VIDEO: Jesu li Vlado Šofer i Gavrilo Princip heroji ili zločinci?

Autor
Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Pripadnik organizacije "Mlada Bosna" Gavrilo Princip na današnji dan prije 99 godina, u Sarajevu je hicima iz pištolja izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika i nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

Gavrilo Princip / 24sata.info

Pripadnik organizacije "Mlada Bosna" Gavrilo Princip na današnji dan prije 99 godina, u Sarajevu je hicima iz pištolja izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika i nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

Ubistvo Franca Ferdinanda poslužilo je Austro-Ugarskoj da optuži Srbiju da stoji iza atentata i započne Prvi svjetski rat.

U atentatu je učestvovalo sedam osoba raspoređenih po maršruti od polja gdje su se održavale vježbe do Gradske vijećnice - Mehmed Mehmedbašić, Vasa Čubrilović, Nedeljko Čabrinović, Cvetko Popović, Danilo Ilić, Trifko Grabež i Gavrilo Princip.

Prethodno je Čabrinović bacio bombu na povorku, ali je prestolonasljednik odgurnuo bombu sa krova auta i ona je eksplodirala pred četvrtim automobilom u koloni ranivši 14 osoba.

Svi atentatori su uhapšeni i suđeno im je od 12. do 28. oktobra 1914. godine. Čubrilović i Ilić osuđeni su na smrt, a Princip, Čabrinović i Grabež kao maloljetnici na 20 godina robije, ali su ubrzo umrli pod torturom u tamnici u Terezinu u Češkoj, ne dočekavši raspad Austro-Ugarske i oslobođenje svoje zemlje.

U Sarajevu, na mjestu gde je atentator Gavrilo stajao u asfaltu su utisnute stope veličine njegovog stopala, koje su nestale nakon posljednjeg rata u BiH. Most kod kojeg se dogodio atentat na austrougarskog prestolonasljednika nosio je ime po Principu, a danas se, kao i nekada ranije, zove Latinska ćuprija.

Muzej posvećen atentatorima, nazvan "Mlada Bosna", danas se zove Muzej Sarajevo 1878-1918.

Jedno od nezaobilaznih političko-istorijskih pitanja koje svakodnevno opterećuje bh. svakodnevicu je i ono: da li je Gavrilo Princip heroj ili – zločinac?

U sklopu sveopšteg bosanskohercegovačkog neslaganja oko bilo čega, nemoguće je doći do zajedničkog stava o tome da li je ubistvo prestolonasljednika bilo politički opravdano ili ne.

Meksička Mlada Bosna

Sudbina nadvojvode Ferdinanda je u mnogočemu slična sudbini njegovog strica Maksimilijana I., drugog i posljednjeg meksičkog cara.

Mlađi brat Franje Josipa, Maksimilijan, je na nagovor meksičkog plemstva i Napoleona III. prihvatio čast da postane drugi meksički car. Meksiko je 1864. bio zapuštena država, razvučena tranzicionim problemima nastalim nakon oslobađanja od španskog kolonijalizma.

S jedne strane je stajalo konzervativno plemstvo koje je željelo zadržati svoje privilegije, dok su s druge strane stajali republikanski revolucionari pod vodstvom Benita Juareza.

Ni kriv, ni dužan, Maksimilijan I. je tako postao carem zemlje u koju nikad prije nije kročio, niti je govorio španski jezik. Svjestan katastrofalne političke situacije u Meksiku, Maksimilijan se pokušao nizom liberalnih reformi približiti revolucionarima. Time nije pridobio njihovu naklonost, ali je izgubio naklonost plemstva koji su valjda smatrali kako će Maksimilijan biti zadovoljan lagodnim načinom života ne uplićući se u politiku.

Tri godine je trajala Maksimilijanova vladavina u Meksiku, a rezultovala je njegovim svrgavanjem i smaknućem od strane republikanaca. Maksimilijan nije želio pobjeći u evropsku sigurnost, već je ostao u Meksiku svjestan svoje izvjesne smrti. Čak i nalogodavac njegovog pogubljenja, Benito Juarez, nije imao ništa osobno protiv Maksimilijana smatrajući ga čovjekom s naprednim idejama. Ali, Maksimilijan je bio strani vladar Meksika, i kao takav je morao umrijeti, bez obzira na način njegove vladavine.

U današnjem Meksiku, Maksimilijan se smatra donkihotovskom figurom. Opšti konsenzus oko austrijskog vladara ove zemlje je da on nije imao što tražiti tamo, ali je uprkos tome donio niz naprednih reformi koje čak ni njegovi politički protivnici ne bi bili u stanju donijeti.

Bosanskohercegovački ustanci

Legitimitet Maksimilijanove vladavine u Meksiku je skoro pa istovjetan legitimitetu austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini.

Kao i Meksiko, Bosna i Hercegovina je više vijekova bila pod stranom upravom. Na rubnom dijelu Otomanskog carstva, BiH je bila daleko od očiju Porte koja skoro da nije ništa ulagala još od Sulejmana Veličanstvenog.

Prve naznake kraja otomanske uprave nad BiH su se mogle nazrijeti još početkom 19. vijeka Bosanskim ustankom. Prvi i (zasad) posljednji sukob između Bosne i – Hercegovine, zapravo sukob između muslimanskih feudalaca predvođenih Husein-kapetanom Gradaščevićem s jedne i Ali-pašom Rizvanbegovićem s druge strane , nastao je zbog pitanja centralizacije uprave nad BiH.

Sličan sukob u Srbiji je završio srpskim osamostaljivanjem, a to je prepoznao i bečki dvor koji je imao ambicije na brzinu ostvariti dotad neispunjene kolonijalne ambicije. „Kaursko/vlaška“ raja u BiH je imala daleko veće probleme od pitanja gubitka feudalnih privilegija koje je stvorilo prijašnji razdor između „autonomaša“ i „lojalista“. Tavorenje na dnu društvene ljestvice je svakako već odavno unijelo nemir, ali dok su ustanici u Srbiji imali podršku Rusije, eventualni ustanak u BiH bi izvjesno donio poraz ustanicima...

I onda, u proljeće 1875., car Franjo Josip odlazi u turneju po dalmatinskom zaleđu duž granice s Otomanskim carstvom. Par mjeseci poslije, u Hercegovini počinje ustanak protiv turske uprave. Mjesto i datum tog ustanka su i dan-danas predmetom prepirki, pa nazvali ga mi „Gabelskim ustankom“ ili „Nevesinjskom puškom“, riječ je o istom događaju koji je trajao tri godine.

Berlinski kongres evropskih sila je 1878. je Austrougarskoj dao mandat upravljanja Bosnom i Hercegovinom, da bi je 1908. i anektirala.

Crna ruka

Kao i u Meksiku za vrijeme Maksimilijana I., niko u BiH nitko nije bio zadovoljan austrougarskom upravom, unatoč infrastrukturnoj renesansi koja je nastupila ulaganjem ogromnih novčanih svota u evropeizaciju vjekovno zanemarenih krajeva.

Nakon smrti princa Rudolfa, sina Franje Josipa, kao jedini mogući prestolonasljednik se pojavio njegov rođak nadvojvoda Ferdinand. Svjestan zastarjelosti teritorijalnog i administrativnog ustrojstva Dvojne monarhije, Ferdinand je smatrao kako država mora biti ustrojena na novim principima dajući veću nezavisnost zemljama unutar Monarhije.

U Srbiji se za to vrijeme organizovala tajna grupa sačinjena od vojnih oficira predvođenih Dragutinom Dimitrijevićem Apisom. Crna ruka, kako se ova družba zvala, je 1903. svrgnula i ubila kralja Aleksandra Obrenovića kojem su, između ostalog, zamjerali dobre odnose s Austrijom.

Jedan od ciljeva Crne ruke je bilo i teritorijalno proširenje Srbije po uzoru na Načertanije, a kao najveću prepreku u tome su vidjeli nadvojvodu Ferdinanda i njegove reforme koje bi ublažile nezadovoljstvo slavenskih naroda unutar Monarhije.

Istovremeno je u BiH egzistirala revolucionarna organizacija Mlada Bosna čiji su članovi imali raznovrsne ideje o budućnosti BiH – od slavenske države na potezu Rijeka-Vladivostok, do jugoslovenske države, pa i Velike Srbije. Zajednička misao vodilja članovima Mlade Bosne je bila uklanjanje austrijske vlasti u BiH, za što nisu imali ni snagu, ni kapacitet.

Romantičarsko revolucionarstvo Mlade Bosne je prepoznao Dimitrijević koji je angažovao nekolicinu članova Mlade Bosne, među njima i Gavrila Principa, da pri posjeti Ferdinanda Sarajevu izvrše atentat. Tom radikalnom planu protivio čak i šef radikala Srbije Nikola Pašić svjestan da bi se atentatom mogao isprovocirati rat.

Atentatorski kapacitet Gavrila Principa i ekipe se pokazao vrlo niskim, pa iako je cilj postignut, ubistvo se dogodilo skoro pa slučajno, ponajviše zbog šlampavosti Ferdinandovog osiguranja.

Vlado Šofer – heroj ili zločinac?

Ono što je uslijedilo nakon atentata na Ferdinanda je Prvi svjetski rat nakon kojeg Bosna i Hercegovina dolazi pod kontrolu trećeg vladara u samo 40 godina. Ispregovarana na otoku Krfu, Kraljevina SHS je nastala kao parlamentarna monarhija na čelu sa srpskim kraljem.

Političko i ekonomsko stanje Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije) je bilo daleko od one moći koju je posjedovala Austrougarska monarhija za vrijeme okupacije BiH. Razočaranje u ovu državu nije trebalo dugo čekati, pa su događaji poput ubistva Stjepana Radića ili agrarna reforma u BiH izazvali dubok otpor među stanovništvom u Hrvatskoj i BiH, ali u Makedoniji.

Među nezadovoljnima se našao i izvjesni Veličko Dimitrov Kerin, kodnog imena Vlado Šofer, poznat i kao Vlado Černozemski, profesionalni ubiica i član makedonskog VMRO-a. VMRO je organizacija koja se u početku borila za nezavisnost Makedonije i Bugarske od Otomanskog carstva, a kasnije i od Srbije, s tim da je i između revolucionara došlo do rascjepljivanja na nekoliko frakcija, posebno zbog bugarskog pitanja.

Nakon nekoliko političkih ubistava u Makedoniji, Vlado Šofer, tada poznat kao „najopasniji evropski terorista“, odlazi u Mađarsku gdje se kao instruktor pridružuje grupi ustaša Ante Pavelića s ciljem organizovanja atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića.

Kao i u slučaju Ferdinandovog ubistva, i atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića je umalo propao zbog nesposobnosti atentatora, te je na kraju sam Vlado Šofer preuzeo stvar u svoje ruke i upucao kralja, prenose Agencije.

Politički ciljevi Vlade Šofera i Gavrila Principa su bili razlog zašto su i jedan i drugi potegnuli okidač. U oba slučaja je riječ o političkom ubistvu s ciljem teritorijalno/političke promjene država u kojima su živjeli. Razlike između Vlade Šofera i Gavrila Principa su što je jedan bio profesionalni ubiica, dok je drugi bio idealistički nastrojen tuberan, te što je Gavrilo umro u zatvoru, dok je Vlado ubijen na licu mjesta.

Može li u tom slučaju jedan biti heroj, a drugi zločinac? Mogu li obojica biti heroji? Ili su obojica zločinci?

(24sata.info)





Pošaljite Facebook komentar