Zlatko Dizdarević: Velika pobjeda u velikom porazu

Autor
Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Mostovi nisu kamen, i jesu naša sudbina. I neka su. Za bolji dio Mostara i drugih Mostara, koji mostovima duhovno pripadaju. A to je u ovom slučaju neupitno.


O konačnim istinama povodom Starog mostu i novijim zbivanjima na obalama nekada jedinstvenog Grada što ih je civilizacijski vjekovima spajao taj most, pa ga u tome pokušali 1993. godine divljački spriječiti, konačni sud dat će istorija. Do tada, ostaju sjećanja i reminiscencije. Tako je bilo i minulog utorka uveče na svečanosti »Mostar ne zaboravlja prijatelje«. Sjajnom društvu na terasi nad Neretvom, s pogledom na »Starog«, domaćin je bio Centar za mir i multietničku saradnju. Povod je bila petnaesta godišnjice obnove Mosta, kapitalne pobjede čovjeka i savremene civilizacije na ovim prostorima, ma koliko unutar velikih poraza bilo neljudi i savremenog primitivizma.

Ono što je moglo da se primjeti sa strane jeste da šaroliko društvo ljudi očigledno »iste krvne grupe« nije društvo koje je sastavila aktuelna politika lažnih pobjednika i strateških poraza koje ima toliko poznatu »duhovnu vezu« sa smislom vlasti na ovim prostorima. Na terasi iznad Neretve nije bilo glavnih koji su pogonsko gorivo partnerske otimačine koja blokira današnji Mostar, politički i ekonomski, a blokira koliko god može i duhovni razvoj evo bezmalo od rata do danas. Zato je danas još uočljivije postalo ono što je smisao priče o rušenju Starog mosta i njegovoj za mnoge tada neočekivanoj obnovi kao »starijeg i ljepšeg«.

Novo, ovosedmično okupljanje »prijatelja Mostara«, riječi izgovorene tada uz logičan nedostatak potrebe da jedni drugima objašnjavaju o čemu se tu radi, pokazalo je najmanje dvije bitne činjenice: Prvu da Stari most onog mračnog 9. novembra 1993. jeste bio srušen jer su zločinci vjerovali da je tako srušena posljednja nada za obnovu zajedničkog života jednog grada na dvije obale. I drugu, da mnoge tadašnje nespremnosti za zajednički, civilizacijski uređen život još profiterski egzistiraju manje ili više prikrivano na raznim stranama. Istorijska supstanca humanog, zajedničkog Grada im je mučna ali vjeruju da održavana duhovna pustoš ostvarenog civilizacijskog i političkog poraza koju nude novi mali ljudi, može opstajati na uporno stvaranoj negativnoj energiji i svekolikoj plemenski univerzalnoj klaustrofobiji.

Svima ovakvima, sa daljine prepoznatljivima na »obje obale«, Centar za mir sa Safom Oručevićem, njegovim timom i prijateljima Mostara, noćna su mora koja svakodnevnicu uz Neretvu sve više uznemirava. Zato jer je ovo što rade oduživanje duga onome Gradu u koji vjeruju, koji je njihov, koji mora pobijediti onako kako se vazda vjerovalo i u pobjede »Veleža« dok je držao pod Bijelim brijegom lekcije iz ljepote i šarma u igrama važnijim od bodova. Dobrim dijelom eto i zato osvajački su protjerani iz vlastite zajedničke kuće u prigradsko Vrapčiće odakle će se, ako ikada bude pravde, vratiti kad-tad tamo gdje im je mjesto. Uostalom, i imena »rođenih« na okupljanju u utorak uveče, ovjerenih genetskim kodom toga Mostara i »Veleža«, ovo garantuju: Semir Tuce, Nenad Ćećo Bijedić, Marijan Kvesić, Sejo Kajtaz, uz ranije dobitnike priznanja »Mimar Mira«, Duška Bajevića, Ivana Ćurkovića, Vahida Halilhođića, Sergeja Barbareza... Svi su oni i danas jedan Mostar kao i mnogi stari i novi dobitnici ovog priznanja.

Minulih godina, od odluke o obnovi Mosta ne dugo nakon rušenja, i početnih ideja o tome formatiranih malim i »bratskim« lokal-politikama, do podizanja cijele priče na planetarni nivo koji ona zaslužuje, nije prošlo puno vremena. Centar za mir bio je pokretač podizanja priče na međunarodni nivo. Trajnu vrijednost i globalni značaj akcije prihvatile su institucije poput Svjetske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj, UN-a, UNESCO-a te države Turska, Italija, Holandija i Hrvatska i uz mnoge pojedinačne donatore pružili su ruku onima u Gradu koji su po svaku cijenu nastojali da smisao priče o Mostu kao filozofiji življenja bez odvojenih obala pobijedi nametnuti zahtjev za razdvajanjem, izolacijom i generalno dekadenciji. U utorak je, eto, bilo petnaest godina od pobjede te ideje, ma kako joj temeljni otpor i u Mostaru i ne samo u njemu ne posustaje.

Centar za mir je svoj projekt i svoju borbu nastavljao. Kroz sve ove godine okupljao je i odavao priznanje ljudima koji su baštinili tu egzistencijalnu filozofiju povezivanja naspram podjela i odvajanja. Na dugom spisku dobitnika Nagrade »Mostar Peace Conection« za koju je upečatljive riječi obrazloženja i zahvale napisao veliki Predrag Matvejević, rođeni Mostarac i počasni član Centra, imena su i Vaclava Havela kao prvog nosioca tog priznanja, potom Nelsona Mandele, Aloisa Mocka, Mohammeda El Baradeia, Irine Bokove (UNESCO), Jacque Chiraca, Luciana Pavarottia, Sulejmana Demirela, Stjepana Mesića, Ivice Račana i drugih. Od ove godine i generalnog sekretara UN-a Antonia Gutteresa.

Imena dobitnika priznanja »Mimar mira« su mnoga, a kako piše u povelji Centra, dodijeljena su za »predan i prepoznatljiv doprinos građenju i afirmaciji mira u teškom postratnom periodu...« Mudro, istinito i ne samo zarad Mosta, već i civilizacijskog i generalno ljudskog konteksta kojemu Mosta pripada. Neki više nisu među nama ali su na Starom zavazda, recimo poput profesora i »profesionalnog Mostarca« Zdravka Grebe i Maestra Đele Jusića.

O tom opredjeljenju, kazao sam još 14. oktobra 2003. u Zagrebu, na otvaranju velike i impozantne izložbe u Muzeju Mimara povodom obnove Starog mosta, i slijedeće. Tada kao predstavnik BiH u Zagrebu, ali i kao Mostarac po ocu i djedu: »Most nije za nas u BiH samo građevina, istorija i put. Most je naša sudbina. Izložba je zato posvećena ljudima koji hoće dalje, a ne onima koji ni za kakav most nemaju želje ni hrabrosti.« I eto, pozvali me uz jubilej. Hvala im.

Laureati povelje koje sam sreo u utorak u Mostaru, na obilježavanju novih petnaest godina života Mosta, uz onih prethodnih 426, bez obzira na imena i sva moguća vlastita opredjeljenja što nas identificiraju, ljudi su koji hoće dalje, za koje obale nisu prepreka, koji za mostovima imaju potrebe. Bilo je lijepo i dirljivo saznanje koliko su mjere za »istost« u veličini spram naloga za isticanje »različitosti« jednostavne.

Naravno, tu se i dolazi do istine koja jeste gorka. I u samom Mostaru, bukvalno, nije malo onih koji ne bi s jedne na »drugu stranu«. Ili zato što iza sebe već imaju tridesetak godina života maltretirani ciljanim nalozima različitosti, ili u ime interesa tzv. politike kroz nove »istorijske istine«, medije, nova okruženja itd., i nova uništavanja onoga od čega raja živi. Ništa tu nije slučajno. Optužbe su uzajamne, a interesi zajednički. Kao što je i nasilni projekt zamrznutog istog Gradskog vijeća već 12 godina radi olakšanog kriminala od komunalija i opljačkanog još neizgrađenog kolektora do izgubljenih radnih mjesta u listom uništenim, nekada prosperitetnim preduzećima.

Nije veče minulog utorka bilo mjesto i prilika za priče o ovoj realnosti. Ljudi okupljeni tamo znaju ko su, zašto su zajedno i kuda bi trebalo dalje. Njihov put nije rezultat neke posebne odluke, već ljudskog habitusa, odnosa prema drugome, civilizacijskim vrijednostima, humanizmu i osjećanju da i prema dalekim horizontima vode – mostovi.

Asocijacije su ovim povodom mnoge. Pa i na današnje prisjećanje kako ono veče nad Neretvom nije bilo pritisnuto ljudima koji u ovakvim ciljanim i za njih promotivnim povodima vide sebe i novu priliku. Ima tako, u sjajnoj i poučnoj knjizi Amina Maloufa »Samarkand«, jedan razgovor o politici, poslu i nakanama ambicioznih, kad jedan mudri Perzijanac kaže drugome: »...vrline potrebne za vladanje nisu iste kao one koje treba imati da bi se došlo na vlast. Da bi se dobro upravljalo poslovima, treba zaboraviti na sebe, misliti ponajprije o drugima, naročito onim najnesretnijim. Da bi se došlo na vlast, treba biti pohlepniji od svih ljudi, misliti samo na sebe, biti spreman da pregaziš i najbliže...«

To što nas desetak stoljeća dijeli od smisla ovih riječi samo je dokaz koliko mnoge istine o ljudima, vlasti, zlu ali i dobroti žive i važe vječno. Nešto slično, učinilo mi se poznatim ovo veče. Mnogi koji su zaboravili sve oko sebe, državu, društvo, vjerovatno i mnoge prijatelje vlastitog interesa radi, traju i dalje među nama, a potvrda su velikog poraza što nas je snašao i traje u njihovu korist, ma koliko ga oni proglašavali pobjedom. Naravno da priča u konačnici baš i neće proći olako uz svjedoka kakav je Stari most, i uz ljude koji nisu bili skloni – karijere radi – žrtvovati ni tren mirnog sna pred sobom i drugima, pa pravdati rušenja eto kao nekakav viši cilj njima potreban. Zato je pobjeda Mosta velika i neupitna, ma koliko se to danas ili sutra zvalo ovako ili onako. Džaba onima drugima što su uporno, silom i uz pomoć malih ljudi predugo na vlasti. Pa taman i kada bi pokušali Starog ponovo rušiti. Mostovi nisu kamen, i jesu naša sudbina. I neka su. Za bolji dio Mostara i drugih Mostara, onih koji mostovima duhovno pripadaju. A to je u ovom slučaju neupitno.

(Novi List)





Pošaljite Facebook komentar