će u slučaju novog incidenta reakcija biti brza, oštra i jasna.
Varšava je među najvjernijim proatlantskim državama u Evropi i već sada ulaže oko 5 posto BDP-a u obranu, čime nadmašuje ciljeve postavljene unutar NATO-a. Tusk podsjeća da Poljska nema problem sa statusom odnosa sa SAD‑om – Vašington je vidi kao jednog od najbližih saveznika u Evropi – ali postavlja pitanje što to točno znači u praksi ako dođe do stvarne krize. Kaže da želi vjerovati da je članak 5. i dalje čvrst, no da povremeno osjeća “određene dvojbe” te da Savezu nedostaje praktičan okvir koji bi se automatski aktivirao u kriznim situacijama.
(24sata.info)