Prije 18 godina, na današnji dan 2001, preminuo je Neđo Galić iz Ljubuškog.
On 1993. nije mogao mirno posmatrati, kako pripadnici HVO-a provode progon ljubuških sugrađana – dojučerašnjih komšija/susjeda – u logor “Heliodrom” kod Mostara. Iako je imao troje djece, iako je imao privatnu firmu, Neđo Galić nije želio gledati svoj posao i biti pasivan posmatrac ratnih zločina – u međuvremenu – pravosnažno osuđene politike paradržavne tvorevine takozv. “Herceg-Bosne”.
Neđo Galić je u najtežim trenucima aktivno djelovao, pomagao i spašavao u skladu sa svojim mogućnostima – i puno više od toga. Zajedno sa suprugom Šteficom Galić, Neđo Galić je nekoliko stotina sugrađana uspio aktivno spasiti, pomoći, da – umjesto da budu deportovani u logor “Heliodrom”, prolazeći torturu ostalih nevinih žrtava logora takozv. “Herceg-Bosne”, spas pronađu u izbjeglistvu drugih zemalja.
Neđo Galić nije sahranjen u rodnom Ljubuskom, on počiva na mostarskom groblju “Sutina”.
Danas se neće održavati svečane akademije u čast Neđe Galića, danas se niti u Ljubuškom, niti u Mostaru, niti bilo gdje u Bosni i Hercegovini neće održavati svečani govori o čovjeku-humanisti-susjedu Neđi Galiću. Danas ni jedno od njegovo troje djece neće dobiti posao u jednom od javnih preduzeća. Danas će njegova supruga nastaviti raditi, ono što je radila od 1993. – do danas – samo drugim sredstvima digitalne tehnologije i pisanom riječju. Danas će veliki broj moje mostarske raje i poznanika ignorisati ovo moje skromno podsjećanje na Neđu Galića – “niti će ga vidjeti, niti će ga pročitati”, ni u kojem slučaju neće javno komentarisati…
Na brdovitom Balkanu u najljepšoj našoj Bosni i Hercegovini, živio je čovjek i žena – živjeli su kao ljudi, voljeli su se…
I nisu živjeli sretno do kraja života…
Sergio Šotric / 17.10.19 (Izvor: FB)
(24sata.info)