Autor: A.I.Luburic
U medijskom prostoru Bosne i Hercegovine, gdje bi novinari trebali biti čuvari istine i profesionalnih standarda, pojavljuju se i oni koji novinarstvo koriste kao političku batinu. Jedan od najupečatljivijih primjera danas je Zoran Krešić, urednik i komentator „Večernjeg lista“. Njegovo pisanje, duboko ideološki obojeno i usmjereno na raspirivanje nacionalnih tenzija, čini ga medijskom figurom opasno bliskom retorici devedesetih.
Nije pretjerano reći da je Zoran Krešić novi Smiljko Šagolj na bh. medijskoj sceni. Baš kao što je Šagolj u ratu koristio medije kao instrument propagande za diskreditaciju i dehumanizaciju „drugih“, tako i Krešić, u mirnodopskoj varijanti, svakodnevno konstruiše narativ o ugroženosti Hrvata, demonizira Bošnjake i glorificira politiku Dragana Čovića, pritom selektivno prešućujući činjenice koje ne odgovaraju toj slici.
Njegovi tekstovi služe kao ideološki alat hrvatske desnice – i to ne samo one u Bosni i Hercegovini, nego i one u Zagrebu, koja u Krešiću ima pouzdanog glasnogovornika. U skladu s direktivama politike HDZ-a BiH, Krešić godinama radi na homogenizaciji hrvatskog biračkog tijela, šireći narative o „građanskom unitarizmu“, „bošnjačkoj majorizaciji“ i „zavjerama protiv konstitutivnosti“. Međutim, iza te priče ne stoji borba za prava Hrvata, već borba za monopol HDZ-a i gušenje svake alternative unutar hrvatskog političkog korpusa.
Niti jednom u svom pisanju Krešić nije iskazao kritičku distancu prema korupciji, klijentelizmu i političkom oportunizmu Dragana Čovića. Umjesto toga, bezrezervno brani njegov savez s Miloradom Dodikom, njegovo ignoriranje institucija države, pa čak i otvorene prijetnje teritorijalnim preustrojem. Krešić je, zapravo, institucionalni novinar – institucionalno vezan za interesne strukture, a ne za istinu.
Kulminacija ovog političko-medijskog utjecaja došla je nedavno: Zoran Krešić je imenovan za člana Upravnog odbora Federalne televizije. Tim činom, političko-ideološka matrica HDZ-a i njen glasnogovornik institucionalizirani su unutar jednog od najvažnijih javnih servisa u Federaciji BiH. Krešić je tako, ne samo retorički, već i funkcionalno, zagadio i onako krhki medijski prostor u Sarajevu – prostor koji je, makar deklarativno, trebao pripadati svim građanima, a ne interesima jedne partije i jedne ideologije.
U vremenu kada Bosna i Hercegovina očajnički treba izgradnju povjerenja, pluralizam i odgovorne medije, figure poput Zorana Krešića ne predstavljaju glas naroda – već eho politike. A povijest nas uči da kada novinari prestanu biti savjest društva i postanu njegovi manipulatori, istina prva strada.
(24sata.info)
