U prepunoj sali Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu prije desetak dana Osman Džiho održao je večer humora i smijeha neobičnom formom pričanja vlastite biografije. Autobiografije su, izuzmemo li one velikih svjetskih ličnosti, uglavnom dosadne i zazorne slušati, jer su ljudi skloni uljepšavanju i retuširanju priče, s namjerom da se ostavi slavna storija i slika o sebi kao najboljem i najpravednijem.
E sada, šta je motiviralo ljude da napune veliku salu u Sarajevu ako je Džiho najavio priču o svojoj biografiji? Najprije, Džiho je poznat već dugo kao vrstan humorista, imitator i čovjek koji je u stanju animirati ljude da se nasmiju. Osim toga, Džiho je realizirao više od sedamsto tv emisija U tuđoj avliji, pa je njegovo ime popularno i poznato širokoj bosanskohercegovačkoj publici kao ozbiljna i preduzimljiva profesionalca. I konačno, najjača referenca jesu četiri knjige o humoru: Živio humor, Republika Smiješna, Na Drini korupcija i Vakcina protiv mržnje.
Zašto i šta je to smijeh? Prema Aristotelu, koji kaže kako je „od svih živih bića samo čovjeku svojstven smijeh“, pa je fascinantno da je smijeh smatran najvišom duhovnom privilegijom čovjeka, nedostupnom svim drugim živim bićima. Stoga se smijeh, kao dar od Boga svojstven samo čovjeku, dovodi u direktnu vezu s posjedovanjem razuma i duha, što čovjeku omogućuje neku vrstu dominacije nad cijelim svijetom. Teoretičari smijeha kažu kako se dijete počinje smijati tek „četrdeset dana nakon rođenja“, pa slijedom te logike „tek od tog trenutka postaje čovjek“. Historija nas uči kako su smijeh i smjehovna kultura u srednjem vijeku bili potisnuti i ekskomunicirani iz svih službenih sfera ideologije i svih strogih oblika i formi života. Smijeh je potisnut iz crkvene i uopće religijske sfere i svih oblika visokog feudalno-državnog ranga, pa je svoje utočište našao u sferi narodne karnevalske tradicije. Za srednjovjekovnu opću kulturu poznato je kako je ona bila mračno doba ljudske civilizacije, a jedan od razloga svakako je jednostrana ozbiljnost tona komunikacije. U strukturi srednjovjekovne ideologije dominira asketizam, mračni provincijalizam, grijeh, stradanje, jednom riječju vladavina straha, strahopoštovanja, trpljenja i skrušenosti, pa je zato osnovni izraz bio ozbiljan.
Na drugoj strani, smijeh i smjehovna kultura održali su se u narodu kao karnevalski izraz demistifikacije i detronizacije svih oblika lažno izatkanih mitova i veličina, bilo religijskih ili vladarskih. Smijeh oslobađa od straha, tada jedinog metoda vladavine, pa su se nosioci Moći istinski bojali smijeha kao moćnog sredstva subverzivne, razorne aktivnosti, a čiji je najmoćniji medij bio kultura i kulturno stvaranje. Otuda strah od kulture i njezine simbolične, metaforične i ironijske ubojitosti. Moćnicima je lakše podnijeti kritiku nego smijeh, jer dok nešto kritikuješ dotle ga uvažavaš i samo želiš da popraviš stanje, ali ako nešto podvrgneš smijehu to znači da si ga „pustio niz vodu“ i kako ništa više ne očekuješ od njega. Smjehovni princip formatira jednu sasvim novu sliku svijeta, veselu i optimističnu, za razliku od oficijelne stroge, zastrašujuće i smrtno ozbiljne predstave društvene stvarnosti. Anri Bergson kaže kako „nema komičnog izvan onoga što je čisto ljudsko“, a to znači kako pejzaž može biti lijep i dražestan, ali ne i smiješan, ili smijemo se životinji samo zato što u njenom postupku otkrivamo nešto ljudsko. Istovremeno, Bergson otkriva jednu značajnu smjehovnu zakonitost: bezosjećajnost što prati smijeh (A. Bergson, O smijehu, Sarajevo, 1958, str. 8). Ako sam dobro razumio, Bergson kaže da onaj koji proizvodi smijeh mora ostati ravnodušan i miran, naoko bez osjećanja; humorist je, dakle, sasvim ozbiljan i miran, malo začuđen, dok se publika smije i aplaudira. Njegov smijeh ili uzbuđenje pokvarili bi smjehovni učinak.
Možda se ovdje krije dio odgovora na pitanje zašto je današnja publika napunila salu Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu, jer današnje stanje društva i društvenih odnosa neobično sliči na srednjovjekovno feudalno stanje duha i metode vladanja. U društvu već tridesetak godina vlada kosmički strah koji produciraju vladari i sveštenstvo, paradoksalno, baš kao u srednjem vijeku, jer je lako manipulirati i vladati ljudima koji žive strah – strah od gubitka države, od duboke države, gubitka posla, strah od Boga, strah od Rusije, od Amerike, metafizičkog straha, od klimatskih kataklizmi, strah od bolesti, strah od Drugoga i drugačijega, nebeskih tijela, koja su, zbog nečega, napustila svoju putanju pa godinama traže put do zemaljske kugle da je razore i unište. Mi, dakle, živimo distopijsku društvenu zbilju, a pojam apsorbira mnoštvo pretpostavki kao što su kolaps društva, siromaštvo, i političku represiju sistema. Takvu mračnu sliku svijeta ljudski um i ljudska duša ne mogu podnijeti na duge staze, zato smijeh dođe kao pilula protiv bola, protiv mraka, svjetlo na kraju tunela. Smijeh dođe kao sigurnosni ventil na loncu koji vrije i ispušta nagomilanu unutrašnju negativnu energiju, oslobađa od pogubnog gnjeva i gorčine, što kane otrovati dušu.
E sada, red je da odgovorimo kako Osman Džiho producira smijeh. Džiho je humorista koji njeguje oblik šaljive ironije, oblikovanje komičnih doživljaja svijeta u dosjetke, šale, stalne oznake (nadimke) ili tekstove (humoreske) itd. Humor je individualna sposobnost ljudi, koju posjeduje Džiho, da vide smiješnu stranu događaja, nečijeg postupka, nečijeg govora, te sve to izraze na duhovit način usmenim ili pisanim putem. Učiniti situaciju smiješnom. Džiho pravi humor na svoj račun, humorizirajući vlastitu životnu priču od rodnih Dračevica do Njemačke, gdje sada radi i djeluje, na način da je kao humorni subjekt redovito „donji“, da je gubitnik u jednom i dobitnik u drugom smislu. Konačno, Džiho temelji svoj humor na metodu iznevjerenog horizonta, kao pjesnici, dakle, vi očekujete jedan epilog, a suočite se sa sasvim drugim, neočekivanim ishodom. Ljudi posjeduju nešto zločesto, što vješto kriju, a to je potajno radovanje tuđem padu, neuspjehu. To je stoga što, u toj realnoj Osmanovoj priči, prepoznaju sebe i svoje uspone i padove, osjete se oslovljenim, ali za razliku od njega šute o tome. U međuvremenu se grohotom smiju i aplaudiraju identificirajući se s humoristom, uz katarzično osjećanje i oslobađajuću relaksaciju. Osobe koje su kadre nasmijati se sebi, kao Osman Džiho, i priznati i životne poraze, makar oni bili mali i efemerni, samosvjesne su, tolerantne, vesele, jednom riječju, završene ličnosti.
Humorni, smjehovni i veseli karakter nije moguće naučiti ni na jednom fakultetu ili akademiji, mada se tamo mogu usavršiti, nego se taj kosi pogled na svijet posjeduje ili ne posjeduje; on je jednostavno dar koji poneseš rođenjem, pri čemu treba reći kako su takvi ljudi dragocjeni i poželjni u društvu jer zrače optimizmom i energijom, što drugi nemaju ili je zatomljen, pa ga smijehom treba probuditi. Taj budilnik i vješt animator je Osman Džiho, onaj humorist što uživa u malim stvarima i koji favorizira lagani i nenasilni humor. Radi se najčešće o političko-socijalnom humoru, koji podvrgava smijehu i podsmijehu antropološka i politička zbivanja, u užem i širem društvenom okruženju, ali istovremeno nije lišen prikrivene subverzivne poente protiv negativnih procesa u društvu. Takvom kritikom društvene zbilje Džiho ulazi u red društveno angažiranih ličnosti koje utječu i profiliraju recentne društvene procese, piše Tačno.net.
(24sata.info)