Saša Ibrulj: Problem bh. fudbala je nedostatak konkretnog plana i programa razvoja

Autor
Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Ovih dana iz štampe je izašla knjiga "Igrač za raju" Saše Ibrulja, mostarskog sportskog novinara sa švedskom adresom, s kojim smo tim povodom razgovarali o fudbalu, sportskom novinarstvu i budućnosti najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Foto: 24sata.info

Za početak, recite nam nešto o svojoj knjizi?
 
- To je u stvari svojevrsna zbirka kolumni i priča koje sam prošle godine objavio na Telesport.hr, koje su ljudi iz Buybooka odlučili skupiti na jedno mjesto i objaviti kao knjigu. Priče su to o ljudima, mjestima i društvu generalno a ispričane kroz fudbal - kaže Ibrulj u razgovoru za Fenu.
 
Kako ste se "zarazili" fudbalom?
 
- Klasična je to priča o tradiciji i fudbalskoj kulturi koja ipak postoji u Mostaru, bez obzira što se danas čini da mi te kulture nemamo. Doslovno je čitava porodica oduvijek bila u sportu; djed je bio fudbalski sudija, otac je igrao košarku a onda i on bio savezni sudac, očeva tetka je Emira Tuce koja je bila vrhunska atletičarka i jugoslavenska rekorderka u nekoliko disciplina, Semir Tuce fudbaler… Odlasci na Veležove utakmice, odnosno utakmice svih sportskih klubova u Mostaru, bile su sastavni dio familijarne tradicije, produžetak nedjeljnog ručka na stadionu, tako da je bilo prosto nemoguće ne zaraziti se sportom i fudbalom posebno.
 
Koliko pratite domaću ligu? Idu li stvari na bolje ili smo i dalje zaglavljeni u blatu poput onog na terenima bh. stadiona?
 
- Koliko god mogu. Jako volim domaći fudbal. Mislim da mi podcjenjujemo njegov potencijal, dakako ne u smislu kvalitete nego u smislu zanimljivosti. Ovo bi mogla biti izjednačena liga koja bi usto bila razvojna za mlade igrače, takmičenje u kojemu bi klubovi igrali bez ogromnog pritiska i stvarali igrače od kojih bi solidno živjeli. Međutim, mi se opterećujemo pogrešnim stvarima i klubovi životare i improviziraju. Ne mislim da je liga pretjerano napredovala, pogotovo kada je kvaliteta fudbala u pitanju. Činjenica je da i dalje ne postoji neki sistem, neki konkretan plan i program razvoja lige i fudbala generalno.
 
U jednoj od svojih kolumni kažete kako vam je teško pisati o domaćem fudbalu i pronaći pozitivne stvari u njemu. Imali u posljednje vrijeme išta ohrabrujuće u toj priči? 
 
- Uvijek ima pozitivnih priča. Problem je u dvije stvari - prva je ta da su one negativne toliko dominantne da ih ne smijete zanemariti i morate stalno o njima pričati i druga, ona druga je da ne vidim nekakav plan i sistem koji bi se te negativne stvari ispravljale. Pozitivne priče su plod improvizacije, nečije upornosti, truda, a ne nešto što bi moglo postati pravilo u budućnosti i čemu bi se mogli radovati. Ipak, nema odustajanja, svi zajedno ne smijemo dozvolili da ostanemo u ovoj depresiji u koju smo evidentno upali. Moramo se boriti i stalno pisati o negativnim pojavama kako bi i pozitivne mogle doći na površinu. Recimo, ova priča s djevojkama iz U16 reprezentacije i njihovim trenerima koji uče znakovni jezik zbog svoje suigračice, to je sjajna priča koja zaslužuje pažnju svih nas.


 
Robert Prosinečki nedavno je imao debi na klupi reprezentacije BiH. Je li njegovo imenovanje za bh. selektora bio dobar potez?
 
- To će tek vrijeme pokazati. Teško je sada govoriti, Prosinečki je relativno neiskusan trener ili mu je barem ovo najveći posao do sada i tek ćemo vidjeti kako se nosi s njim. Mislim da je ovo i dalje solidna ekipa, da ima dovoljno kvalitetu da se, uz malo sreće u ždrijebu, kvalificira na EP i da nam to mora biti imperativ. Reprezentativni fudbal potpuno je drugačiji od klupskog, najvažnije kako će se Robi prilagoditi timu kojeg ima, kako će smanjiti njegove limite i izvući najbolje što može.

 
Kada pričamo o budućnosti fudbala na ovim prostorima neizbježna tema je regionalna liga. Jeste li vi zagovornik takve lige?
 
- Sve što bi povećalo kvalitetu fudbala je više nego dobrodošlo. Međutim, problem je što i na tu regionalnu ligu gledamo površno, hajde da je napravimo a ona će nas vratiti u 1970-e i fudbal koji se igrao u to vrijeme. A neće. Dobro planirano regionalno takmičenje bilo bi dobro za klubove, ali ne želimo opet stvoriti situaciju u kojoj za naše uslove veliki i bogati postaju veći i bogatiji, a svi ostali propadaju do te mjere da se moraju ugasiti. Dakle, nekakvo regionalno takmičenje bilo bi zanimljivo, ali ono ne bi pretjerano promijenilo stanje u bh. fudbalu, ako ne bismo napravili kompletan restart na baznom nivou.
 
U svojim kolumnama govorite i o sportskom novinarstvu. Kakvo je ono danas u BiH i regiji? 
 
- Mislim da je sportsko i novinarstvo generalno kod nas i u čitavoj regiji otprilike u istom stanju u kakvom je naše društvo. Profesija je kao i većina drugih degradirana i to zahvaljujući velikom broju faktora koji su na kraju stvorili čarobni krug iz kojeg se teško izlazi. Danas je najvažnije da imate što više klikova, a način na koji dolazite do njih je i novinarima i vlasnicima postao gotovo nevažan. U ekonomskoj situaciji u kakvoj su naši mediji novinarska neovisnost gotovo da ne postoji i nije onda ni čudo da su kvaliteta i autorski rad potpuno zanemareni i da se stvari rade površno.
 
Koji je, po vama, danas najveći problem fudbala? Je li to novac ( na ovim našim prostorima nedostataka novca, a u najbogatijim ligama višak istog)?
 
- Ne bih rekao da je novac sam po sebi problem, ovo što se danas dešava je došlo kao logična posljedica evolucije fudbala koji je u međuvremenu pretvoren u snažnu industriju. Kroz sto godina smo od amaterske zabave došli do profesije u kojoj se najviše zarađuje i troši. Uostalom, i takmičenja su išla istim smjerom, od druženja i nadigravanja do nekakve "superlige" koja nas neminovno očekuje u budućnosti. Međutim, ono što jeste problem je taj ogroman jaz koji postoji između bogatih i siromašnih i koji će samo biti veći i koji između ostalog dolazi i kao posljedica pohlepe onih koji upravljaju fudbalom i koji samo hoće više.
 
Koliko još cijene igrača mogu ići gore? Mogu li UEFA i FIFA zaustaviti tu suludu trku?
 
- To je klasično pitanje ponude i potražnje. Ljudi kupuju ulaznice, kupuju TV prijenose, kupuju dresove i samim tim podržavaju klubove i njihov način rada. Vlasnici su prepoznali trenutak, iskoristili tu evoluciju i okrenuli je na svoj mlin i ono što su nekad bili navijači i aktivni sudionici u radu klubova pretvorili u konzumente koji samo traže da ih se zabavi. Dakle, cijene mogu ići gore, dok rastu cijene TV prava, ulaznica i svega onoga što okružuje samu igru. FIFA i UEFA neće, barem ne u praksi, zaustavljati tu utrku jer nikome to ne odgovara. Kod nas se na te organizacije gleda kao na nekakve spasioce i idealiste, a radi se o tipičnim birokratama koji na fudbalu, ničim opravdano, zarađuju ogroman novac kroz svoje saveze, razne komisije i funkcije, upravljaju na način na koji žele a ne odgovaraju nikome osim sebi samima.
 
Kritizirate FIFA-u i UEFA-u. Međutim, UEFA dijeli ogroman novac klubovima koji nastupaju u evropskim kupovima. Doduše oni najbogatiji dobijaju najviše, no i mrvice koje zapadnu bh. klubove predstavljaju značajan iznos za naše prilike. Ako usporedimo stanje u fudbalu s druga dva popularna timska sporta na ovim prostorima, košarkom i rukometom, u kojima federacije koje upravljaju tim sportovima uzimaju gotovo sav profit, a sav teret obaveze prebacuju na klubove i domaće saveze, onda FIFA i UEFA ne izgledaju tako loše, zar ne?
 
- Stvar je perspektive. Ne kažem da je sve što radi FIFA ili UEFA loše, daleko od toga, ali nemojte zaboraviti da se radi o, u teoriji, neprofitnim organizacijama, koje bi sav svoj novac trebali proslijediti dalje u razvoj fudbala. Za to vrijeme Gianni Infantino plaću od 2 miliona franaka godišnje bez bonusa naziva sramotnom ponudom. Na kraju će, ako bonusi budu kao u Blatterovo vrijeme, Infantino u godini Svjetskog prvenstva zaraditi oko 18 miliona maraka, plus plaćeni troškovi života i sve beneficije koje ima kao predsjednik FIFA, dok je Zrinjski kao prvak BiH nakon više od četrdeset utakmica u sezoni inkasirao nešto malo više od milion maraka. Jasno, UEFA i FIFA raspoređuju ogroman novac dalje u svjetski fudbal, ali velika većina tog novca i dalje ostaje pod kontrolom onih koji odlučuju i dižu ruke za Infantina i slične, a ne u samim klubovima. Tu se vraćamo na priču o pohlepi; nikome ne odgovaraju nekakve velike promjene u fudbalu, jer time gube moć, a onda i ogromnu zaradu. Ovakva situacija je idealna jer mali se zadovolje mrvicama, preživljavaju, a bogati postaju bogatiji.
 
Zanima me vaš komentar fenomena sportskog klađenja koje buja širom svijeta, a naročito kod nas. Jesu li sportske kladionice donijele išta dobrog sportu?
 
- Sportsko klađenje je na ovaj ili onaj način uvijek bilo popularno, samo je s pojavom interneta postalo lakše dostupno i ponuda danas je ogromna. Mnogo se priča o namještanjima i uticaju kladionica na rezultate, ali u isto vrijeme nikome ne pada na pamet da limitira upliv kladionica u fudbal ili klubove; koliko je klubova čiji su sponzori ili čak direktni vlasnici kladionice? Opet se vraćamo na onaj čarobni krug, niko ne želi industriju vrijednu milijarde eura godišnje udaljiti od fudbala ili sporta generalno. Fudbal između ostalog ovisi i o tom novcu i spreman je na kompromis.
 
Saša Ibrulj rođen je 1984. godine u Mostaru. Kao slobodni novinar sarađivao je s mnogobrojnim medijima u regiji i inostranstvu, a stalni je saradnik zagrebačkog Telegrama te časopisa Josimar i World Soccer. Njegove priče objavljivane su, među ostalim, i u Guardianu, ESPN-ui The Blizzardu, a prevođene su i španski, talijanski, njemački, švedski, perzijski, japanski i portugalski jezik. Koautor je knjige "Zmajevi - 18 godina reprezentacije BiH".


(24sata.info / FENA)





Pošaljite Facebook komentar