Naime, Gazi Husrev-begova džamija je zbog svoje veličine i privlačnosti jednog od najznačajniji spomenika sakralne islamske arhitekture na Balkanu. Zanimljivo je da je glavni arhitekta Begove džamije perzijanac Adžem Esir Ali, a da su u gradnji džamije i ostalih zadužbina, osim domaćih majstora, učestvovali i dubrovački majstori na zahtjev samog Gazi Husrev-bega.
Kako navodi profesorica Behija Zlatar u knjizi “Gazi Husrev-beg”, u julu 1529. godine dubrovačka vlada uputila je u Bosnu pet majstora kamenara i jednog kovača.
Naredne godine su došli tesari koje je tražio Gazija, da bi u maju 1531. godine vlada poslala majstora Laurencija staklara. Utjecaj rada dalmatinskih majstora na gradnji Begove džamije se ogleda i na okruglim malim prozorima koji se nalaze na ulaznoj i bočnim stranama pod kupolom a što ne nalazimo u džamijama u Turskoj.
Stručni saradnik za turizam Gazi Husrev-begovog vakufa, Vahidin Džamija, pojasnio nam je značaj kupole i objasnio da je riječ o izuzetno autentičnoj konstrukciji.
“Kroz unutrašnjost sjevernog i dijela istočnog zida (zid od tesanog kamena debljine oko 3 aršina što iznosi otprilike oko 2 metra) džamije prolazi servisno stepenište kojim se penje na tambur, odnosno na galeriju ispod glavne kupole. Ono je korišteno za održavanje osvjetljenja džamije gdje je bilo mnoštvo kandilja, odnosno uljanih lampi sve dok džamija nije dobila električno osvjetljenje. Zanimljivo je da je Begova džamija prva džamija u svijetu koja je dobila električno osvjetljenje, i to 1898. godine. Naime, prilikom pravljenja tramvajske linije duž obale Miljacke provedena je struja, te se pružila prilika da se uvede i u džamiju, što je naravno iskorišteno”, ispričao je Vahidin.
Kako on navodi kupola Begove džamije kao i zidovi džamije su bili oslikani isto kao što je bio slučaj i kod drugih potkupolnih sarajevskih džamija. Međutim, ne zna se koji su slikani motivi karakterizirali kupolu džamije i oni nikada nisu pronađeni na zidovima džamije. Džamija je kroz historiju više puta restaurirana, brojne restauracije su zauvijek uklonile prve slikarske zidne dekoracije. Džamija je zahvaćena požarima, slučajnim ili izazvanim. Najveća oštećenja od požara su bila kada je Eugen Savojski zapalio Sarajevo 1697. godine.
Džamija je obnavljana i 1755. godine kako navodi Bašeskija jer je u godini ranije bilo zabilježeno nekoliko zemljotresa. Džamija je restaurirana i djelimično dekorisana i 1775. godine.
“Austro-ugarska je 1885. godine pristupila restauraciji kojom prilikom je sa zidova srušen najveći dio slikarija prethodnih dekora. Koliko je slabo urađena restauracija navodi Truhelka da se radi o neuspjelom pokusu i traži da se ova boja ostruže i greška ispravi. O ovoj restauraciji je Kreševljaković kratko kazao da je hrđavo oslikana. Bolji dio tadašnjih zidnih dekoracija činile su levhe koje je 1885. godine izradio naš poznati kaligraf Muhammed Rekim Islamović”, pojasnio je.
Posljednja restauracija džamije je započeta nekoliko godina prije rata, ali za vrijeme a vrijeme granatiranja Sarajeva u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, Begova džamija i prateći objekti su pogođeni sa više od 100 minobacačkih i topovskih projektila.
“Restauraciju mihraba, mimbera i mahfila džamije i sav kolorit džamije je uradio Nihad Čengić. Svu kaligrafiju i dijelove ornamentike (glavno kube, izlazni portal-galeriju, ornamenti unutar kaligrafije) je uradio Hazim Numanagić, a ostale dijelove ornamentike Nihad Babović. Ova posljednja restauracija je uspjela djelimično vratiti enterijer džamije u njen izvorni oblik, čime je ova monumentalna građevina ponovo zasjala u punom sjaju”, kazao nam je Vahidin Džamija.
(24sata.info)