Roditelji u 90-ima su optuživani da su previše uključeni u društveni i obrazovni razvoj svoje djece, odnosno da prate svaki njihov korak do te mjere da bi mogli utjecati na njihovu proaktivnost, sposobnost rješavanja problema, samopouzdanje i samostalnost. Takvi roditelji danas su poznati pod nazivom helikopter-roditelji.
Pojam helikopter-roditelja prvi se put pojavio još 1990. godine u knjizi “Parenting With Love And Logic” autora i stručnjaka za razvoj djece Fostera Clinea i Jima Faya. Oni su u knjizi opisali roditelje koji svoju djecu štite u apsolutno svakoj situaciji, nose im užinu u školu, umjesto njih rade školske zadatke i trude se stvoriti im savršen život bez ikakvih briga ili problema. Međutim, ovakvu vrstu odgoja autori opisuju kao destruktivnu te je roditeljima nikako ne preporučuju.
Iako je sasvim prirodno da roditelji žele najbolje svojoj djeci, stručnjaci upozoravaju da ponekad ta želja prelazi zdrave granice. Previše zaštitnički roditelji žele spriječiti bilo kakvu štetu djeteta do te mjere da pokušavaju prilagoditi okolinu djetetovoj sigurnosti, prenosi Klix.
Posljedice koje ostavlja helikopter roditeljstvo
Prekomjerno zaštićivanje djece značajno utječe na djetetov psihički razvoj. Istraživanje objavljeno u časopisu kliničke psihologije to je dokazalo. Posljedice koje helikopter roditeljstvo ostavlja na mlađu djecu su anksioznost, depresivnost, povlačenje i nesigurnost u sebe.
Djeca, također, imaju lošije socijalne i emocionalne vještine. Što i ne čudi, budući da su se sve teške situacije i sukobi rješavali umjesto njih. Nije im dana prilika da se bore za sebe. S time je povezana i niska tolerancija na frustraciju. Drugim riječima, malo im je potrebno da ih se razljuti. U situacijama kada im nije sve servirano tačno po njihovom i kada ne mogu sve dobiti s lakoćom – raspad sistema. Najjednostavnije, to su razmažena djeca.
Kod nešto starije djece, uočen je velik nedostatak samostalnosti, ovisnost o drugima i narušeno mentalno zdravlje. U odrasloj dobi, djeca helikopter roditelja mogu postati vrlo egoistična. Imaju osjećaj povlaštenosti jer su navikli da cijeli život netko “skače” oko njih. Žive s uvjerenjem da to tako treba biti. I da drugi sve trebaju raditi umjesto njih.
Najvažnija je posljedica na razvoj mozga. Djetetov se mozak razvija činjenjem. Tek kada nešto samostalno napravi puno puta, ta se informacija usađuje u dugoročno pamćenje. Ako nešto radimo umjesto djeteta, dijete to neće naučiti. S vremenom, mozak postaje lijen. Kao i svaki drugi mišić. Do sedme godine života mozak se razvija brzinom kakvom više nikad neće. Stručnjaci navode da je šteta te godine djetetova potencijala potratiti tako da sve radimo umjesto njih.
(24sata.info)