Priča je svima dobro poznata – vrišteće trogodišnje dijete baca se po podu, maše rukama i nogama, crveno u licu udara sve oko sebe, viče, grebe – ukratko, njegovo ponašanje više liči na epileptični napad nego na protest.
Većina roditelja u toj situaciji pribjegava “provjerenim” metodama i iz svog arsenala izvlači tri opcije.
Zašto moje dijete toliko plače? Zašto ne želi da ide u vrtić? Zašto mi stalno govori “neću”? Zašto, zašto, zašto… Pitanja koja nas tako često prate u odrastanju naše djece.
Da li ste ikada pomislili da se odgovor krije upravo u biologiji, tačnije u neuronauci?
Naime, mnoga dječja ponašanja koja nam djeluju besmisleno, iracionalno ili nepotrebno, imaju čvrstu neurološku osnovu i naučno objašnjenje.
Razumijevanje dječjih razvojnih faza olakšava nam komunikaciju sa djecom, čini roditeljstvo lakšim, a njihovo djetinjstvo cjelovitijim i ispunjenijim.
Da li ste se zapitali šta se dešava u glavama naše djece dok se ponašaju na nama neprihvatljiv način? Da li ste pokušali da se stavite u njihove cipele i povežete sa emocijama koje osjećaju u tom trenutku?
Kao primer uzećemo ekstremno ponašanje kojeg se mnogi roditelji pribojavaju – temper tantrum, odnosno takozvani ispad besa.
Priča je svima dobro poznata – vrišteće trogodišnje dijete baca se po podu, maše rukama i nogama, crveno u licu udara sve oko sebe, viče, grebe, pjeni se – ukratko, njegovo ponašanje više liči na epileptični napad nego na protest.
Većina roditelja u toj situaciji pribjegava “provjerenim” metodama i iz svog arsenala izvlači tri opcije – kaznu, ignorisanje ili posramljivanje.
Kazna, ignorisanje ili posramljivanje
Kada ignorišemo dijete koje prolazi kroz ispad bijesa, mi zapravo raspirujemo njegov bijes i pojačavamo stanje pretjerane uzbuđenosti u kojem se nalazi.
Zamislimo sličnu situaciju – imali smo grozan dan na poslu, nismo postigli željene ciljeve, posvađali smo se sa kolegama, dolazimo kući ljuti i tužni da se izjadamo partneru, vičemo i ne možemo da kontrolišemo svoje emocije – a on nas, umjesto da nas sasluša i utješi, počne ignorisati.
U tom trenutku nam treba neko ko će biti uz nas čak i kada smo teški i nemogući. Upravo to želi i naše dijete.
Ako ga ignorišemo, kažnjavamo ili posramljujemo kada se loše ponaša, šaljemo mu poruku da ono nije dobro (dijete u tom uzrastu ne razlikuje sebe od svog ponašanja).
Time mu nesvjesno govorimo da ne možemo da se nosimo sa njegovim emocionalnim stanjima. Moramo se podsjetiti da ispred sebe nemamo odraslu osobu čije ponašanje želimo da promijenimo, već emocionalno nezrelo dijete sa kojim smo duboko povezani, prenosi B92.
Dijete ne može da kontroliše svoje ponašanje
Dijete od dvije ili tri godine ne može se samo smiriti – ono nema kapacitet emocionalne samoregulacije. Potrebna mu je mama ili voljeni staratelj da bi svoj uznemireni sistem doveo u stanje mira i ravnoteže.
Tokom ispada bijesa aktivan je limbički (nesvjesni) dio mozga – dijete svoje ponašanje apsolutno ne može da kontroliše, već mu se ono “dešava”.
Ono je zaglavljeno u emocionalnom vrtlogu, pa zato priče o manipulaciji jednostavno ne stoje.
Roditelji bi djetetu trebalo da pokažu da su uz njega i da imaju čvrste granice (ovde ne govorimo o popustljivom roditeljstvu).
Nekada je to čvrst zagrljaj, nekada samo prisustvo, a nekada maženje po leđima – sve su to dobre opcije, i svaki roditelj najbolje zna šta njegovom djetetu najviše prija.
Bitno je zapamtiti da djetetu tada treba neko ko će se pobrinuti za njega, jer ono samo za sebe to ne može učiniti.
(24sata.info)
