Ako u Gradu Rijeci postoji glas razuma onda je to glas riječkog nadbiskupa metropolita Mate Uzinića. Monsinjor Mate Uzinić nije konfliktan, ali nije niti plah čovjek. Govori mirno, kad treba kaže ono što misli bez obzira koliko to bilo nepopularno, ne mora vikati da bi ga se daleko čulo, da bi njegov glas odjeknuo u javnosti. Ono što mu donosi jednu posebnu dimenziju je duboka empatija, u središtu njegovih nastupa uvijek je čovjek – ranjen, izgubljen, marginaliziran. U tome je dosljedan, jer on ne teoretizira o ljudima, on govori za njih. A kada govori, ne čini to hermetično, Mate Uzinić vjeru prevodi u jezik svakodnevice. Kao čovjek koji se ne boji ranjivosti, koji je spreman priznati ograničenja Crkve, propuste institucija, pa čak i svoje dvojbe, nekako se čini itekako pozvanim progovoriti o svim malformacijama s kojima se društvo u posljednje vrijeme susreće, o porastu nasilja, atmosferi straha, o sve izraženijim podjelama. Jer riječki nadbiskup je mostograditelj koji svjesno pokušava smiriti polarizaciju, spajati svjetove – konzervativce i progresivce, vjernike i ateiste, Crkvu i društvo. U tome je ponekad usamljen, ali ustrajan. I dokazao je to više puta, posljednji put nakon što je skupina maskiranih huligana pokušala na Zametu napasti mlade karatiste i karatistice iz Srbije zato što su – iz Srbije, piše Artkvart.

– U pitanju je bio koncert duhovne glazbe, u tom kontekstu sam i ja imao priliku izreći nekoliko misli. Taj koncert je imao vrlo specifičan naziv, zvao se je „Rijeka se budi“, a ja sam se prestrašio da netko ne bi možda pomislio da je to način na koji želimo probuditi Rijeku i imao sam potrebu reći da to nije način na koji se Rijeka treba probuditi, započet će monsinjor Mate Uzinić.

– Zapravo, to nije bilo buđenje, to je bila noćna mora iz koje nekako u posljednje vrijeme ne uspijevamo izaći. No, priprema je zapravo po drugim gradovima postojala danima ranije. Ono što meni pritom najviše smeta jest što se uz sve to često znaju pomiješati i zloupotrijebiti religiozni motivi, simboli. Na primjer, u Splitu je nakon incidenta, organiziran protestni skup za njihovo oslobođenje na kojemu je, između ostalog, javno moljena i molitva Očenaša. To je molitva u kojoj se svi trebaju prepoznati kao braća i sestre, gdje mi govorimo „budi volja Tvoja, dođi kraljevstvo Tvoje“, a oni za koje molimo nisu niti blizu onome što je Njegova volja. I molimo samo za napadače, da smo barem uključili i napadnute, pa onda za nekakvo pomirenje jer „Očenaš“ kaže: „Otpusti nama, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim“, pa da onda bude i ta perspektiva prisutna. Ali ne, ovdje je bila zapravo zloupotrebljena molitva za one poruke što su se uz tu molitvu koristile, a te poruke su bile protiv određene skupine, a podržavale su skupinu koja je to nasilnim načinom pokazala na djelu. I to pokazuje da živimo u složenim vremenima i da se je, u najmanju ruku, potrebno vratiti razumu. Kada smo mi vjernici u pitanju onda je to autentična vjera, jer ona nije nikad protiv ljudi, ona je uvijek za čovjeka.

Kada govorite o “duhovnoj bolesti društva”, mislite li prvenstveno na ovo što ste sada opisali, zloporabu vjere u dnevno-političke svrhe?

– Ne samo zlorabljenju vjere, to je samo jedan od elemenata koji pokazuje da imamo problema s našim razumijevanjem kršćanske vjere. To je pitanje koje bismo sebi trebali postaviti u Crkvi. Ovo društvo vidim kao bolesno jer je obilježeno podjelama, svađama, jer su ideološke rasprave i prijepori oni što u njemu dominira. Istovremeno nas to odvraća od konkretnih, stvarnih problema, naročito mladih ljudi koji zbog toga nemaju perspektivu pa se zbog toga njima možda i lakše manipulira. Mi kršćani svoja slavlja počinjemo pozivom na vlastito obraćanje, na kajanje, a ovdje baš zbog tih stvari i s tim stvarima pokazujemo da ne vidimo sebe, a grijehe vidimo u drugima. Dojam je da je sve izmanipulirano i iskorišteno da se ne bi previše analizirale pojedine afere koje svako malo izlaze. Kada policija isprati neke ljude u Remetinac onda je to vijest, ali koliko se nakon toga ozbiljno analizira što je dovelo do toga stanja? Koliko se analizira stanje korupcije? Govori se da je naše društvo koruptivno, ali koliko se posvećuje pažnje tom problemu i radi na tome, osim što ljudi završavaju u zatvorima da bi naše društvo bilo manje koruptivno? Koliko se uzroci korupcije pokušavaju ukloniti? To su pitanja koja često primjećujem. Imam dojam da su u našem društvu problem i stranačka pogodovanja. I pritom ne mislim samo na vladajuću stranku. Svi između sebe imaju nekakve dealove, ako želite dobiti nekakvu poziciju možete je dobiti samo ako pripadate nekoj stranačkoj opciji, koja onda tako dijeli snagu, interese i utjecaj. Sjećam se da je bilo ljudi koji su bili kandidati za namještenja u banalnim institucijama, a mogli su postići samo to da budu v.d. ravnatelji, stvarni ravnatelji nikada nisu mogli postati jer nisu imali stranačku iskaznicu. To je jako problematično, to sve skupa pogoduje problemima našeg društva, a sve to pokazuje da je naše društvo bolesno. Dakako, posljedice su i ove stvari koje se događaju, opća apatija u društvu, a onda i širenje nasilja. Od onog obiteljskog, preko vršnjačkog, navijačkog do nasilja prema manjinama i strancima.

Postali smo društvo koje impulzivno reagira na ono što se dogodi, a pritom nam se pažnja stalno odvlači od stvarnih problema. Što je po vama korijen tog stanja?

– Jedna od stranica našeg adventskog vremena koje je vrijeme nade i trebalo bi nas voditi prema radosti bila je i vijest o ubojstvu jedne djevojke. Ta nas je vijest sve istinski rastužila. Mislili smo da se to događa negdje drugdje, ali ne događa se negdje drugdje. Događa se i u našem gradu. I nije to jedini tužni događaj ovog našeg adventa. U našoj okolici dogodilo se obiteljsko nasilje i prije nekoliko tjedana, kada su dvije osobe smrtno stradale. Imali smo ovih dana i požar u kojemu je dvoje beskućnika izgubilo život. To su sve tragične stranice koje nas na prvu uznemire, a onda svi lako pređemo preko toga. Nije to jedina žena koja je ove godine ubijena u Hrvatskoj. Ubijeno ih je 19, 14 od neposrednih partnera, a pet od drugih bliskih osoba. Mislim da bismo trebali tražiti uzrok jer ovo su samo posljedice problema koje imamo, a koje očito ne znamo riješiti. Postoje zakonski preduvjeti da se stvari ne dogode, ali mislim da sam zakon nije dovoljan. Potrebno je mijenjati mentalitet, ili kako mi kršćani kažemo, potrebno je da nam se dogodi obraćanje. Bez obraćenja, bez promjene mene samog u mom načinu razmišljanja i u mom odnosu prema drugima, osobito bez obraćenja nas muškaraca, jer ovo je najveća sramota nas muškaraca, neće se dogoditi promjena. Želimo li imati autoritet, ne možemo ga postići silom nego služenjem. Mi bismo trebali braniti slabije, a ne nad slabijima pokazivati svoju moć. To su žene, ali to su i drugi slabiji u našem društvu, poput manjina, stranaca, migranata… Nešto trebamo popraviti u odnosu sa samima sebi, sa svojim bližnjima, a i s Bogom. On nije Bog koji nas dijeli. Njim ne možemo i ne smijemo manipulirati, prilagođujući ga svojim idejama. Mi smo ti koji bismo se trebali uskladiti s Njim i Njegovom voljom. Najbolji nam je primjer sam Isus u kojemu nam je Bog pokazao kakav je on Bog. Za Isusa je rečeno da je prošao zemlju čineći dobro. I mi trebamo prihvatiti logiku evanđelja i hodati svijetom čineći dobro. Preduvjet za to je da pročistimo svoj pogled prema drugima kako ih više ne bismo gledali kao sredstva, nego kao ljudske osobe s njihovim dostojanstvom. I kako bismo ih poštivati kao takve. Nije dovoljno tolerirati one ljude s kojima se ne slažem. Trebam ih poštivati u njihovoj različitosti. Tako se zaslužuje i vlastito poštovanje, jer to je povezano. Ako ne poštujem druge, onda ne mogu poštovati niti sam sebe. U drugome trebam vidjeti odraz sebe samoga.

Bog nas na kraju neće suditi po tome jesmo li bili vjernici ili nismo… Pitat će nas jesmo li činili dobro ili nismo? Mate Uzinić

Pored svih incidenata što su minulih dana zaokupljali javni prostor dogodio se i onaj u Zagrebu, kada je jedan mladi čovjek odlučio gaziti ruže postavljene kao simbol svih žena ubijenih u posljednjim trima godinama, što je pak kao reakciju izazvalo peticiju da se zabrane molitveni skupovi na trgovima i u javnom prostoru. Kako gledate na tu pojavu?

– Više puta sam se rekao da molitva na trgovina nije dobra, ali svejedno ne mislim da bi se taj problem riješio zabranom. Bojim se da bi samo dodatno eskalirao. S tim ljudima bi netko trebao raditi i ne bi im se smjelo podilaziti. Trebalo bi im pomoći razumjeti da kršćani ne mole na taj način. Mislim da su mnogi od njih izmanipulirani. Preporučio bih im da se ispitaju pred Bogom i svojim ispovjednikom je li svojom molitvom na trgovima postaju bolji ili gori ljudi. I unose li u ovo društvo mir, radost i međusobno poštovanje ili potiču i stvaraju dodate podjele i sukobe. Ovom društvu trebaju kršćani koji će se truditi u naše društvo unositi mir i pomirenje, koji će pokazivati da je kršćanstvo religija zajedništva i ljubavi, a ne sukoba i podjela. Posebno je tragično to što je netko iz te skupine u ozračju ubojstava žena usudio gaziti ruže koje ih predstavljaju. Možda je taj performans s ružama napravljen zbog toga da im se pošalje poruka da su i oni krivi za nešto za što se ne osjećaju krivi. Ali svejedno je takva reakcija neprimjerena jer je svaka ta ruža predstavljala jedan ljudski život, život žene žrtve nasilja u posljednje tri godine. Kako je moguće da jedna takva reakcija i bijes iziđe iz molitve? I to je zapravo pokazatelj da to nije molitva, a ako i jest, da ona nema ništa s kršćanskom molitvom. Oni su se, istina, naknadno ogradili od počinitelja. Ali se svejedno moraju zapitati stvaraju li oni svojom molitvom takve ljude, potiču li u ljudima takav bijes.

U javnosti ste prepoznati kao čovjek koji izrazito osjeća težinu izgovorene riječi. Mislite li da bi se nešto promijenilo kada bi i ostali vjerski i politički autoriteti u Hrvatskoj razmišljali na sličan način, govorili mirnije i odgovornije?

– Neugodno mi je sebe stavljati u poziciju onoga koji bi trebao pokazati drugima što bi trebali činiti. I ne mislim niti da je sve što činim dobro. Čovjek se svaki dan mora truditi i raditi na samom sebi. Ipak mislim da bismo se mi ljudi vjere trebali više truditi, da bismo više propovijedati i živjeti vjeru kakvu nam je objavio Isus i pokazao vlastitim primjerom. Ne bismo smjeli dopuštati niti sebi, niti drugima da nam se vjera iskvari i da na nju utječu neki drugi interesi. U vjerskim temama i porukama ne smiju biti vodič ovozemaljski kriteriji i moći. Barem kada je o nama kršćanima riječ ti kriteriji i to nadahnuće nam moraju biti evanđelje i evanđeoska ljubav i služenja. Bez obzira bili oni kršćani ili ne, jer to i nije važno, političari bi u ovakvim situacijama morali spusti loptu i ne udarati na prvu. A svi na prvu udaraju. Imam dojam tijekom rasprava u našem Saboru, a tako je i na razini predsjednika i premijera, da svi jedva čekaju da onaj drugi nešto kaže što se može iskoristiti za napad. U javnom prostoru najviše dominiraju oni koji će se bolje sjetiti neke dosjetke, a te dosjetke su nekad vrlo plitke. I unose još više nereda u društvo.

Ali hrane nered koji postoji…

– Hrane nered. Nije on bez razloga tu, sve je to povezano. I za sve ovo što se događa najveća je odgovornost političara. Ne umanjujem ni odgovornost Crkve, u smislu da bismo se više trebali čuti i kritički progovarati. Kada je riječ o političarima i općenito o odnosima među ljudima sviđa mi se enciklika pape Franje „Fratelli tutti“. Mislim da nije slučajno to što je napisana baš u ovim vremenima. Primjećujući što nam se događa, da smo sve više neprijatelji jedni drugima i da naš svijet ide u krivom smjeru, papa Franjo je rekao da se nalazimo u Trećem svjetskom ratu. I zato je imao potrebu podsjetiti nas da su nam drugi braća, da nam nisu neprijatelji. U toj enciklici, koju rado darujem političarima kada im idem u posjet, ima poglavlje koje govori o najboljoj politici. U tom poglavlju papa Franjo osuđuje populističke politike koje pod ideološkim znakom i u službi osobnog projekta i osvajanja vlasti koriste narodnu kulturu, a ja primjećujem i vjerske simbole. Također je osudio i različite liberalizme koji su u službi ekonomskih interesa i onih koji imaju moć. Danas se u svijetu to pomiješano događa jedno s drugim. Papa tu još daje i vrlo jasne smjernice, kao nekakav ispis savjesti političarima, pozivajući ih da se ne pitaju jesu li dobili više glasova, nego jesu li više mira unijeli, jesu li pridonijeli većem društvenom dobru. Svaki političar trebao bi se pitati koliko je pridonio društvu u kojem je izabran da bi mu služio, a ne se njim iskoristio za svoje interese. I s naše crkvene strane se traži jača osuda takvih pojava, ali traži se i od naših političara profesionalnije bavljenje politikom kako bi u svom političkom djelovanju unijeli više socijalnog prijateljstva koje se ne nadahnjuje na interesu ove ili one stranke ili grupe, nego kojemu je polazište ljubav.

Ne smijemo se odreći toga da mi biramo. Ne smijemo dopustiti drugima da biraju umjesto nas. Kada bismo to napravili mi bismo se odrekli svoje ljudskosti. Mate Uzinić

Moralni orijentiri djeluju pogubljeno: nedostaje empatije, a odnos prema slabijima i drugačijima često je na margini, primjerice prema osobama s invaliditetom. Kako se to može mijenjati u praksi?

– Kada su osobe s invaliditetom u pitanju puno smo napredovali, ali u isto vrijeme još uvijek imamo puno prostora i važna je upravo ta empatija. Morali bismo polaziti od drugoga. Ne bismo smjeli ljude gledati kao problem, nego bismo trebali gledati doprinos koji oni mogu dati i daju. Ako nas osobe s invaliditetom nečemu mogu naučiti, mogu nas naučiti strpljivosti. Nedavno sam slomio ruku. Baš na dan izlaska iz bolnice imao sam zakazan susret s osobama s invaliditetom, misu koju sam trebao slaviti. Postavio sam si pitanje hoću li otići ili neću otići, pa sam se zapitao: „A koliko njima treba truda da dođu, svladaju mnoge prepreke?“ I odlučio sam svladati svoju prepreku, otišao sam i najbolje osjetio ono što oni proživljavaju. Mogao sam vidjeti koliko je vrijednosti u tome što oni čine, na način na koji to čine. To je sporiji način, ali je pun snage. Da ne govorimo o prihvaćanju, a to je potrebno svima nama. Bez prihvaćanja životnih poteškoća i križeva jednostavno se ne može živjeti. Život je sastavljen i od dobrih trenutaka i od onih loših. Ne uznijeti se previše s onim dobrima i znati prihvatiti one loše. Kada se uči, iz toga se može puno naučiti, a kada se nauči, onda se može popraviti situacija.

Kakva su vaša iskustva s mladima: gdje danas traže moralne orijentire i tko im je, zapravo, autoritet?

– Volio bih reći da ih traže i pronalaze u svojim obiteljima, školama, župama, u djelovanju Crkve općenito, ali bojim se da se to događa samo kod malog broja. Mislim da ostali danas traže u digitalnom svijetu, koji svodi osobu ili situaciju na podatke i algoritme zanemarujući pritom filozofsku, duhovnu, transcendentalnu dimenziju čovjeka i njegove povijesti, a to može imati za posljedicu osobnu dezorijentiranost. Ovih dana je došla vijest da je Australija ograničila pristup društvenim mrežama mlađima od 16 godina, što govori dosta o toj temi. Europa priprema smjernice, to je svakako jedan od velikih problema danas. Mislim da smo, počet ću od roditelja, a onda i svih drugih, prepustili djecu tom svijetu i da se na društvenim mrežama najviše informiraju, a te informacije često ih odvode tamo gdje ne bi trebali krenuti. Ne može se generalizirati, ne smijemo gledati na naše mlade samo negativistički, mislim da u njima postoji jako puno potencijala, ali s njima treba raditi, treba im dati jako puno vremena, posvetiti im pažnju. Mogu se kao primjer prisjetiti vremena kada sam bio u Dubrovniku i susreta Hrvatske katoličke mladeži kada se okupilo više od 30 tisuća mladih. Snaga koja je ostala bilo je više od tisuću volontera koji su pripremali taj susret i koji su ostali aktivni i nakon tog susreta. Možda je upravo volontiranje to ono na čemu bismo trebali više raditi, a što je kod nas dosta zanemareno. Mislim da mlade trebamo kroz susrete s potrebitima, s onima koji se nalaze u lošoj situaciji, odgajati za empatiju. Jedan od projekata koji mi se jako sviđa i žao mi je što u Rijeci nije više zaživio, je projekt „72 sata bez kompromisa“. To je projekt u kojemu se mladi ljudi 72 sata stavljaju na raspolaganje otići bilo gdje. Najviše ih promijeni susret s nekom obitelji koja živi u neadekvatnim uvjetima, a gdje su upravo oni svojim radom i doprinosom te uvjete uspjeli podići na višu razinu. Vidio sam kako te mlade ljude taj projekt mijenja i zbog toga mislim da se puno više u animiranju mladih može napraviti kroz takve i slične primjere, nego kroz ono što im mi govorimo. Sveti papa Pavao VI je u svoje vrijeme za evangelizaciju rekao da ovom svijetu nisu toliko potrebni propovjednici i učitelji, koliko su mu potrebni svjedoci. Mislim da se kroz to može najbolje pomoći našim mladima. Trebali bismo naći načine da ih dignemo iz fotelja, da ih odvojimo od njihovog mobitela i društvenih mreža i da im pomognemo, kako je govorio papa Franjo, da svijet ne gledaju preko monitora nego da svojim očima vide stvarni svijet. I da se uključe s talentima i darovima koje imaju. Svi su oni puni darova, imaju puno više darova nego sam ja primjećivao u svom vremenu. Imaju, na koncu, i puno više mogućnosti nego smo mi imali. Ali treba htjeti, treba ih probuditi, treba im pomoći da životu kažu evo me. Bog za svakog od nas ima plan i taj plan nije da meni bude bolje, nego da ja sebe stavim u službu ovoga svijeta, da svijet, društvo, Crkva zbog mene budu bolji.

Društvene mreže, digitalni svijet i umjetna inteligencija: što danas znači biti kršćanin u takvom okruženju? I mijenja li se, po vama, način na koji ljudi doživljavaju kršćanstvo?

– Poruka je kršćanska uvijek ista. No, mi smo pozvani čitati znakove vremena i tu poruku prilagođavati vremenu. Društvene mreže i umjetna inteligencija su nešto o čemu moramo voditi računa. Naša je zadaća, kao društva, pomoći mladima da odgovorno koriste društvene mreže. Ne znam je li rješenje u zabranama, nisam siguran, mislim da je rješenje u odgovornosti, pomoći im da ostanu gospodari, a ne da postanu sluge. Mislim da je to ono što je važno. Kada nam stvari počnu gospodariti, novac, moć, slava, ideologija, kada oni gospodare mi gubimo ono što nas najviše obilježava kao ljude i ono po čemu smo najsličniji Bogu. A to je naša sloboda. Najvažniji glagol, glagol koji nas može opisati kao slobodne ljude je birati. Ne smijemo se odreći toga da mi biramo. Ne smijemo dopustiti drugima da biraju umjesto nas. Kada bismo to napravili mi bismo se odrekli svoje ljudskosti, a to je upravo velika opasnost za današnje ljude. Prvi ljudi su krivo izabrali, ali su izabrali. Bolje izabrati krivo, nego nemati sposobnost izbora. Kada nemam pravo birati, onda više nisam čovjek. Kada smo slobodni, onda sredstva i društvene mreže, možemo kao njihovi gospodari koristiti za dobro. Kakve smo sve mogućnosti danas dobili suvremenim sredstvima komunikacije! To ljudi u prošlosti nisu imali. Mi danas možemo doći do svakog čovjeka, svakome možemo navijestiti Isusa, svakome možemo učiniti dobro. Ali važno je da nam ta sredstva služe za dobro, a ne za zlo. Pitanje želimo li mi to, ili je sve to usmjereno prema nama i našem interesu te nas sve viša zatvara u naš sebični svijet. I sve nam manje omogućuje da mi možemo birati i biti istinski ljudi.

Politički cinizam i ubrzani ritam života – koliko su to izazovi za Crkvu, a koliko za društvo u cjelini?

– Sve to predstavlja veliki izazov i za Crkvu, ali i za čitavo čovječanstvo. Obično se za Crkvu kaže da kasni nekoliko stoljeća. Kada smo pred šezdeset godina imali Drugi vatikanski sabor on je sigurno zakasnio nekoliko stoljeća. A mi ga i danas nedovoljno aktualiziramo iako nam je omogućio i i dalje omogućuje da možemo davati puno aktualnije odgovore na izazove vremena u kojem živimo od onih koje dajemo. Mislim da je u tome papa Franjo napravio velike iskorake i dao zamah slobodi da možemo tražiti i pronalaziti odgovor na ove izazove. Na tom planu nastavlja i papa Lav. No, istovremeno se u Crkvi prepoznaju neki koji sve to žele zakočiti, koji misle da to nije rješenje nego problem, koji nas žele vratiti u ono prijašnje vrijeme, koji Crkvu ponovo žele pretvoriti u tvrđavu koja će se zaštititi od svijeta. A papa Franjo nas je slao da budemo poljska bolnica u takvom svijetu, kako bismo vidali ljudima rane, kako bismo ih liječili i vlastitim primjerom pokazivali ljudima put. Mislim da je to jedini način na koji mi danas možemo biti odgovor na ta pitanja i na koji vjera može participirati u borbi čovječanstva protiv tih pojava. Zatvaranje i povratak na nešto staro se danas ne događa samo u Crkvi. On se događa na globalnoj razini. Pogledajmo što se događa u Americi, što se događa s radikalizacijom Europe vezano uz migrante i strance. Pogledajmo i rehabilitaciju nekih starih ideologija i aveti prošlosti. Ako im se dopusti da se probude bit će još razornije u ovom našem vremenu, jer su naprosto sredstva razornija. Kada je riječ o nama kršćanima, nama svijet sa ovim izazovima nije nepoznat. Nije nam nepoznat svijet s vrijednosnim sustavima koji nisu usklađeni s onim što mi govorimo i što mi želimo. Takav je bio svijet i u početku kršćanstva. To je svijet u kakvom je kršćanstvo započelo svoj povijesni put. Drugi vatikanski sabor je želio upravo to, vratiti nas na izvore, na početak kada se kršćanstvo počelo širiti. Što je tada značilo biti kršćanin i što bi danas to trebalo značiti? Tada je značilo i trebalo bi i danas značiti svjedočiti Isusa Krista vlastitim životom i biti svjedok njegovog uskrsnuća, ali i cjelovite poruke evanđelja. U prvoj Crkvi imali su problema, rješavali su ih dijalogom. U Jeruzalemu je zbog problema bio sazvan prvi sabor na kojemu se raspravljalo o prihvaćanju pogana, a da prethodno ne postanu Židovi. Oko toga je u početku bio veliki prijepor i o njegovom rješenju je ovisilo hoćemo li ostati židovska sekta ili postati nova kršćanska religija. Unatoč tim problemima Djela apostolska pišu da se o kršćanima govorilo kao onima koje se međusobno ljube. Taj znak ljubavi, to što su kršćani u tom društvu govorili i živjeli drugačije vrijednosti, je bilo nešto što je ljude privlačilo. Isus nas je pozvao i poslao u ovaj svijet biti svjetlo, biti sol. Niti svjetlo valja kada ga je previše, niti sol valja kad je ima previše. Moramo biti u mjeri. Ono što mi moramo razumjeti jest da je i naše hrvatsko društvo, bez obzira na to što se mi većinom izjašnjavamo kao katolici i kao kršćani, svejedno sekularno i pluralno društvo. Matteo Zuppi, talijanski kardinal i predsjednik Talijanske biskupske konferencije, koji je ovdje u Rijeci bio na proslavi našeg jubileja, nedavno je rekao da je kršćanska civilizacija mrtva. Ali to ne znači da treba biti mrtvo kršćanstvo. Nešto slično je svojedobno govorio sociolog religije, pokojni Željko Mardešić, kada je govorio da je sekularizacija šansa i za Crkvu i za društvo, jer ona oslobađa društvo od pritiska Crkve, a Crkvu od pritiska države. I omogućuje nam da prvi put u povijesti, nakon tih prvih kršćanskih vremena, možemo biti kršćani zato što smo to mi osobno izabrali, a ne zbog tradicije ili zbog tog što nam to netko nameće. To može biti naš osobni izbor. To je vrijednost koju svi moramo štititi.

Mi kršćani nikako ne smijemo poticati prezir I mržnju prema onima koji ne pripadaju našoj skupini. Ako želimo obraniti kršćanski identitet moramo se truditi da kršćanska poruka ne bude iskrivljena onim što govorimo i onim što činimo. Mate Uzinić

Kažete da je hrvatsko društvo sekularno i pluralno, i da je zaštita manjina važna i za većinu. Gdje danas vidite najviše nerazumijevanja i netolerancije – i kako izaći iz tog kruga?

– Najbolje sam razumio važnost sekularnog društva, a pritom ne govorim o sekulariziranom društvu u kojem religija nema mjesto, kada je Indijska katolička biskupska konferencija poslala pismo predsjedniku Indije i tamošnjim vlastima u kojem ih pozivaju da čuvaju sekularnost. U tom društvu u kojem su hinduisti većina, a oni su manjina, oni najbolje znaju da ih jedino sekularnost može sačuvati od progona, asimilacije ili tko zna čega. Ako to možemo razumjeti iz pozicije manjine, onda bismo to osobito morali razumjeti iz pozicije većine. I zbog toga se zauzimati za prava manjina, štititi njihova prava. Danas smo većina, a vrlo vjerojatno to sutra nećemo biti. Naše zalaganje za manjine danas, je borba za nas sutra. Moramo biti prisutni, moramo omogućiti da se naš glas čuje, moramo biti odgovorni, moramo doprinositi s onim u čemu mi kršćani možemo doprinositi. A naš doprinos nisu i ne smiju biti podjele. U svom prvom dokumentu „Dilexi te“ koji je objavio i u kojemu siromahe stavio u središte, papa Lav je napisao da Crkva i kršćani nisu pozvani u ovom svijetu tražiti neprijatelje koje treba pobijediti, nego muškarce i žene, a na temelju onoga što je govorio papa Franjo rekao bih još i braću i sestre, koje treba ljubiti. To je naše poslanje. Jedan moj prijatelj, sarajevski teolog fra Ivan Šarčević je jednom rekao: „Nismo poslani u svijet od Božjih prijatelja činiti neprijatelje, nego od Božjih neprijatelja činiti prijatelje“. To je naše poslanje. A to ne možemo ako nismo, kako je govorio sveti Leopold Bogdan Mandić, prijatelji ljudi. Mi moramo biti prijatelji čovjeka, moramo biti za čovjeka, mora se čuti naš glas kada je čovjek u bilo kojoj fazi života ugrožen. Često se zalažemo za čovjeka prije začeća, sada su u Sloveniji bile rasprave o eutanaziji i s pravom smo se zauzeli za čovjeka u posljednjoj fazi života. Ali i između je čovjek koji je središte naše pažnje i mora biti središte naše pažnje. I žena o kojoj moramo voditi brigu, i migrant koji kuca na naše granice, traži bolji život i možda bježi od nečega što smo mi na Zapadu uzrokovali, je onaj za kojega se trebamo brinuti. Stranac koji raznosi hranu ili čisti naše ulice je čovjek koji zaslužuje našu pažnju. Moramo biti njihov glas, naročito onda kada nemaju svoj glas.

Jesu li nerazumijevanje, neznanje i netolerancija, bez obzira s koje strane dolazili, izvor naših problema?

– Oni su i znak degradacije naše ljudskosti. Ne prepoznajući u drugome čovjeka, mi niječemo čovjeka i u sebi samome.

Rijeka oduvijek slovi kao grad raznolikosti i tolerancije, suživot i poštovanje smatramo dijelom svoga identiteta. No, kada se nešto dogodi to je prvo što se propitkuje. Što je, po Vama, danas Rijeka? Je li grad tolerancije?

– Volio bih da je. Drago mi je da se mi ponosimo time da jesmo. No, nisam ponekad siguran je li to zato što mi jesmo baš takvi ili zbog toga što smo nezainteresirani za drugoga. Možda je to zato što nas nije toliko briga što drugi čini ili jednostavno nismo zainteresirani za drugoga, a ne zato što smo tolerantni prema drugome. Svaki papa ima neku novu parolu kojom je dao neki naglasak svome djelovanju. Sveti Ivan Pavao II se borio protiv kulture smrti za kulturu života, papa Benedikt XVI je često govorio o diktaturi relativizma prisutnoj u našem svijetu, papa Franjo je govorio o diktaturi ravnodušnosti. Papa Lav XIV je počeo upotrebljavati termin globalizacija nemoći. To znači misliti da ja i ionako ništa ne mogu promijeniti. I jer ništa ne mogu, svijet pored nas prolazi takav kakav jest. Čini mi se da bi se to moglo prepoznati i kod nas, najviše u onom da me se to ne tiče. Rijeka je grad tolerancije i različitosti, ne mogu reći da nije, ali nisam siguran uvijek koji su razlozi. Na razini ovoga grada bismo svi trebali imati više dijaloga. Jer samo dijalog nam pomaže razumjeti drugoga. Ako želimo pokazati da smo za ljude, da smo za čovjeka, onda to moramo pokazati kroz konkretna dijela. U Rijeci srećom ima i takvih primjera. Mislim na brojne socijalne i humanitarne projekte s kojima se također ponosimo. Ali dosta važan angažman građana, udruga i Crkve sa svojim ustanovama i udrugama na tom planu je znak da naše društvo ne funkcionira najbolje. Jer da naše društvo funkcionira, da je naša država socijalna, ne bismo se mi morali baviti socijalnim slučajevima u ovoj mjeri u kojoj se moramo baviti. Politika bi se trebala više baviti socijalnim pitanjima, a manje ideološkim temama koje trenutačno dominiraju. Unatoč svim dobrim primjerima uvijek postoje i oni drugačiji koji izbiju u prvi plan, a ja ne bih želio da u ovom razgovoru ti drugi izbiju u prvi plan.

Blagdansko je vrijeme, a mnogi su zasićeni podjelama i atmosferom straha. Što biste poručili i vjernicima i nevjernicima: kako sačuvati povjerenje u dobrotu?

– U svojoj ovogodišnjoj poruci progovorio sam o Božiću koji nas potiče na dublje razmišljanje o godini koja je prošla i o izazovima koji su pred nama, u što spadaju i događaji o kojima smo razgovarali. Osnovni naglasak stavio sam na temu stranaca, prikazujući Isusa koji je također bio i stranac. Nakon što se rodio morao je bježati u Egipat. U apokrifnim spisima, to su spisi koje Crkva ne priznaje kao kanonske kao što su to kanonska evanđelja, postoji slika o palmi koja se prignula da bi Svetoj obitelji ponudila svoje plodove za hranu i napojila ih vodom iz svoga korijena. To palmino stablo sam prepoznao kao poziv i pokazatelja kako bismo se mi morali odnositi jedni prema drugima i osobito prema strancima. To je važna poruka. Želio sam nju kao glavnu misao staviti u svoju božićnu poruku. Ono što bih još dodao, a vezano uz ove pojave o kojima govorimo, je to da mi kršćani nikako ne smijemo poticati prezir i mržnju prema onima koji ne pripadaju našoj skupini. Ako želimo obraniti kršćanski identitet moramo se truditi da kršćanska poruka ne bude iskrivljena onim što govorimo i onim što činimo, da ona doista ostane autentična kršćanska poruka, a u središtu te poruke je uvijek ljubav prema svima. Na prvom su mjestu to oni koji su slabiji i kao takvi trebaju našu najveću zaštitu. Danas su u Hrvatskoj to i strani radnici. Ne smijemo dopustiti da Krist koji se poistovjetio sa strancem i najmanjim u našem društvu zbog nas bude ugrožen.

Je li moguće bolje društvo? Je li moguća bolja Crkva?

– Da na vjerujem da je moguće, ne bih bio ovo što jesam. Ovu jubilarnu godinu hodali smo kao hodočasnici nade, nada je ta koja nas potiče da idemo naprijed, nada koja budi naše povjerenje u Boga, ali i nada koja budi naše povjerenje u druge, u sebe same i u svoj potencijal. Na tome možemo graditi povjerenje u čovjekovu sposobnost za dobro, sposobnosti našeg društva da bude bolje društvo, unatoč svemu što se u njemu i oko njega događa. U Izaiji ima ulomak u kojem Bog kaže: „Ne boj se Jakove, ne boj se Izraele ličinko, ti si tako mala, ali ne boj se. Ja sam s tobom, ja sam za tebe.“ U kontekstu svega onoga što se događa i zbog svih onih koji imaju nadu želim ponoviti tu poruku: „Ne bojte se!“. To je poruka s kojom je papa Sveti Ivan Pavao II započeo svoj pontifikat, ali to je poruka koja je u Bibliji napisana 366 puta u različitim oblicima. Kaže se da je to 366 puta za svaki dan u godini, čak i prijestupni. To je ono što moramo uvijek ponovno ponavljati. Ima puno razloga za strah, ali ne smijemo se bojati. Moramo s nadom ići naprijed. Talijanski sudac Falcone, koji se borio protiv mafije, govorio je da „Onaj tko se boji umire svaki dan, a onaj tko se ne boji samo jednom!“ Zato je važno ne bojati se, nego bez straha ići dalje, pokušavati činiti ono što možemo i pokušavati činiti polazeći od sebe. Moramo mijenjati sebe. Kad promijenimo sebe, onda ćemo svakako činiti bolji svijet, bolje društvo u kojem živimo.

Kao netko tko je ateist, moram primijetiti da ste od prvog dana na mene ostavili upravo dojam hodočasnika nade i razuma, čovjeka koji može mijenjati okolinu i svijet u kojem se nalazi.

– Kada je riječ o vjeri, ona se mora temeljiti na onoj biti dobar čovjek. Ako nas ona ne potiče da budemo dobri ljudi, onda je ona promašena, to nije prava vjera. Oni koji su dobri ljudi postižu to čemu vjera teži i bez da vjeruju. Ja mislim da je to puno puta teže, ali nije ništa manje važno i ništa manje pred Bogom zaslužno. Bog nas na kraju neće suditi po tome jesmo li bili vjernici ili nismo, neće nas suditi jesmo li redovito molili i išli na mise ili nismo molili i išli na mise. Smatram da nam to treba pomoći biti bolji ljudi, a ako ne pomaže nešto nije u redu. Što će nas pitati? Pitat će nas jesmo li činili dobro ili nismo? Bio sam gladan, žedan, gol, bos, u potrebi, stranac, bolestan. Jesi li pomogao ili nisi pomogao? To je simbolična slika, ali ona pokazuje upravo ono što je Bogu najvažnije. A njemu je najvažnije da budemo dobri ljudi. On je postao čovjek da nam pomogne da budemo dobri ljudi. Njegov put je put koji nam to omogućuje, iako ga mi često iskrivljujemo. Zato se može dogoditi da netko govori da je vjernik, ali da u isto vrijeme nije dobar čovjek. U tom slučaju ne samo da nije dobar čovjek, nego on nije niti dobar vjernik. Ne možeš biti dobar vjernik, ako nisi dobar čovjek.

I za kraj svim čitateljima ArtKvarta, bez obzira vjeruju li ili ne, želim čestitati Božić. Božić je ponajprije blagdan čovjeka, svakog čovjeka jer je Bog postao čovjek. Bog je postao jedan od nas. Nije to postao samo nama katolicima i kršćanima i za nas katolike i kršćane, nego za sve ljude. Neka je stoga svima sretan Božić i Nova godina!

(24sata.info)