Usput smo provjerili koliko košta njegovo održavanje do 100.000 kilometara.
Iako bi prije 10 godina ovakav test bio primjereniji za dizela, danas je slika na tržištu drugačija. Benzinci postaju sve dominantniji i tu više nema povratka.
Mnogo su efikasniji nego prije, nisu više toliko rastrošni da bi nužno birali dizele kao nekada kada je razlika u potrošnji zaista bila ogromna, a i cijena igra sve veću ulogu.
Za ovaj test smo odabrali Audijev najnoviji model A5. Na iskušenje smo stavili verziju s trećim (edition Sport) od ukupno četiri paketa opreme i osnovni benzinac bez ikakvih “suplemenata”. U Audijevim salonima ćete naći ovakav primjerak po cijeni ispod 90.000 KM. Da smo za ovaj test mogli birati, ne bi izabrali ni S-Line paket opreme na 19-inčnim točkovima, ali vizuelni dojam je znatno bolji, bez obzira što nas je čekao veći izazov.
Da li ćemo podići ili spustiti gard spram markantnog Audija A5 pokretnog s 2,0-litrenim turbobenzincem od 150 “konja”, koji pogoni prednji par točkova i nosi masu od pozamašnih 1.695 kg. Imamo dakle omjer mase i snage od 11,3 kg/ 1 KS. Odlučili smo da provjerimo!
Prvi dan smo rezervisali za preuzimanje vozila, upoznavanje s tehnikalijama i posjetu benzinskoj pumpi. Tank od 56 litara natočili smo do vrha – standardno do prvog klika pištolja, a putni računar je pokazivao autonomiju od 740 kilometara. Zlu ne trebalo, ali natočili smo i kanister od pet litara da imamo za prvu pomoć. Iako su rezervoari ovakvih limuzina prije imali znatno veći kapacitet (prva generacija A5 – 65 litara), a automobili su bili znatno lakši – u prosjeku 150 kg manje, ipak nas žulja nas i nestrpljivi smo da krenemo.
Otvaramo masivna vrata, čini se ovaj put da je Audi želio da steknete dojam kao da ulazite u Fort Knox. Sjedamo u profilisana sjedišta iz S-Line linije i od starta uživamo u njima. Sjedi se poprilično nisko kao da stražnjicom dodirujete pod ili je to samo subjektivni dojam nakon bezbroj SUV vozila. Pritisak na taster i budimo blago evoluirani, ali izrazito robusni 2,0-litreni TFSI iz nekih starih dana koji nema ni najmanju pomoć struje i za koji bi stavili ruku u vatru kladeći se da će preći pola miliona kilometara bez da se nakašlje.
Vožnja bez trikova
Nismo dodatno pumpali gume, nismo uvlačili retrovizore, nismo isključivali klimu niti ostale sekundarne potrošače. Zamislili smo da realizujemo mini test efikasnosti držeći se uobičajene brzine po ograničenju s blagom tolerancijom od 10 posto s kojom smo spokojni da nam neće poštar uručiti plavu kovertu.
Sa svakim pređenim kilometrom osjeti se masa od 1,7 tona, ali na pozitivan način. Imate osjećaj da vozite oklopnjak u koji ne dopire ništa izuzev blagog kotrljanja Bridgestone-ki namontiranih na 19-inče felge. Audi je bome dobro utegao novi A5, kao da ga je spremio za vojne, a ne civilne svrhe.
Kiša nas je pratila više od polovine rute. Pratilo nas je praktično jesenje vrijeme, ali, prvi dan “otkidamo” okruglo 200 kilometara. Autonomija se u jednom trenutku podigla bila na 760 kilometara i na kraju prvog dana pala na 690 kilometara. Bilježimo krajnji prosjek od 5,6 litara, iako smo prvu dionicu odvezli, dijeleći prvih 100 kilometara na grad i autoput gdje smo fenomenalnom potrošnjom od 6,4 litra pri 130 km/h bili iznenađeni.
Da nekome pričate da Audi od 1,7 tona mase troši ovako malo na autocesti vjerovatno bi pomislio da pričate vic, ali evo dokaz da premium limuzina srednje klase može bez žrtve brzine i potrošnje biti efikasan gutač kilometara.
Hercegovina – Kalifornija
Drugi dan smo se već s nestrpljenjem otisnuli na prvu dužu rutu. Rano jutro, na displeju stoji sedam stepeni Celzijusa. Šta može Audijev turbobenzinac koji je prošao evoluciju nakon prestanka proizvodnje A4. Novi A5 kao nasljednik A4 slatko se vozi s ovim benzincem, rado bi stisnuli gas do poda i zavrtili ga u obrtaje, jer mu to i odgovara, ali držimo se predviđenog plana. Ne zaboravljamo stisnuti četvrti u ponudi režim vožnje “Efficiency” i pravac Široki Brijeg. Prognoza reče da je taj dan “dole” sunce, a htjeli smo kišu ostaviti iza sebe.
Držimo se stare ceste i ograničenja brzine uz onih 10 posto tolerancije i lagano nabiremo kilometre. Topografija nam u smjeru ka jugu ide na ruku, jer smo odradili spust niz “Ivan”, pa niz Bradinu i hvatamo već zoru u Konjicu. Neometano žurimo u zagrljaj suncu.
Prognoza nije pogriješila, prelijepih 15 stepeni već u 8 sati ujutro. Prosjek od 5,1 litar s prosječnom brzinom kretanja od 52 km/h. Krataka pauza i već smo na putu ka početnoj stanici. Radovi na putu, ponovo kiša, usponi i prevoji lagano nam dižu prosjek na 5,3 litara s kojim zaokružujemo rutu od okruglo 310 kilometara. Na polovini smo očekivanja. Prešli smo ukupno 510 kilometara, a putni računar nam pokazuje preostali domet od 520 kilometara. Već imamo hiljadarku u glavi kao krajnji cilj.
Na Drini ćuprija
Novi dan, nova kiša i ponovo vožnja s uključenim brisačima. Izlazimo kratko na autoput iz pravca Sarajeva, pa se zapućujemo ka Busovači. Gužva, kolona vozila sporih vozila, stalno ubrzavamo pa kočimo. Drži nas nervoza, Audijev S-Tronic sa sedam brzina tek od Kaćuna uspijeva prešaltati u peti stepen prenosa. Ne umiruje nas čak ni apaurinska audio knjiga “Na Drini ćuprija”. Čini se da je dan naopako krenuo i nikako da ustabilimo brzinu s kojom smo potrošnju prethodnih dana ležerno držali bliže brojci od pet litara.
Izlazimo konačno na dionicu prema Zenici, umjesto “Drine” vozimo uz Bosnu i tu već naš A5 konačno spušta potrošnju ispod 5,5 litara. Nastavljamo ka Žepču i Maglaju uz brži ritam. Stara magistrala prema Doboju je i dalje preopterećena šleperima, a nova dionica autoputa kod Nemile ostavlja gorak dojam zbog sporosti izgradnje autoputa zvanog beskrajna čežnja.
Audijev benzinac lijepo prede dok smo vozili prema Maglaju, i to uz rafalna šaltanja uglavnom između trećeg i šestog stepena prenosa. Uobičajeno za M17 magistralu, prije Maglaja smo ponovo se našli u kolini. Nakon pet minuta „puzanja“ u kolini odlučujemo se za povratak. Ubrzavano ritam i vraćamo se cijelom dionicom A1 autoputa od Zenice do Sarajeva. Na kraju rute bilježimo novih 300 kilometara na našem kontu i odličan prosjek od 5,4 litre. Uz ukupnih 810 pređenih kilometara i preostalu autonomiju od 250 kilometara već se lakše diše. Bude se leptirići u stomaku, dok blagi osmjeh daje nadu da ćemo ostvariti cilj, da rezervoar ispraznimo s četverocifrenom kilometražom.
Benzinac, a troši poput dizela
Četvrti dan već nas je uhvatio umor, ali mozak radi 120 na sat i kalkuliše kako efikasno iscjediti zadnju četvrtinu rezervoara. Put nas vodi ka Kladnju, gdje relativno brzo stižemo i okrećemo se ponovo prema Sarajevu. Konačno lijep i sunčan dan u komadu. Ko bi pomislio da će već sutradan stići zahlađenje i susnježica. No, gazimo nazad i nastavljamo starom cestom ka Konjicu.
Autonomija već pada bržom dinamikom nego s prvom polovinom tanka i već nas lagano hvata panika i misao gdje ćemo se zaustaviti i upotrijebiti gorivo iz kanistera. Ne spuštamo nogu s gasa, iako smo blago iznad ograničenja brzine, jer želimo ostati što dosljedniji svakodnevnom režimu korištenja. Vrhunac doživljavamo iza Konjica kada putni računar otkucava tačno 1.000 pređenih kilometara s preostalih 10 kilometara autonomije.
Nastavljamo dalje, no, već nakon novih 800 metara ukazala se “nula”. Ne želimo rizikovati s pumpom za gorivo, pali se alarm i upotrebljavamo zlatni džoker ili bolje rečeno crni kanister iz prtljažnika. Dosipamo pet litara i okrećemo se prema Sarajevu. Na prvoj benzinskoj pumpi na zapadnom ulazu u grad stajemo i dosipamo 49,45 litara do prvog klika pištolja. Poslije podvlačenja crte izračunali smo da smo s “nulom” ostali na svega 1,5 litar goriva u rezervoaru. Dovoljno čak i za FIA-inu analizu nakon F1 trke i izbjegavanje diskvalifikacije, ali svjedno ne bi preporučili da vozite na rezervi, a kamo li na benzinskoj pari i talogu iz goriva.
(klix.ba/24sata.info)