Piše: Dragan Markovina
Realno je jedini efektan redateljski moment filma onaj u kojem putem izravnih svjedočanstava najbližih članova porodice ljudi koji su pokopani na Partizanskom, Leslie demantira besramnu gradonačelnikovu laž…
Izgleda da nam je u ove dane Festivala najsmislenije pozabaviti se filmovima i temama koje nas se tiču i koje će ostati. Što jednako vrijedi za film Dine Mustafića s kojim je otvoren ovogodišnji Sarajevo Film Festival, o kojem je pisala glavna urednica Vildana Selimbegović, koliko i za Oremovićev film o Haustoru i pogotovo za dokumentarni film škotskog režiser Chrisa Leslieja o Partizanskom groblju u Mostaru. Kako me se tema filma itekako intimno dotiče, a i s obzirom na to da sam jedan od sugovornika u filmu, i na koncu s obzirom na simbolički potencijal, kako Mostara, tako i Bogdanovićevog remek-djela u cjelini, moram priznati da sam s nestrpljenjem iščekivao konačni rezultat.
No, ispalo je da je nestrpljenje bilo adekvatno razočaranju nakon gledanja.
Leslie, zapravo, nije napravio film, nego dokumentarnu reportažu na način da je upalio kameru, izdvojio na kraju desetak sugovornika, koji nisu nezanimljivi, pa i indikativni ako govorimo o mostarskom gradonačelniku Mariju Kordiću ili fra Marinu Knezoviću.
Ali, niti film ima jasan koncept, niti je jasno što je redatelj želio reći, niti je na kraju krajeva bilo kome neupućenom jasno zašto se zapravo Partizansko groblje ruši i zanemaruje i zašto, npr. ja nemam nikakav problem s odlascima na njega, a neki drugi ljudi imaju i govore kako od rata nisu otišli ili idu s nelagodom.
Ukratko, Leslie je uzeo kompleksnu temu, koja je bitna i potrebna te zahtijeva ozbiljno znanje i nijansirani pristup, da bi onda sve to upropastio diletantskim pristupom čitavoj stvari.
Nastavak vijesti ispod promo sadržaja
Dobar dio Partizanske nekropole, kako je naslovio film, gledatelj nema pojma kome, zapravo, smeta Partizansko groblje i zbog čega je stalno na udaru. Do te informacije se na kraju dođe kroz moje riječi, kroz nekoliko napomena Seada Đulića i izjava gradonačelnika i militantnog fratra. Međutim, čak ni nakon što te informacije padobranski saznamo skoro na pola filma, mi kao gledatelji još ne znamo što se događalo u ovom ratu i što je dovelo do njega, a samim tim ni zašto se Partizansko groblje osporava i uništava. Osim ako se ne zadovoljimo s jednom Kordićevom rečenicom o tome kako je u centru grada bila linija fronte.
No, i dalje ne znamo između koga, kao što ne znamo ni zašto je groblje minirano uoči rata.
Realno je jedini efektan redateljski moment filma onaj u kojem putem izravnih svjedočanstava najbližih članova porodice ljudi koji su pokopani na Partizanskom, Leslie demantira besramnu gradonačelnikovu laž o tome kako je on sve istražio i kako na groblju nitko nije, zapravo, pokopan. Što je očito dogovorena laž HDZ-a i Katoličke crkve.
Dodatni problem filma je i u tome što se, bez obzira na to što neki sugovornici doista jesu spomenuli kako su se u partizanima borili pripadnici svih naroda, koji su na groblju i komemorirani, pa i unatoč tome što broj ploča s ljudima koji su Bošnjaci jeste najveći, autor nije potrudio da pronađe članove obitelji i srpskih, a pogotovo hrvatskih boraca i time demantira priču o antihrvatskom karakteru partizanskog pokreta.
Što je propust u rangu onoga da Kordiću kojem, navodno, nije sporan antifašizam, ali su mu sporne jugoslavenske zastave i komunizam, nije postavio potpitanje, a pod kojim su se simbolima poginuli partizani borili.
Da stvar bude dodatno bizarna na kraju, film se odjavljuje paljenjem svijeća na gornjoj fontani, što je čak stavio i na plakat filma, pokazavši potpuno nerazumijevanje za duh Bogdanovićevog rada, odnosno za razigrani paganski karakter Partizanskog groblja, pa čak i za suštinski ateistički karakter partizanskog pokreta, dodjeljujući mu kršćansku simboliku. Da ne govorim dodatno kako ta simbolika ne priliči u kontekstu političkih previranja i vandalizacije groblja te odnosa u Mostaru, odnosno ranije spomenutom kontekstu većine bošnjačkih partizana.
Zahvaljujući svemu tome, arhivske snimke samog Bogdana Bogdanovića, u kojima upravo govori o simbolici vlastitog rada, smještene u ovakav kontekst izgledaju kao vic.
Imajući sve ovo u vidu, propuštena je velika prilika da se ova tema ozbiljno obradi i da to konačno napravi netko iz Mostara. Što je posebno tragično, znamo li da se za mjesec obilježava 60. godišnjica otvaranja Partizanskog groblja, prenosi Oslobođenje.
(24sata.info)
