Knežević: Parlamenti koče provođenje odluka Ustavnog suda BiH

Autor
Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević nedavno je uputio zahtjev da se obrati na zajedničkoj sjednici Predstavničkog i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH kako bi pred parlamentarcima govorio o stanju ustavnosti u BiH.

Zlatko M. Knežević / 24sata.info

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Knežević ističe: "Parlamenti su problem zato što unutar političkog sistema ili političke kulture postoji potreba da se raspravlja ili da se ostane u rovovima političkih stavova, koji onemogućavaju provođenje odluka Ustavnog suda".

Zlatko M. Knežević govori o provođenju odluka Ustavnog suda te o ugledu pravosuđa.

RSE: Kako ocjenjujete to što se neke odluke Ustavnog suda BiH ne provode ili se jednostavno zaobilaze? Koliko je ukupno odluka Ustavnog suda BiH koje nisu provedene i koliko se te neprovedene odluke odnose na osjetljiva politička pitanja, poput 9. januara, Dana Republike Srpske (RS)?

Knežević: Da ispravimo jednu, po meni, nenamjernu grešku, koja se vrti u javnosti, a to je da postoji veliki broj odluka Ustavnog suda, koje nisu sprovedene.

Postoje dvije grupe odluka Ustavnog suda koje se provode. Jedna grupa je o apelacionim postupcima, pojedinačnim apelacijama građana BiH. Tu godišnje, Ustavni sud, donese između 6.000 i 6.500 odluka. Od tih skoro 6.500 godišnjih odluka, koje Ustavni sud donese, trenutno zvaničan podatak je da nije provedeno deset odluka. To znači, da u deset predmeta, po apelacionoj nadležnosti Ustavnog suda, još uvijek nisu proveli, da li redovni sudovi ili državni organi. To je jedan fleksibilan trenutak jer se u ovom momentu vjerovatno neka od tih odluka provodi. Mi dajemo rokove od tri i šest mjeseci, naplaćuju se iznosi i tako dalje.

Druga grupa odluka, su odluke o takozvanoj apstraktnoj ocjeni ustavnosti. Tu je već daleko teži problem. Zašto teži? Kada kažemo nominalno, postoji osam odluka koje nisu provedene. Kada kažemo nominalno, nije veliki broj, međutim, izuzetan je značaj svake od tih odluka. Četiri odluke nije proveo Parlament BiH. Tu se radi od one čuvene odluke o tzv. predmetu Mostar, do zadnjih odluka koje se odnose na Izborni zakon i na Zakon obavještajno-bezbjednosnoj agencije. Dvije odluke nije provela FBiH, od ranije, od kojih je ključna vjerovatno odluka u našem predmetu o takozvanim vojnim stanovima. Postoje dvije odluke od prije pet mjeseci, koje nisu provele FBiH i RS zajedno. Radi se o ocjeni ustavnosti odredbi Zakona o parničnom postupku, koje su istovjetne u oba entiteta. Mi smo obje odredbe proglasili neustavnim. Ukupan broj tih odluka je osam.

Politički osjetljiva pitanja, kada je riječ o Danu RS-a i odlukama o tom pitanju, odluka 3/13, kojom smo proglasili neustavnim, pa dalje sve posljedice iz te odluke, referendum, ponovno donošenje zakona, ponovno odlučivanje o tome, je provedeno. Između ostalog, posljednjom našom odlukom o Danu RS-a, mi smo poništili odredbu kojom je 9. januar proglašen Danom RS-a. Sutradan, po objavljivanju u Službenom glasniku, ta odredba je prestala da važi. Postavlja se pitanje šta uopšte treba da se provodi jer ta odredba ne postoji.

RSE: A kako komentarišete uopšte situaciju oko Odluke o 9. januaru, i činjenice da su u Republici Srpskoj najavili da će se taj datum i dalje slaviti?

Knežević: Ustavni sud je svojim odlukama u tom kompleksu odluka o Danu RS-a rekao - RS ima pravo na svoj Dan republike i ima pravo da odredi koji je to dan. U odnosu na deveti januar se takođe izjasnio kao Dan koji je RS određivala kao dan svoj praznik. Uopšte ne komentarišem izjave bilo koga, šta će biti, da li će biti, kako će biti jer mogu samo da komentarišem ono što mi odlučimo, odnosno šta se pred nas donese. Kako sada stvari stoje, 9. januar je odredba Zakona o Danu RS-a, kojom je 9. januar, proglašen kao dan, izbrisan.

RSE: Postoji li mehanizam koji bi obezbijedio da se provode odluke Ustavnog suda BiH?

Knežević: To je jedna interesantna situacija. Ustavni sud BiH nema nikakav problem sa provođenjem svojih odluka od strane sudova, tužilaštava, pa i državnih upravnih organ, a kada je riječ o nekakvim kategorijama provođenja, recimo na isplatama imovinskih naknada za nepoštovanje razumnog roka i tako dalje. To je vrlo interesantno. Znači, kompletan aparat, pravosudni i državni, provodi bez ikakvih problema odluke suda.

Problem je u parlamentima. Parlamenti su problem zato što unutar političkog sistema ili političke kulture, da to tako nazovemo, postoji potreba da se raspravlja ili da se ostane u rovovima političkih stavova, koji onemogućavaju provođenje odluka Ustavnog suda. Ako najviše zakonodavno tijelo ne provodi odluke Ustavnog suda, onda se, kao kad se baci kamenčić u vodu, prave krugovi i idu sve dalje i dalje.

Uz saglasnost potpredsjednika Suda, obratio sam se Parlamentu BiH sa zahtjevom da se obratim na zajedničkoj sjednici Parlamenta i kažem kakvo je stanje ustavnosti u BiH. To je prvi put unazad 15 godina da imamo potrebu da to naglasimo u Parlamentu, da objasnimo Parlamentu šta se dešava, koje su posljedice neprovođenja odluka, nedonošenja izmjena i dopuna zakona u izbornom procesu, od grada Mostara. Sljedeće godine su ponovo lokalni izbori. Zar smo mi crna rupa svijeta, u kojoj jedna lokalna zajednica, treći ili četvrti grad po veličini u BiH, ne može da provede lokalne izbore?

Želim da upozorim Parlament da postoje druge pravne škole, da postoji teorije italijanske doktrine, takozvanog dodatnog tumačenja, koje daju za pravo Ustavnim sudovima u nekim trenucima da direktno reaguju, da direktno implementiraju svoje stavove u pravni poredak BiH. To je izuzetno opasno jer se time zadire u ključ i suštinu demokratije i onoga što se zove suverenitet Parlamenta ili suverenitet naroda.

Jedini mehanizam koji se pokazao dobrim u svijetu, a pogotovo u državama koje baštine model Ustavnog suda, u evropskim državama, kao što je naš, je postojanje društvene kulture u kojoj se odluke Ustavnog suda provode. Postojanje krivičnog djela, neizvršavanja odluka Ustavnog suda u Krivičnom zakonu BiH, i u krivičnim zakonima entiteta, u suštini služe kao prijetnja pojedincima. Kada govorimo o parlamentima, tužioci se, i kada pokrenu te postupke, sudare sa jednim grubljim pravom, a to je pravo svakog poslanika da ima svoje mišljenje i da glasa na način kako misli da treba ili da ne glasa. Taj oblik prijetnje je neefikasan.

RSE: Konstantno se u javnosti, pogotovo kada je u putanju odlučivanje o nekim osjetljivim odlukama, govori o političkom uticaju na rad Ustavnog suda. Šta Vi mislite o tome?

Knežević: Mislim da se tu stvarno barata nekakvim neosnovanim ili rekao bih nepristojnim konstatacijama prema Ustavnom sudu. Postoje nesporno politički pritisci na Ustavni sud. Svako ko iziđe u javnost sa tvrdnjom da Ustavni sud treba da ovako ili onako odluči, da je za ili protiv nekog zahtjeva, vrši oblik političkog pritiska. To je legitimno, to je oblik političke i društvene klime, u kojoj se mi nalazimo. Na kraju, ko je taj koji može da osporava bilo kome pravo na mišljenje?

Takođe, postoji oblik političkog pritiska u kom se svi svrstavaju. Jedna se grupacija svrstava na jednu stranu, druga na drugu. To su pritisci. Međutim, ogromna je razlika između pritiska i uticaja. Uticaj podrazumijeva da neko ima mogućnost da svrstava ili naređuje ili da određuje sudijama kako će da glasaju i kako će da diskutuju. To ne postoji. Postoje naša različita mišljenja, postoje naša različita tumačenja, postoje različite pravne škole, koje mi zastupamo. Postoje stavovi oko toga da li Ustav daje preferenciju jačanju autonomnosti entiteta ili daje preferenciju jačanju države na državnom nivou. Dakle, to su različita tumačenja i naši različiti stavovi, ali to ne znači da je to pitanje političkog uticaja. Daleko bilo.

Zbog obaveze prema pravilima Ustavnog suda, ne mogu, niti ja, niti bilo ko od kolega, da govorimo o glasanjima i načinima diskusije. Ljudi bi se izuzetno iznenadili kada bi njihova percepcija bila suočena sa trenucima u kojim se mi svrstavamo na različite strane oko neke odluke, a potpuno suprotno percepciji koju oni imaju prethodno. Dakle, uticaja na taj način, i to tvrdim za naš šest domaćih sudija jer smo stalno i neposredno u kontaktu, nema.

RSE: Dobijaju li sudije prijetnje?

Knežević: Dobijamo razne reakcije na naše odluke. Za razliku od sudija na redovnim sudovima, koji imaju neposredni kontakt, mi nemao, ali dobijamo redovno, na raznim portalima, kvalifikacije, teze o našem izgledu, o našem znanju. Kao predsjednik, dobijam kojekakva pisma. Svega tu ima, ali još uvijek, unutar BiH, postoji nesporan stav da je Ustavni sud mjesto gdje je ipak pravo na prvom mjestu.

Godine 2018. 7.764 apelacije su upućene Ustavnom sudu, iz svih dijelova BiH, iz svih entiteta, svih nacija, svih polova, svih političkih stavova. Kako god okrenete, na koji god način, 7.764 osobe, u ovoj zemlji su smatrale, da će Ustavni sud, barem ozbiljno razmotriti njihov zahtjev i odlučiti da li je povrijeđeno njihovo pravo ili nije. To je ogromna brana uticaju ili prijetnji.

RSE: Šta taj podatak govori zapravo? Smatrate li Vi da građani imaju manje povjerenja u pravosudni sistem BiH? Koliko u podizanju ugleda pravosuđa može uraditi Ustavni sud?

Knežević: Vrlo ozbiljno je pitanje koje postavljate. Prvo, mi smo sretni zbog stava građana BiH prema Ustavnom sudu, bez obzira što nam je svake godine sve teže. Za poređenje, Ustavni sud BiH dobija jednak broj apelacija, kao njemački Savezni ustavni sud, a mi smo pet puta manji nego oni.

Sa druge strane, pravosudni sistem BiH je suočen godinama sa jednom negativnom kampanjom u kojoj se i dobre strane pravosudnog sistema ne iskazuju, prvenstveno krivicom pravosudnog sistema, a negativne strane se ne otklanjaju. Ako stalno puštate da negativno bude, a ne otklanjate to, a ono što je pozitivno, ne naglašavate, onda je logično da se gubi povjerenje. To je jedan opšti stav nepovjerenja u institucije, državne ili one koje bi trebale biti nezavisne.

Mislim da smo svi krivi za to, i radom i neradom i stavovima, pa evo i ovim što izbjegavamo da govorimo u javnosti o svom poslu i da snosimo kritike o onome što javnost smatra da nije dobro.

RSE: Kako ocjenjujete Vi dosadašnje provođenje strukturalne reforme o pravosuđu?

Knežević: Nemojte da ja to ocjenjujem jer ću reći ocjenu - zar je išta urađeno? Znam da se priča o tome, ali postupci koji traju godinama su svedeni na sami sebi svrhu. Nama dođe zahtjev, mi provedemo postupak, primijenimo proceduru i donesemo odluku. Sada vidite, ako neko postoji u tom dijalogu, pa se priča i priča, a ne donese se odluka, onda je to pitanje pristojnosti.

Kod na se ne može desiti da ne donesemo odluku. Ustavni sud BiH ima obavezu, i to primjenjuje, da u roku od dvije godine odluči o bilo kom zahtjevu. Mi imamo iz 2016. godine tri predmeta koja idu na julsku sjednicu. Od tih 7.000 predmeta, postoje samo tri predmeta koja su probila rok od dvije godine. Mi moramo raditi. Tako i od drugih očekujemo, pa i u tom famoznom strukturalnom dijalogu.

RSE: Koliko je ovaj sud otvoren javnosti? Da li građani dovoljno znaju o njegovo ulozi i eventualnim povodima da se obrate ovoj instituciji?

Knežević: Možda nije potpuno dovoljno, ali građani BiH sve više znaju za mogućnosti. Apelacija Ustavnom sudu BiH postala je potpuno ili skoro potpuno redovni pravni lijek, zbog jedne stvari. Pored našeg mentaliteta, u kojoj ima čuvena izjava - Tjeraćemo se do Strazbura, ima i jedna druga stvar. Obraćanje Ustavnom sudu BiH je besplatno, ne postoji taksa, za razliku od postupanja pred redovnim sudovima, gdje se na svaku žalbu, pa i reviziju, uplaćuju visoke takse.

Neka koriste, i treba da koriste, možda i više treba da koriste jer time omogućavaju Ustavnom sudu da otklone harmonizacije tumačenja zakona, koji postoje u sudovima BiH. Ustavni sud ih otklanja.

Da li je Ustavni sud dovoljno otvoren javnosti? Mi imamo redovnu godišnju konferenciju, dajemo saopštenja, ne postoji sjednica Ustavnog suda, a da dnevni red nije objavljen unaprijed. Za razliku od mnogih drugih ustavnih sudova, ne samo u regiji, nego i u Evropi, koji uopšte ne objavljuju svoj dnevni red. Poslije svake sjednice dajemo saopštenje. U roku od 30 dana, sve i jedna naša odluka, se nalazi na WEB stranici. Svako može ući, pretražiti, naći bilo koju našu odluku.

Postoji jedna obaveza koju je Ustavni sud utvrdio, a to je da se isključivo predsjednik Ustavnog suda obraća javnosti. To je dobro, ko god da je predsjednik u kom god periodu.

Ustavni sud nije karakteristika nekog rijaliti stara, nije rijaliti šou. Ne može Ustavni sud svaki dan da bude na medijima, da se slika predsjednik, ili bilo ko drugi, jer je ovo ipak suviše ozbiljan posao i suviše ozbiljna priča, da bi to svakodnevno bilo. Druga je priča unutar stručne javnosti, koja je neprekidno u kontaktu sa Ustavnim sudom.

RSE: I evo za kraj da Vas pitam, kakva je Vaša vizija budućnosti rada Ustavnog suda, treba li nešto mijenjati? Kakvo je Vaše razmišljanje i o tome trebaju li i dalje strane sudije biti u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine?

Knežević: Što se tiče vizije budućnosti, ja se nadam da će državni sistem Bosne i Hercegovine, prvenstveno Parlament BiH, pa i parlamenti entiteta, tamo gdje treba, provoditi odluke Ustavnog suda, na stručnom nivou raspravljati, mijenjati zakone u skladu sa odlukama Ustavnog suda. Možda ne čak u skladu sa odlukama, možda formalno mijenjati, ali poštovati obavezu da izvršavaju odluke Ustavnog suda i da nećemo imati potrebu da raspravljamo oko toga da li se provode ili ne provode odluke Ustavnog suda.

Takođe se nadam da će Ustavni sud dobiti i taj drugi dio mogućnosti, mi smo najveći ustavni sud po broju predmeta u regiji, a najmanji po broju sudija. Pazite, kada dodamo i ove tri strane sudije, nas je ipak samo devet. Recimo, tu smo negdje sa crnogorskim koji je, u smislu broja stanovnika i broja predmeta, daleko manji od nas. Imamo više predmeta, maltene, nego Srbija i Hrvatska zajedno.

Što se tiče stranih kolega, svima želim da to naglasim, to nije pitanje za Ustavni sud. Već evo trinaest, četrnaest godina, postoji mogućnost da se izmijeni pozicija stranih sudija, odnosno da oni ne budu u Ustavnom sudu. To je pitanje parlamenata, zašto nikad nije podnesen prijedlog zakona, zašto nije izmijenjen zakon, da li treba to promijeniti? Ali mislim da vam je dovoljan primjer da od ukupnog broja predmeta 99,6 posto rješava šest domaćih sudija. A uvijek treba biti najmanje pet glasova, što govori da u 99,6 posto odluka Ustavnog suda je na jednoj strani pet sudija i ruši bilo kakav stereotip o nacionalnom ili nekom drugom svrstavanju, dakle mora biti svih naroda.

Ova 54 predmeta, u kojima učestvuju i strane sudije su, s jedne strane postoji i obaveza kod apstraktne ocjene ustavnosti da i oni učestvuju, idu na plenarne sjednice, a i one apelacione, to su tamo gdje po pravilu, gdje smo mi domaći se podijelili na tri prema tri. Znate, vrlo rijetko u apelacionom mi domaći odlučujemo četiri prema dva, da nema odluke većinske u pet, nego obično tamo gdje nas troje smatra, ima jedan pravni stav, a drugo troje ima drugi pravni stav. Dakle, to je kad je riječ o stranim sudijama, a sve ostalo, ja ne mogu da govorim o tome.

(RSE)





Pošaljite Facebook komentar