Esej mladog Mostarca: Svi smo samo kapi vode od kojih je svaka posebna, a opet dio istoga toka

Autor
Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Centar za kritičku misao nedavno je u MC Pavarotti organizirao tribinu na temu "Jesmo li sigurni?", a u saradnji sa srednjim školama iz Mostara.

Mostar

Pisanjem eseja na ovu temu, mladi naraštaji Mostaraca, učenici Srednje ekonomske škole Joze Martinovića iznijeli su svoj stav, a nagrada za najbolji esej pripala je Nikoli Vučiću.
 
Od svoje 13-te godine Nikola je odlučio tražiti svoje mjesto u medijskom i kulturnom životu Mostara. Sa par prijatelja osnovao je internet televiziju Bijeli Brijeg, bavio se glumom, recitacijom te je autor scenarija za dramatizaciju romana Georgea Orwella "Životinjska farma".
 
Nikola Vučić je, također, i saradnik redakcije radija Studio 88 te je angažiran u projektu Mreža vijeća učenika HNK-a.
 
U izjavi za Studio 88 o nagrađenom eseju, Nikola je rekao: "Sretan sam zbog ove nagrade, no ostvarenje mojih snova će biti tek onda kada svi u ovome gradu shvatimo da smo posebni i jednako vrijedni te da je zapravo, kako sam i napisao, ljubav jedino korito kojim vrijedi teći."
 
Pobjednički esej "Jesmo li sigurni" definitivno govori o viđenju života u Mostaru, ne samo maloljetnika, nego raznih generacija koje ovdje žive.


 
Jesmo li sigurni?


 
Ja sam rijeka. Ime nije važno. Možete me zvati modra, malim slovom. Nije važno gdje izvirem ni kuda tečem. Važno je da sve znam, sve vidim i sve čujem. U meni se ogledaju ljudi, njihove riječi i djela. O svemu sam šutjela, a sada želim progovoriti jer osjećam da ću se izliti iz korita ako budem šutjela.
 
Te noći tekla sam brzo ispod mosta s puno svjetiljki čija se svjetlost poigravala s mojom hirovitošću. Tekla sam brzo i odjednom zastala. Čula sam dječje glasove koji su bili puni neke ljutnje i bijesa. Pomislih da je to još jedna neukusna dječja igra, ali onda se začuo zov upomoć. Čuli su se glasovi dječaka koji su iz neke obijesti najednom nasrnuli na druge dječake. Nije stalo na glasovima, već sam čula i udarce i psovke i zapomaganje dvojice nemoćnih dječaka da prestanu, da im oni ništa nisu skrivili, da ih samo puste na miru, da su oni samo prolaznici, da nemaju nikakve zle namjere.
 
Nakon više udaraca pustili su ih prepavši se valjda da će ih netko vidjeti. Napad nije trajao dugo, ali djeca koja su to doživjela dugo će pamtiti tu noć. Osjetila sam kako ne žele govoriti o tome, ne žele osvetu, samo žele zaboraviti i da prođe ta noć koja se kasnije često ponavljala u njihovim glavama. Da sam mogla, izlila bih se tada iz korita.
 
Rijeke imaju korita jer je to njihov put. I ljudi imaju korita, ali to su korita njihove ograničenosti koja čine da idu samo u jednom smjeru, da vide samo jednu stranu, ne vide druge i drukčije i prema svemu što ne teče njihovim koritom osjećaju neku ljutnju i bijes.
 
Nakon što su djeca djeci nanijela bol, povukli su se kao mnoštvo pasa koji sve što čine, čine u čoporu. U čoporu napadaju i u čoporu se povlače. Samo, razlika između čovjeka i životinje je velika. Životinje ne napadaju iz bijesa, mržnje ili obijesti, one napadaju ako su gladne ili ugrožene.
 
Ja sam rijeka i sve sam vidjela, namirisala i čula. I krv i suze i nemoć ovoga grada. Ali najteže mi je bilo čuti kako djeca napadaju djecu. Uronila sam u sebe samu i nastavila teći jer to mi je sudbina, teći bez prestanka i govoriti jezikom koji ljudi ne razumiju. Jer kad bi samo zastali malo pored rijeke, čuli bi kako je život i prolazan i vječan i kako smo svi samo kapi vode od kojih je svaka dragocjena i posebna, a opet dio istoga toka. Kad bi samo zastali pored rijeke i zagledali se u dubinu sebe, shvatili bi da je ljubav jedino korito kojim vrijedi teći.
 
N.Vučić


(24sata.info) 





Pošaljite Facebook komentar