Miki Trifunov: Poezija i teatar su na margini, nemaju poziciju i težinu koju zaslužuju

Autor
Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Miodrag Miki Trifunov, doajen bosanskohercegovačkog glumišta već devet godina je u penziji, ali i dalje radi bez prestanka, glumi i recitira poeziju. Zatekli smo ga u praznoj sali Studija 64 u Mostaru, mirno je pušio i gledao u daljinu, kao da je samo tijelom tu, a duhom ko zna gdje.

Foto: Klix.ba

Govori tiho i sjetno, kao da ne želi riječima da povrijedi tišinu, već da je nadogradi. Kod Mikija Trifunova nema razlike između teatra i poezija, ima nešto zajedničko i kod jednog i drugog, a to je život, iskustvo, to su ljudi, to su sudbine.

"Teatar i poezija su skoro isto, samo je pitanje artikulacije, jednostavno stih ima jednu formu, a dramski tekst svoju. Ipak, u suštini tu razlike nema, jer jedno i drugo zahtjeva interpretaciju, oboje traži da vlastito iskustvo jednostavno, kako bi rekli političari, implementirate u to. Sve je samo pitanje kako to vi doživljavate, kako nešto vi registrujete, jer ja jednostavno ne postojim ako me publika ne doživi. I obrnuto, ako ja vas ne registrujem vi ne postojite. Sve je u uzajamnom odnosu", kazao je na početku razgovora.

Poznato je da voli i najradije recitira Miku Antića, priznao je, ali i kazao da voli sve pjesnike svijeta. Pitali smo ga šta pjesama mora imati da "prođe" kod njega.

"Kad pročitam neki naslov on me se mora ticati, mora dirati neki moj unutrašnji damar, nešto što se mene kao čovjeka tiče. Toliko veličanstvenog je u svijetu napisano da jednostavno sada praviti jednu jasnu definiciju, šta mi se sviđa, a šta ne, je jako teško. Ako nešto korespondira s velikom većinom, onda se to i mene tiče. Do mnogo pjesama sam dolazio tako što su mi ljudi sugerisali, haj Miki nauči ono, haj nauči ovo. Postao sam kao kutija želja", nasmijao se legendarni glumac.

Onda je priznao da Miku Antića voli i zato što mu je komšija, ali prije svega jer je vrhunski. Sve počinje s njegovom opaskom: "Ja uopšte mnogo volim da se igram ludosti, u sve dane žmureći zakoračim, ja nisam za okretanja, ja sam za izokretanja. Dok ste vi zveckali zubima, ja sam zvezdama zvonio i morate već jednom shvatiti ja samo na sebe podsećam, ovako mamuran od mašte i proklet od poverenja"...

"Pozicija poezije, književnosti, teatra kod nas je danas na marginama, nemaju težinu koju bi trebali imati. Mnogo toga što govorim je iz lektire pa i tako odem nekad do škola i družim se mladim ljudima. Znam da njima, tim novim generacijama, nedostaje žive komunikacije. Jedno je to kad knjiški učite, a drugo kad ja izađem, gledam vas i kažem: 'Kad mi dođe da idem, mnogo moram da idem. Nije važno kuda ću. Nije važno dokle ću. Došlo mi je da idem i ja idem kao lud - unutra u mene'", emotivno je kazao.

Kaže da se tako približi slušaocu koji ne mora znati ni pjesmu ni autora. Ne traži intelektualizam, već emotivnu komunikaciju, citirao je onu poznatu "ne analizirajte ružu, uživajte u njenom mirisu".

"Imam tu sreću pa nisam bio lijen i sve ove silne naslove znam napamet, tako i penziju proživljavam. Kad bih našao nešto vrijedno, a želio da zadovoljim vlastiti ego, onda sam učio te pjesme. Kasnije slijedi samo potraga za žrtvom kojoj se može ta pjesma kazati. Očito me bog obdario vještinom da to znam izreći. Žrtva sam ja, a ne oni. Šta znači penzija, nisam zaposlen da imam radno vrijeme. Nije rad što ću večeras misliti zajedno s ovim ljudima, ja to ne radim, to je odvratno reći. To se živi, kao što nema dana u Sarajevu da nekom nešto ne odgovorim stihom, kad me neko upita kako sam", kazao je Trifunov.

Onda smo ga morali upitati kako je, pa da nam odgovori stihom.

"U ambijentu točkova i žica, gdje nema slutnji jer nema iskona, čekaju ljudi bez izražnih lica, sve jedno jecaj zvona ili pucanj da najave sreću što će doći. Boli, no ja se ne osjećam krivim što će im život u čekanju proći", odgovorio je na pitanje.

U Bosnu je došao iz Banata, iako ima bosanskih korjena jer mu je majka iz Krajine.

"Razlike između ta dva podneblja se najbolje ogleda u tri sela, mog koje je autohtno mađarsko, susjednog koje je nekad bilo folskdojčersko, a sad su Novi Kozarci sa doseljenim Krajišnicima iz 1945. Pored još selo Vojvoda Stepa jedno selo gdje su poslije Prvog rata doselili Crnogorci. Tačno vidiš kako oni uređuju svoje avlije i šorove, vidiš razlike. Crnogorci su već prihvatili domaće običaje, dok ovi moji Krajišnici i danas preko brda razgovaraju, nenavikli na novi kraj", bio je slikovit.

Želio je biti fudbaler, ali je sticajem okolnosti završio u teatru, kaže da je sve bilo slučajno.

"Ja sam odrastao u porodici u kojoj knjiga nije ni materijalno postojala. Dobro sam lopte igrao, radio svašta, jednom postao bubnjar u nekom bendu. U jednom trenutku iskoristio svoj dar, kad sam s bendom došao u pozorište kojem je trebala prava živa svirka. Na probi mi reditelj kaže da pročitam neki kratki tekst, a radnja je bila između bogate i siromašne djece na East Riveru. Djeca se glože, a ja kao dežurni policajac javljam svom pretpostavljenom da je sve uredu. Tako sam došao u pozorište, na Pokrajinskom festivalu dobio nagradu... Kasnije, dok sam još igrao fudbal, u Proleteru vidim oglas da Pozorište Toša Jovanović traži tri pripravnika i ja se prijavim", prisjetio se početaka legendarni Miki Trifunov.

Kaže da je spremio nešto od Sterije Popovića i pjesmu od Majakovskog koju i danas zna i rado izvodi. Tad je prošao, a ostalo je historija...

(Klix.ba)





Pošaljite Facebook komentar