Masovni odlasci iz američke The Heritage Foundation na prvi pogled mogu izgledati kao još jedna epizoda iz unutrašnjih svađa američke desnice. Međutim, iza tih ostavki i smjena krije se mnogo dublja priča: priča o tome kako se mijenja američki konzervativizam i kako se jedna od njegovih najvažnijih institucija našla u krizi identiteta…
Heritage Foundation decenijama je bila jedna od najutjecajnijih konzervativnih organizacija u Washingtonu. Nije to bila stranka, niti pokret, nego svojevrsni „mozak“ američke desnice, mjesto gdje su pisane politike, programi i ideje koje su kasnije završavale u republikanskim administracijama. Kada su republikanci vladali, Heritage je često bio tamo gdje se odlučivalo.
Danas, međutim, ta institucija puca iznutra.
U kratkom vremenu, desetak uposlenika, uključujući osobe koje su vodile pravne, ekonomske i analitičke timove, napustilo je fondaciju ili je otpušteno. Nekoliko članova upravnog odbora također je dalo ostavke. Dio tih ljudi prešao je u drugu konzervativnu organizaciju, blisku bivšem američkom potpredsjedniku Mikeu Penceu.
Formalni povod za krizu bio je spor oko antisemitizma i odnosa prema ekstremnoj desnici. No, kao i često u politici, povod je samo iskra. Pravi požar tinja već godinama.
Da bi se razumjelo šta se događa u Heritageu, treba razumjeti širi kontekst američke desnice nakon Donalda Trumpa. Konzervativni pokret u SAD-u danas je duboko podijeljen između dvije vizije.
S jedne strane nalazi se ono što bismo mogli nazvati „starim konzervativizmom“: naglasak na institucijama, Ustavu, savezništvima, slobodnom tržištu i umjerenom jeziku. To je desnica kakvu su godinama predstavljali think-tankovi, pravni stručnjaci i dio republikanskog establišmenta.
S druge strane je nova, populistička desnica, snažno povezana s Trumpom, medijskim ličnostima i društvenim mrežama. Ona je nacionalističnija, sumnjičavija prema saveznicima, otvorenija prema teorijama zavjere i često spremna tolerirati ili relativizirati ekstremne stavove, ako oni donose političku energiju i publiku.
Heritage Foundation je dugo pripadala prvoj kategoriji. Problem je što je u posljednjih nekoliko godina počela kliziti prema drugoj.
Prelomni trenutak dogodio se kada je rukovodstvo Heritagea javno stalo u odbranu poznatog desničarskog medijskog komentatora koji je dao prijateljski intervju otvorenom ekstremistu, osobi poznatoj po antisemitizmu i negiranju Holokausta. Umjesto jasnog distanciranja, predsjednik fondacije pokušao je objasniti da se radi o „dijalogu“ i pokušaju da se dopre do nove publike.
Ta odluka imala je ozbiljne posljedice.
Za dio zaposlenih i saradnika Heritagea, to nije bio samo loš PR potez, nego znak da se prelazi granica. Mnogi su smatrali da fondacija time gubi moralni i politički kredibilitet, posebno u očima sudija, akademika i umjerenih konzervativaca.
Jedan po jedan, ljudi su počeli odlaziti. Ne zato što su svi dijelili ista politička uvjerenja, nego zato što su smatrali da institucija više ne radi ono zbog čega su joj se priključili.
U tom ideološkom zaokretu Heritage Foundationa posebno je zanimljiva uloga Maxa Primorca, jer se njegove ideje direktno dotiču prostora kakav je Bosna i Hercegovina. Kao bivši visoki zvaničnik američke razvojne agencije USAID i direktor Centra za globalnu strategiju u The Heritage Foundationu, Primorac je bio jedan od ključnih zagovornika napuštanja politike izgradnje institucija u postkonfliktnim društvima.
U njegovoj interpretaciji, decenije zapadnog angažmana na Balkanu, uključujući Bosnu i Hercegovinu, nisu donijele očekivane rezultate jer su bile zasnovane na „liberalnim iluzijama“: vjeri da se društva mogu stabilizirati kroz kompleksne ustavne aranžmane, međunarodne nadzore i dugotrajne demokratske procese.
Takav pogled ima ozbiljne posljedice po način na koji se Bosna i Hercegovina vidi iz Washingtona. U Primorčevoj viziji, BiH nije prostor koji treba strpljivo graditi kroz institucije i prava, nego problem koji treba „menadžirati“ uz minimalne troškove i bez velikih političkih ambicija. Stabilnost, kontrola i geopolitička korisnost imaju prednost nad pitanjima demokratije, jednakosti ili dugoročnog društvenog razvoja. To je radikalan otklon od politike koja je, barem deklarativno, oblikovala američki pristup BiH nakon Daytona.
Iako Max Primorac nije bio formalni uzrok kadrovskih odlazaka iz Heritagea, on predstavlja ideološku pozadinu tih odlazaka. Ljudi koji su napustili fondaciju uglavnom su dolazili iz krugova koji su vjerovali da konzervativna politika mora imati institucionalne granice i moralne crvene linije.
Za njih je poruka koju šalje Primorčev pristup, da su zemlje poput Bosne i Hercegovine primjer neuspjeha liberalnog poretka i argument za povlačenje, značila da se Heritage sve više udaljava od uloge ozbiljne intelektualne institucije. U tom smislu, rasprava o Primorcu nije tehničko pitanje američke vanjske politike, nego signal kako bi se buduće odluke o Balkanu mogle donositi: hladnije, grublje i s mnogo manje interesa za društva koja su na Zapadu decenijama proglašavana „projektima demokratije“.
Način na koji je vodstvo Heritagea reagiralo na odlazak zaposlenih dodatno je pogoršao situaciju. Umjesto pokušaja smirivanja tenzija, rukovodstvo je insistiralo na „lojalnosti“, nazivajući dio bivših uposlenika „nelojalnima“ i „disruptivnima“.
Takva retorika posebno je problematična za jednu istraživačku instituciju. Think-tankovi, po definiciji, žive od unutrašnjih rasprava, neslaganja i kritičkog mišljenja. Kada se u takvom okruženju počne tražiti poslušnost umjesto argumenata, to je znak duboke krize.
Za mnoge koji su otišli, to je bio konačni signal da Heritage više ne funkcioniše kao intelektualna institucija, nego kao politički pokret s jasnom linijom koja se ne smije preispitivati.
Odlazak dijela kadrova u organizaciju povezanu s Mikeom Penceom nije slučajan. Pence, koji se politički razišao s Trumpom nakon izbora 2020. godine, pokušava okupiti onu struju konzervativaca koja se ne prepoznaje u MAGA populizmu.
Njegova organizacija otvoreno poručuje da želi povratak „klasičnim konzervativnim principima“: vladavini prava, stabilnim institucijama i jasnom distanciranju od ekstremizma. Time direktno ulazi na teren koji je decenijama bio rezerviran za Heritage.
Drugim riječima, ono što gledamo nije samo kadrovski egzodus, nego preslagivanje konzervativne infrastrukture u SAD-u.
Za čitatelje iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine ovo može izgledati kao daleka, unutrašnja američka drama. Ali ona ima širi značaj.
Američka desnica već decenijama oblikuje globalne političke trendove: od ekonomskih politika do odnosa prema međunarodnim institucijama, ratu i miru. Kada se njene ključne institucije raspadaju ili radikaliziraju, posljedice se osjećaju i izvan SAD-a.
Kriza Heritage Foundationa pokazuje kako populizam ne razara samo protivnike, nego i vlastite institucije. Ono što je nekada bilo zamišljeno kao „čuvar ideoloških granica“, danas se bori da uopće definira šta te granice jesu.
Heritage Foundation i dalje je velika, bogata i utjecajna organizacija. Ona neće nestati preko noći. Ali ono što je izgubila, povjerenje dijela vlastitih ljudi i status neutralne intelektualne platforme, mnogo je teže vratiti.
Ono što se danas događa u Heritageu zapravo je borba za budućnost američke desnice: hoće li ona ostati institucionalna i predvidiva, ili će se trajno pretvoriti u populistički pokret vođen medijskim sukobima i stalnom mobilizacijom bijesa.
Od tog odgovora ne zavisi samo sudbina jednog think-tanka, nego i politički smjer najmoćnije države na svijetu, piše Bosna.hr.
(24sata.info)
