Stradanje Bošnjaka Han-Ploče: Kako su ubijeni Omer ef. Drkić i njegov džemat

Autor
Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Od 12. do 16. juna 1993. godine snage Hrvatskog vijeća obrane iz Kiseljaka su, u saradnji s Vojskom Republike Srpske s Ilidže, počinile ratni zločin nad bošnjačkim stanovništvom u rejonu sela Han-Ploča kod Kiseljaka.


Zločinci su masakrirali sedamdeset i osam Bošnjaka za četiri dana. Većinu tijela žrtava spalili su u njihovim građevinskim objektima kako bi prikrili tragove svojih djela. Poslije Ahmića to je po broju žrtava najveće bošnjačko stratište tokom oružane agresije HVO-a na Republiku Bosnu i Hercegovinu. U Han-Ploči i okolini HVO je izvršio ratni zločin nad svim zaštićenim kategorijama stanovništva prema važećim međunarodnopravnim aktima o običajima i načinu ratovanja. Na posebno gnusan način ubijeni su vjerski službenik, zarobljeni ranjenik, ratni zarobljenici, djeca, žene, starci, invalidi...

 

 

Tim povodom u Han-Ploči i susjednim selima Tulica, Radanovići i Grahovci 12. i 13. juna 2019. godine obilježena je, dvodnevnom prigodnom manifestacijom, 26. godišnjica od stradanja Bošnjaka. U sklopu manifestacije okupljenim građanima, porodicama žrtava i kiseljačkim učenicima obratio se direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu dr. sc. Amir Kliko.

Izlaganje dr. Amira Klike u nastavku

Da bi realizirao svoju ideju teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine sa Srbijom, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman formirao je po Bosni i Hercegovini takozvane hrvatske zajednice. Njihova zadaća bila je odvojiti bosanskohercegovačke Hrvate u zasebnu državnu zajednicu od druga dva bosanskohercegovačka naroda, naročito bošnjačkog.

U ratnim uvjetima politika se može ostvariti samo na vojnički način. Zato je formirao Hrvatsko vijeće obrane. Svrha te vojne organizacije nije bila odbrana Bosne i Hercegovine nego odbrana planiranih teritorija hrvatskih zajednica koje bi se u prvoj zgodnoj prilici odvojile od Bosne i Hercegovine i ujedinile s Hrvatskom. U tom, nesumnjivom kontekstu, razlog formiranja HVO-a bio je razaranje Bosne i Hercegovine.

Početkom aprila 1992. godine iz organskog sastava komande Južnog vojišta Hrvatske vojske formiran je Glavni štab HVO-a, potom njegove operativne zone i njihove jedinice nižeg ranga. Uz naredbu o njegovom formiranju, koju je formalno potpisao Mate Boban – predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna – donesena je i naredba da su na teritoriji Herceg-Bosne sve druge oružane snage nelegalne, te se imaju staviti pod komandu HVO-a ili razoružati.

Naravno, to se nikako nije odnosilo na Hrvatsku vojsku nego prvenstveno na Teritorijalnu odbranu Republike Bosne i Hercegovine i odbrambene snage Hrvatske čija se politika nije slagala s Tuđmanovim idejama. Ova naredba lahko se i brzo provela u zapadnoj Hercegovini jer tu žive samo Hrvati. Svi sastavi republičke Teritorijalne odbrane i njeni štabovi prešli su u HVO. Hercegovački HOS nije htio, te je njegov komandant Blaž Kraljević, sa svojim najbližim saradnicima, 9. augusta 1992. godine u Kruševu platio glavom svoju odanost Republici Bosni i Hercegovini.

Ovdje ima jedna zanimljiva mudrost Tuđmanove politike koju možda do sada niste prepoznali. Bobanova naredba da je HVO jedina legalna vojska na teritoriji Herceg-Bosne i da se Teritorijalna odbrana mora njemu potčiniti nije se provodila u krajevima gdje je HVO-u trebala pomoć Bošnjaka u odbrani buduće teritorije Herceg-Bosne kao, naprimjer, u Bugojnu, Jajcu ili Travniku. Provedena je samo u zapadnoj Hercegovini, a u srednjoj Bosni samo u Busovači.

 

Zašto samo u Busovači? Zato što ta općina nijednim metrom svoje teritorije nije bila ugrožena srpskom agresijom, te je HVO bio dovoljno hrabar da ide već prvih dana maja 1992. godine u otvoreni oružani incident s Teritorijalnom odbranom kako bi nametnuo svoju potpunu kontrolu.

Većina vas je čula za oružane čarke HVO-a i Teritorijalne odbrane u vezi s busovačkim kasarnama Jugoslavenske narodne armije, u diskoteci Lepir i Grabljama.

U Busovači sukob HVO-a s Teritorijalnom odbranom nije dovodio Herceg-Bosnu u opasnost da će srpski agresor iskoristiti situaciju i napasti taj grad koji je svojatala. Gornji Vakuf i Novi Travnik su manjim dijelom svoje teritorije bili izloženi srpskoj agresiji. U tim općinama HVO je već u aprilu i junu pokušao nasilno preuzeti svu vlast, ali oprezno, nije išao do kraja, jer su obje te općine ipak bile u opasnosti da srpski agresor iskoristi priliku i napadne.

Bugojno, Jajce i Travnik bili su previše izloženi srpskoj agresiji, te HVO nije insistirao na preuzimanju sve vlasti i razoružavanju Teritorijalne odbrane jer su mu na tim općinama trebali Bošnjaci za zajedničku odbranu od srpskog agresora. Bilo mu je prerizično ulaziti u otvorene sukobe s

Teritorijalnom odbranom kao u Gornjem Vakufu i Novom Travniku. Tu je svoju kontrolu nametao na drugi, perfidniji način, prvenstveno kontrolnim punktovima na putevima, blokadama institucija, antidržavnom propagandom, ali i privlačenjem Bošnjaka u svoje redove dajući im određene sitne materijalne koristi.

I u Bugojnu, i Jajcu, i Travniku Teritorijalna odbrana branila je Bosnu i Hercegovinu za sve njene narode i građane, a HVO za Herceg-Bosnu u kojoj će živjeti samo Hrvati i koja će se u prvoj zgodnoj prilici odvojiti od Bosne i Hercegovine i priključiti Hrvatskoj. Dakle, jesu se HVO i Teritorijalna odbrana, odnosno Armija Republike Bosne i Hercegovine, 1992. godine zajedno borili u Bugojnu, Jajcu i Travniku, ali za različite političke ciljeve.

 

Šta je s Kiseljakom u proljeće 1992. godine? Zašto tu HVO nije bio odlučan i agresivan prema Teritorijalnoj odbrani kao u susjednoj Busovači? Odgovor je jednostavan! Kiseljak je, ipak, za razliku od Busovače, bio izložen srpskoj agresiji, iako manjim dijelom, ali baš oko bošnjačkih sela Han-Ploče i njene okoline. Da je HVO pokušao preuzeti svu vlast u Kiseljaku kao u Busovači, mogao je izazvati situaciju da se Bošnjaci oko Han-Ploče izvuku, napuste linije prema srpskom agresoru i tako ugroze interese Herceg-Bosne u Kiseljaku.

Početkom augusta HVO je izveo generalnu probu na kiseljačkoj općini i za taj scenarij, ali je konačnu realizaciju ostavio za ljeto 1993. godine.

Do značajnijih incidenata u Kiseljaku, kako sam već u prethodnoj rečenici spomenuo, došlo je 4. augusta 1992. godine kada je HVO nasilno preuzeo zgradu republičkog MUP-a, na što je Teritorijalna odbrana odgovorila postavljanjem barikada na području koje je kontrolirala. HVO je potom uhapsio njenog komandanta. Poslije manjih okršaja, neke jedinice Teritorijalne odbrane predale su svoje naoružanje HVO-u.

Kiseljački Bošnjaci željeli su izbjeći rat s HVO-om i bili su mu jako popustljivi. Zato su Bošnjaci Radanovića tražili razgovor s Hrvatima Brnjaka. Predali su im svoje oružje, a zauzvrat su dobili garancije da HVO prema njima neće ništa poduzimati. Bošnjaci Radanovića obećali su HVO-u pomoć u razotkrivanju “huškača” i da će mu “svako ubacivanje pripadnika Teritorijalne odbrane sa strane u Radanoviće” prijaviti.

Naoružanje Radanovićima, prema dogovoru s HVO-om, trebalo se vratiti samo u slučaju potrebe borbe sa srpskim agresorom. Dakle, kad HVO-u zatreba bošnjačka pomoć od Vojske Republike Srpske.

Ovo ipak nije spasilo Bošnjake Radanovića, bez obzira koliko su željeli izbjeći oružani sukob s HVO-om. Sredinom juna naredne godine HVO je, upravo u saradnji s Vojskom Republike Srpske, u Radanovićima i okolnim selima izvršio masakr nad bošnjačkim civilima i zarobljenim pripadnicima ARBiH.

HVO je 8. augusta 1992. godine ponovo napao kiseljačku Teritorijalnu odbranu. Tim povodom, u bivšem domu Jugoslavenske narodne armije održan je sastanak predstavnika “muslimanskog” i “hrvatskog naroda” kojem je prisustvovao član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Franjo

Boras. Obje strane složile su se da se vojno i civilno stanje vrati u stanje koje je bilo četiri dana prije sukoba, što je podrazumijevalo i uklanjanje barikada. U duhu sporazuma o prijateljstvu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, potpisanog 21. jula, obje strane dobile su zadatak da za tri dana dogovore broj zajedničkih kontrolnih punktova i komisiju koja će obilaziti sve jedinice i pratiti aktivnosti Teritorijalne odbrane i HVO-a.

S hrvatske strane, osim Borasa i Ivice Rajića, potpisala su još četiri lica, a s bošnjačke ukupno dva što govori o ravnopravnosti i snazi govora sagovornika, a koji podsjeća i na sličnu neravnotežu snaga na terenu.

Dva mjeseca kasnije, 16. oktobra, općinski odbor SDA Kiseljak oglasio se saopćenjem za javnost kojim je tvrdio da HVO nije ispoštovao sve tačke sporazuma od 8. augusta. Vraćanje zgrade republičkog MUP-a, postavljanje zajedničkih kontrolnih punktova i dogovori o isticanju državnih zastava na javnim mjestima nisu realizirani. Formirana je jednonacionalna policijska stanica Herceg-Bosne.

HVO je i dalje potpuno ignorirao državu Bosnu i Hercegovinu što nije vodilo smirivanju tenzija nego ih je čak podgrijavalo. Općinski odbor SDA, pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Bosne i Hercegovine o nelegalnosti i nelegitimnosti Herceg-Bosne, objavio je da ne prihvata i ne priznaje nikakve odluke HVO Kiseljak i da insistira na radu legalnih organa lokalne vlasti izabranih na izborima 1990. godine.

Ponovio je svoje ranije opredjeljenje da podržava i poštuje sve političke opcije unutrašnjeg preuređenja države koje legitimnim putem i demokratskim sredstvima donesu legalne institucije. Pet dana nakon ovog saopćenja, općinski odbor SDA, istrajavaći na legalnosti, pozvao je kiseljački HDZ, “kao partnersku stranku”, na sastanak na kojem bi se razgovaralo o nastalim problemima i zajednički pronašla rješenja za njihovo otklanjanje. Od toga nije bilo ništa.

Stanje se nije smirivalo, a kiseljački HVO je ulazio u konflikt i s UNPROFOR-om. Jedina strana sa kojom se nije konfrontirao bila je srpska. S njom je imao tolerantne i snošljive odnose, čak prijateljske. Komandant brigade Ban Jelačić, Ivica Rajić, zabranio je 17. decembra sve aktivnosti UNPROFOR-a van glavnih saobraćajnica koje vode u Kiseljak i izvan njega (prema Busovači, Kreševu i Fojnici).

 

Nije želio da UNPROFOR “švrlja” mimo kontrole HVO-a i snima stanje na terenu. Jedinicama je naredio da pripadnike UNPROFOR-a, koji se ne budu držali zabrane, blokiraju, oduzmu im sredstva i zarobe. Kasarnu u Kiseljaku odredio je za njihovo zatočenje.

Prava borbena dejstva HVO-a i ARBiH na kiseljačkoj općini počela su krajem januara 1993. godine napadom HVO-a na ARBiH u busovačkom selu Kaćuni. Put Kiseljak – Busovača bio je od najvećeg značaja za HVO i nastojao je svim silama njime ovladati. Problem mu je predstavljala činjenica da su se na tom putu nalazila neka jaka bošnjačka sela, a među njima Bilalovac i Kaćuni kao najveća i najtvrđa.

HVO se u Vitezu, Travniku, Novom Travniku i Busovači mnogo plašio da će ga ARBiH dovesti u okruženje. Zato je svim silama nastojao ovladati putem: Busovača – Kaćuni – Bilalovac – Kiseljak kako bi se preko Han-Ploče povezao sa Srbima na Ilidži i preko njih nabavljao potrebna sredstva za rat protiv ARBiH u srednjoj Bosni. Zato je od januara 1993. žestoko napadao iz pravca Busovače na Kaćune i okolna sela, a istovremeno je napadao iz pravca Kiseljaka na Bilalovac i okolna sela.

Zahvaljujući jednoj sretnoj okolnosti, Kaćuni i Bilalovac odbranjeni su u januaru. Naime, 2. bataljon 17. krajiške brigade ARBiH nalazio se do sredine januara u Visokom na liniji prema srpskom agresoru. Hrvatske snage napale su ARBiH u Gornjem Vakufu 13. januara. Krajišnici su dobili naredbu da idu u Gornji Vakuf, u ispomoć braniocima. Krenuli su i stigli do Kaćuna. Dalje nisu mogli jer je HVO blokirao prolaze ka Gornjem Vakufu. Ostali su u Kaćunima nekoliko dana čekajući pokret za Gornji

Vakuf. Za to vrijeme HVO je napao na Kaćune ne znajući ko se u njima nalazi. Mještani Bošnjaci slabo su se snalazili. Bili su zatečeni napadom HVO-a. Ali, Krajišnici su već bili dobro prekaljeni ratnici.

Vješto su preuzeli borbu i organizirali dobru odbranu Kaćuna. U protivnapadu na HVO zauzeli su Plinaru u Klokotima i izbili na Bilalovac. Bošnjaci Bilalovca se, kao i Busovljani, nisu dobro snalazili prvih dana napada HVO-a. Nisu ga očekivali. Međutim, Krajišnici su na vrijeme došli do Bilalovca. HVO je panično pobjegao prema Kiseljaku.

Tada je postavljena odbrana Kaćuna i Bilalovca koja nikada nije pala. HVO je od janura 1993. do februara 1994. stalno pokušavao ovladati Bilalovcem i Kaćunima kako bi povezao Busovaču i svoje lašvanke enklave s Kiseljakom, odnosno Srbima. Da je u tome uspio, mogao je duže i kvalitetnije voditi borbe s ARBiH u srednjoj Bosni. Nažalost, HVO je zato stalno napadao bošnjačka kiseljačka sela na putu Kiseljak – Bilalovac, kao naprimjer, hrabru Gomionicu, Kazagiće ili Mahalu...

Navest ću samo jedan primjer nemilosrdnosti HVO-a na tom putu. Kako nije mogao zauzeti

Bukovce, komandant brigade Ban Jelačić naredio je 27. januara 1993. godine 1. bataljonu da odmah upute 1. četu, ojačanu protivdiverzantskim vodom i oklopnim transporterom, u Datiće odakle će napasti susjedna bošnjačka sela. Naredio mu je da u vremenu od 16.00 do 16.30 sati granatira Radeljeviće, Podbrđe, Markoviće i Maslinoviće sa po deset mina iz minobacača 82 i 120 mm i da potom zatraži od bošnjačkog „stanovništva da bezuslovno preda svo naoružanje“ i zaprijeti mu da će „u protivnom sela u potpunosti spaliti“.

Nije se šalio jer je komandantu bataljona naredio da „u slučaju odbijanja otvori jaku i koncentričnu vatru po svim ciljevima iz PAT-ova i PAM-a i MB-a i pređe na čišćenje terena“. „Svi ciljevi“ znači i po civilnim objektima. Svoju nemoć na bojnom polju odlučio je pokazati na bošnjačkim selima. Tako je komandantu bataljona u istoj naredbi naglasio:

„Selo Bukovci moramo uzeti do noći pod uslovom da spalimo sve što nam se nađe na putu.“ Ovladavanje Bukovcima bilo je važno zbog odsijecanja Kaćuna od Bilalovca.

Od kraja februara 1993. godine napadi su se malo smirili. Ali, od sredine aprila HVO je krenuo u žestoku agresiju u srednjoj Bosni protiv ARBiH i Bošnjaka, te je ponovo počeo napadati bošnjačka sela na putu Kiseljak – Busovača. To mu je bio prioritet koji nikada nije uspio ostvariti. Nažalost, na tom putu izginuli su mnogi pripadnici ARBiH, HVO-a, ali i mnogi bošnjački i hrvatski civili.

Krajem maja HVO je počeo s pripremama da protjera preostale Bošnjake s kiseljačke općine. Konačno su na red došla bošnjačka sela koja nije smio dizati 1992. godine zbog potrebe zajedničke odbrane od srpskog agresora. Sada je dogovorio sa Srbima zajedničku akciju na Bošnjake Han-Ploče i njene okoline.

Nakon jakog granatiranja 1. juna 1993. godine HVO je izveo novi pješadijski napad na preostali slobodni dio Gomionice. Sutradan je konačno pala sva Gomionica nakon gotovo dva mjeseca uporne i herojske odbrane.

Dalje su slijedili Kazagići, Lisovo brdo... U noći 4/5. juni HVO je pokušao proboj iz Kiseljaka prema Fojnici pravcem: Duke – Demići – Polje Pločari. U rejonu Kiseljaka primijećen je veći broj pripadnika Hrvatske vojske. U Han-Ploči, Radanovićima, Topoli i Duhrima HVO je hapsio bošnjačke civile, pa čak i djecu, što je Armiju RBiH upućivalo na zaključak da sprema napad te je snage grupisala prema Bilalovcu.

Od 11. juna snage VRS-a počele su granatirati Han-Ploču i Vrbovik. Kiseljački HVO dao je ultimatum bošnjačkom stanovništvu Tulica da se preda. Mještani nisu odgovorili. U ranim jutarnjim satima narednog dana, 12. juna, HVO je, uz artiljerijsku podršku VRS-a iz pravca Ilidže, napao selo. U selu nije bilo nikakve odbrane i HVO je brzo ušao u njega. Zarobio je sve stanovništvo i odmah ubio dvanaest muškaraca.

Iz Tulica je produžio prema Zabrđu, Grahovcima i Han-Ploči. Sve ih je stavio u okruženje. U Grahovcima se nalazila prostorna jedinica Teritorijalne odbrane, „Samostalna četa“, od oko stotinu boraca koja je, po ranijem dogovoru s HVO-om, držala liniju odbrane prema VRS-u na pravcu ka Ilidži. Kao i mještanima Tulica, HVO je i Bošnjacima Grahovaca i Han-Ploče poslao ultimatum o predaji, 13. juna.

Sljedećeg dana, 14. juna, u ranim jutarnjim satima VRS i HVO zajednički su i žestoko granatirali Grahovce. HVO je granatirao s Čubrena, a VRS iz Dubotina. Oko 8.00 sati započeli su i pješadijski napad na improviziranu liniju odbrane u Grahovcima. Branioci su bili u okruženju, ali su izdržali sve napade do ranih večernjih sati nakon čega je HVO ušao u selo. Većina branilaca izvukla se na Kokošku prema Visokom.

Tri dana kasnije, 17. juna, HVO je, ponovo uz pomoć VRS-a, zauzeo i Kokošku. Čišćenjem šireg rejona Han-Ploče (Tulice, Radanovići, Grahovci i Gornje Žeželevo), HVO je spriječio povezivanje ARBiH iz pravca Visokog s Tarčinom, a što bi prekinulo njegov fizički spoj s VRS-om u rejonu Kobiljače čime bi dopao u jako tešku logističku situaciju.

Taj fizički spoj s VRS-om održao je HVO u Kiseljaku i Kreševu do Vašingtonskog sporazuma. Ipak, nije bio od koristi HVO-u Busovače, Viteza i Novog Travnika, jer HVO nikada nije uspio ovladati Bilalovcem i Kaćunima i preko njih spojiti Kiseljak i Busovaču.

Uz srpsku artiljerijsku podršku HVO je 18. juna ponovo napao Bilalovac. Opet uzaludno.

 

U Grahovcima je 14. juna HVO zarobio osamnaest osoba od kojih je devet bilo vojno sposobnih. Dvije starije žene ubijene su na licu mjesta, a leš jedne od njih zapaljen je u njenoj kući. Druga nikada nije pronađena. Svih devet muškaraca je ubijeno. Njihovi ostaci nisu nikada pronađeni. Jedan od devet zarobljenih i ubijenih muškaraca bio je teško ranjen tokom borbi, bio je nepokretan. Njegovi ostaci nakon rata pronađeni su u jednoj zapaljenoj kući.

U naredna dva dana HVO je nemilosrdno ubijao muškarce, starce, invalidne osobe i djecu po Grahovcima i Han-Ploči. Tri osobe ubijene su u Radanovićima. Jedna od njih 22. juna. Ukupno je u Tulici, Radanovićima, Grahovcima i Han-Ploči od 12. do 16. juna ubijeno 78 osoba, a među njima i imam džamije u Han-Ploči, Omer ef. Drkić.

Na mnogim skeletnim ostacima pronađena je žica oko zglobova šaka i odsječene su im glave. Od 78 ubijenih 38 još uvijek nije pronađeno. Leševi ubijenih spaljivani su u garažama i drugim objektima.

Gornji dio Tulica je spaljen, a Grahovci i Gornje Žeželevo u potpunosti. Preko 400 osoba odvedeno je u novoformirane logore u Kiseljaku. Vojno sposobni muškarci u zatvor u kasarni HVO-a, a starci, žene i djeca u staru zgradu Općine i Srednjoškolski centar. U Tulicama i Radanovićima spaljeni su mektebi, a u Han-Ploči džamija.

Han-Ploča, sa zaseocima Tulica, Grahovci i Radanovići, postala je, srpsko-hrvatskom saradnjom, drugo najveće pojedinačno bošnjačko stratište u sukobu HVO-a s ARBiH. Po broju stradalih, odmah iza Ahmića, a prije Stupnog Dola kod Vareša i Vrbanje kod Bugojna. Među žrtvama bilo je i muhadžira.

Za zločine je do sada osuđen samo Miroslav Anić Firga, komandir „Maturica“, koji je priznao da je lično ubio petnaest Bošnjaka. Preživjeli Bošnjaci prepoznali su i druge zločince. Protiv njih se vode istrage i, prema mojim saznanjima, uskoro će biti pokrenuti i sudski procesi, te zbog mogućnosti negativnog utjecaja na taj posao istražnih organa neću spominjati imena ostalih zločinaca.

Najodgovornija osoba za sve ratne zločine HVO-a u Kiseljaku, Kreševu, Fojnici i Varešu jeste osuđeni ratni zločinac Ivica Rajić kao glavni komandant na tom području. Nažalost, izgleda da se Haški tribunal nagodio s njim da prizna odgovornost za zločin u Stupnom Dolu, javno se pokaje i za sve zločine

HVO-a optuži svoje pretpostavljene u zamjenu za zaborav Han-Ploče i okoline. Za Rajićeva zlodjela znao je lično i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. On je još krajem 1993. godine sa svojim ministrom odbrane Gojkom Šuškom i Matom Bobanom osmislio da svu odgovornost za ratne zločine HVO-a u srednjoj Bosni prebaci na Ivicu Rajića, čak i one za koje nikako nije mogao biti odgovoran. Ali, isplanirao je kako će ga spasiti krivčnog progona i susreta s pravdom. Odlučio mu je promijeniti identitet u pukovnika Viktora Andrića, prebaciti ga u Hrvatsku i zaštititi. Za ovo je znao i hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić, koji se tome protivio i tražio od Tuđmana da se Rajić sudski već tada procesuira.

Nažalost, i tada se radilo samo u zločinu u Stupnom Dolu, a Han-Ploča se nije spominjala.

Ahmići i Stupni Do nisu se mogli skriti jer su svjetski mediji brzo prenijeli vijest diljem globusa. Smrtni vapaji kiseljačkih Bošnjaka iz juna 1993. godine nisu se čuli dalje od njihovih sela. Ostali su zagušeni u buci vatrene stihije njihovih domova koja im je i tijela nemilosrdno proždrla. Zločinci su ih pobili i njihova tijela vatrom uništili u medijskoj tišini. To je uzrokovalo posljedicu da je taj zločin HVO-a našoj široj javnosti ostao gotovo nepoznat do današnjeg dana.

Kiseljačke Bošnjake HVO je progonio prema Visokom kako bi u njihove domove smjestio kakanjske i vareške Hrvate koji su trebali doći preko srpske teritorije.

U gradu su pripadnici HVO-a zapalili prostor Merhameta, a u džamiju ubacili bombu. Ta džamija minirana je 17. augusta 1993. godine.

Ubistva kiseljačkih Bošnjaka, civila, i zarobljenih pripadnika ARBiH nastavljena su i kasnije. Tako je, naprimjer, 21. juna ubijeno šest osoba u rejonu Zavrtaljka – Duke, dvije u Podkraju 17. i 22. juna, jedna u Duhrima tokom juna, dvije u Paleškoj Ćupriji tokom jula, jedna u Medenik – Stojkovićima 5. jula, jedna u Bakovićima 10. augusta, jedna u Velikom Polju tokom augusta, jedna u Višnjici tokom augusta i jedan petnaestogodišnji dječak u Han-Ploči 17. augusta. Među žrtvama je osam žena iz rejona Han-Ploče, jedna iz Paleške Ćuprije i jedna iz Velikog Polja.

Najstarija žrtva imala je 81 godinu, a najmlađa petnaest. Devet muškaraca bilo je starosti preko 60 godina, a jedan 67 godina. Među pet maloljetnika, dječaka, bila su tri sedamnestogodišnjaka, jedan šesnaestogodišnjak i jedan petnaestogodišnjak.

Kiseljački zločinci HVO-a ubili su u novembru tri Bošnjaka, odrezali im glave i nosali ih nekoliko dana po gradu nabijene na kolčeve. Lokalni katolički svećenik im ih je oduzeo i sahranio.

Ne smije se zaboraviti da su desetine kiseljačkih Bošnjaka, civila i zarobljenih pripadnika ARBiH, ubijene u periodu prije juna 1993. godine. Do juna 1993. godine najkrvaviji dani za kiseljačke Bošnjake bila je sedmica nakon 16. aprila.

Na području Kiseljaka uništene su sve muslimanske bogomolje, osam džamija, jedanaest mesdžida, dva turbeta i svi prateći objekti.

Na kraju, zapitajmo se zašto su zločinci HVO-a u srednjoj Bosni često spaljivali tijela svojih žrtava?

Nisu to radili u Hercegovini kao što ni srpski zločinci nisu često spaljivali leševe svojih žrtava.

Prostor srednje Bosne pod kontrolom HVO-a bio je skučen i pregusto naseljen. Tu nije bilo velikih zemljišniih i nenaseljenih prostranstava na kojima su se mogle skriti masovne grobnice kakve su na raspolaganju imali zločinci HVO-a u Hercegovini ili četnici na svojoj teritoriji. Osim toga, teritorijom pod kontrolom HVO-a u srednjoj Bosni vršljali su stranci, UNPROFOR i druge zapadne organizacije što smo vidjeli iz navedenog primjera kada im Ivica Rajić prijeti hapšenjem ako u obavljanju svoje mirovne misije skrenu s glavnih puteva.

Gdje skriti tijela sedamdeset i osam ubijenih ljudi?

Dakle, kao jedino rješenje prikrivanja zločina nametnulo se spaljivanje tijela žrtava u njihovim građevinskim objektima.

Na veliku žalost nas, njihovih sunarodnjaka,





Pošaljite Facebook komentar