Šta mislite o svom poslu? Da li vam svakodnevni radni zadaci uzrokuju sagorijevanje (burnout) i iscrpljenost? Da li smanjujete radni napor toliko kao da ste u tihom otkazu ili razmišljate o tome da zaista date otkaz?
Učestalost potvrdnih odgovora na ova pitanja odražavaju značajne promjene u stavovima mnogih o načinu na koji zarađuju za život. Neki smatraju da je to posljedica postpandemijskog razmatranja ravnoteže između posla i privatnog života. S druge strane, postoje oni koji misle su potvrdni odgovori zapravo uobičajeno sastavni dio posla, prenosi Klix.
Po ovom pitanju je u centru pažnje radnik, a ne rad. Možda je činjenica ta da se fundamentalno pogoršao naš odnos prema poslu i da bi se trebao propitati rad kao takav. Naše radno iskustvo i njegov utjecaj na naše živote je više od onoga što se događa na samom poslu.
To je zapravo stvar onoga što je poznato kao psihosocijalno radno okruženje, posebno popularno u Skandinaviji, a pod kojim se podrazumijeva sve ono što utječe na psihološku i emocionalnu dobrobit radnika. Istraživanjima je utvrđeno to da su za radno iskustvo bitna tri faktora – autonomija u radu, postavljanje granica i “prekarnost”.
Autonomija je kontrola i utjecaj na svoj posao te je ključna za osjećanje posla. Nizak nivo autonomije može stvoriti utisak da imamo previše radnih obaveza i da smo nemoćni. No, visok nivo autonomije također može biti štetan jer može dovesti do prevelike individualne odgovornosti i prevelikog broja radnih sati.
Idealno bi bilo imati dovoljno autonomije da osjećate fleksibilnost i samoodređenje, ali ne u tolikoj mjeri da biste uvijek trebali biti dostupni i da stalno gledate na sat.
Postavljanje granica
Postavljanje granica je sposobnost upravljanja fizičkim i mentalnim granicama u poslu i privatnom životu. Postizanje ravnoteže između posla i privatnog života postalo je još važnije u vremenu hibridnog rada – kombinacije klasičnog rada u uredu i rada na daljinu. Te granice mogu postati zamagljene i nevidljive u poslovima s visokim stepenom autonomije i odgovornosti.
Sve to može za posljedicu imati osjećaj anksioznosti i iscrpljenosti. Cilj je odrediti jasne granice koje donose predvidljivost i jasnoću u radnom vremenu i radnim zadacima. Na taj način nastaje fleksibilnost koja osnažuje, a ne eksploatira.
“Prekarnost” je nedostatak stabilnosti i sigurnosti u životu. To se prvenstveno odnosi na nedostatak stabilnosti koja je povezana s nesigurnošću posla. To je nešto što može dominirati svakodnevnim radnim vremenom, a u konačnici uzrokovati stres i anksioznost. Osim toga, to može utjecati na lične finansije i planove za karijeru.
Po ovom pitanju može pomoći to da prihodi i ugovori budu sigurniji, iako oni s nesigurnim poslovima često ne mogu uvjeriti svoje poslodavce u to da naprave potrebne promjene. Međutim, rješavanje sve lošijeg odnosa između radnika i rada znači suočavanje s ključnim uslovima rada.
Razmatranjem psihosocijalnih faktora rada može se utvrditi jaz između očekivanja i stvarnosti. To znači da radnici i poslodavci trebaju postaviti dva ključna pitanja – kako se osjećate na poslu i šta uzrokuje te osjećaje.
Istraživanja pokazuju da će zaposleni vjerovatnije napredovati kada imaju autonomiju koja daje kontrolu, fleksibilnost koja omogućava dobru ravnotežu između posla i privatnog života te izvjesnost na poslu, piše portal Fast Company.
(24sata.info)
