Za bolju budućnost naše domovine BiH i svih njenih državljana najvažniji su po mome mišljenju ovih 5 gradova: Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Brčko i Neum. Razlozi su geografski, strateški, privredni, ali i politički. Zbog toga mislim da bi najbolje bilo da, pored Brčkog, svi ovi gradovi budu proglašeni distriktom unutar BiH, odnosno da ne pripadaju ni Federaciji, niti Republici Srpskoj, nego svim narodima i građanima naše domovine. Ovako kako je sada ništa ne valja, niti može dugoročno opstati ako želimo jedinstvenu, modernu, prosperitetnu, bogatu i evropsku Bosnu i Hercegovinu.
Naime, Sarajevo je najveći i glavni grad države, Banja Luka je drugi grad po veličini i najveći grad u Republici Srpskoj, Mostar je regionalni, privredni, kulturni, naučni, sportski i turistički centar Hercegovine, Brčko je jedini lučki grad na rijeci Savi, a Neum je najjužniji bh. grad i jedini izlaz BiH na Jadransko more. Nažalost, zbog ratnih dešavanja, protjerivanja stanovništva, rušenja i urbicida ovi gradovi su od završetka rata i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. pa sve do danas izgubili svoj prijeratni multireligijski i multikulturalni karakter, opće državni značaj i potpuno je u njima promijenjena struktura i sastav stanovništva. Svi ovi bh. gradovi se tretiraju još uvijek kao ratni plijen po poznatom ratnom, nacionalističkom, primitivnom i neciviliziranom principu “ko je šta jamio jamio”! Zbog svega toga i odnos prema ovim gradovima je potpuno različit zavisno ko je sada u njima većina, ko njima vlada i upravlja i koji narod je u njima brojniji!
Iako je Sarajevo glavni grad države on se od velike većine Srba i Hrvata koji u njemu ne žive doživljava, sviđalo se to nekome ili ne, kao bošnjački grad, jer u njemu trenutno živi više od 90 % Bošnjaka. Slično je sa Banja Lukom, koja se percipira kao srpski grad, kao i sa Neumom koji se smatra hrvatskim gradom. Samo Brčko je proglašeno distriktom, pa se zbog toga smatra zajedničkim gradom svih Brčaka. Međutim, u praksi godinama i ovaj grad funkcionira vještački i sa nametnutim stranim supervizorom, odnosno pod patronatom međunarodne zajednice, u kome nacionalne stranke vladaju slično kao u drugim gradovima u BiH. Ipak, iako niko nije zadovoljan u Brčkom, bolje je nego u drugim dijelovima BiH gdje većina vlada onako kako samo njima odgovara, a za druge koji su u manjini baš ih briga.
Ostaje i dalje ključni problem Mostara. Mostar je još uvijrk samo na papiru jedinstven grad, sa jednim gradonačelnikom i jednom gradskom upravom, ali u praksi je to i dalje podijeljen grad sa nevidljivim granicama na razrušenom Bulevaru i drugim ratnim crtama razdvajanja. Na jednoj, zapadnoj strani Mostara apsolutni su vladari HDZ i njihovi sljedbenici, a na drugoj, istočnoj strani grada to su SDA i njihovi istomišljenici. Niko nije uspio da tokom rata ovlada cijelim gradom, ni HVO, niti Armija RBiH. Obje ove vojne ratne komponente tvrde od rata pa sve do danas da su samo branile grad. Niko nikada od njihovih vojnih i političkih zvaničnika ni u snu neće kazati da su bili agresori, a druga strana da je bila žrtva agresije. To neće nikada kazati ni vojni, niti politički ratni predstavnici mostarskih Srba, tadašnji SDS, sadašnji SNSD, i Vojska Republike Srpske. Zbog niza okolnosti Srbi su nakon rata postali brojčano i politički beznačajni u Mostaru, a bez njih ovaj grad nikada neće, niti može biti jedinstven, zajednički i mostarski. I tako se godinama vrtimo u krug. Dragan Čović, njegov HDZ i trabanti iz HNS-a, iako često javno tvrde suprotno, nikada nisu odustali od svoga ratnog cilja Herceg-Bosne, a to je da Mostar bude hrvatski stolni grad. Na njihove stavove nimalo ni utiču ni pravosnažne presude Međunarodnog suda u Hagu. I dalje se presuđeni ratni zločinci slave i veličaju, a fantomska Herceg-Bosna živi i dalje u mnogim glavama. Na drugoj strani, njihovi stalni koalicijski partneri iz SDA, iako javno tvrde da su za jedinstven Mostar, u praksi nisu pokazali da im je to zaista istinski cilj. Ili neće, ili ne znaju da to ostvare, sasvim je svejedno. Izgleda da i mnogima od njih odgovara to zamrznuto ratno stanje “status quo”.
Po mome mišljenju, jedino neko normalno vrijeme u gradu Mostaru koje je bar davalo nadu da se ide u pravim pravcu bilo je odmah poslije rata, posebno tokom obnove simbola grada, u ratu porušenog Starog mosta. Tada je tu politiku zajedništva, optimizma i nade za bolju budućnost grada Mostara predvodio ratni i poslijeratni gradonačelnik i dogradonačelnik Mostara lucidni mostarski političar Safet Safa Oručević. Njegov je nemjerljiv doprinos obnovi Starog mosta, vraćanju Srba u Mostar, izmjenjivosti na funkcijama gradonačelnika i dogradonačelnika Mostara, obnovi i razvoju grada itd. Nažalost, njegovim povlačenjem iz aktivne politike nije načinjen ni jedan ozbiljan i pozitivan korak, jer njegovi nasljednici u SDA Mostara i Hercegovine nisu se baš proslavili. Safa je na svim izborima na kojima je učestvova sa svojim izbornim multietničkim i multinacionalnim listama pobjeđivao, a u tome su veliki doprinos dali brojni Mostarci u dijaspori koji su tokom rata protjerani iz Mostara, ili su iz nekih svojih razloga napustili svoj rodni grad. Na Safinim izbornim pobjedničkim mostarskim listama bili su i Bošnjaci i Hrvati i Srbi i tzv. Ostali, odnosno svi oni koji vole Mostar. On je znao kako da ih animira da u velikim broju glasaju na mostarskim izborima. Iz kojih razloga se Safet Oručević povukao iz politike on najbolje zna, a o tome je u zadnje vrijeme dosta i javno govorio. Njegovim odlaskom, dogovoreni i uspostavljeni princip rotacije na čelu grada Mostara je prekinut i od tada pa sve do danas gradonačelnik Mostara je uvijek bio kandidat HDZ BiH. U svemu tome sigurno nisu krivi samo Safetovi nasljednici u SDA Mostara i Hercegovini, jer ni njihovim stranačkim šefovima u Sarajevu nije baš “maslo za Ramazana”! I o tome je Safet Oručević dosta javno govorio. Raduje me što se Safet zadnjih mjeseci, iako u sedamdesetim godinama, aktivnije uključio u detektiranje glavnih problema u Mostaru, razotkrivanju dvolične politike Dragana Čovića i njegovih poslušnika, ali i loše podaničke politike SDA kadrova u Mostaru i u centrali ove stranke u Sarajevu. To se najbolje vidi kroz nastavak nelegalne gradnje Hrvatskog kazališta u centralnoj gradskoj zoni, koja se čak finansira i iz federalnog budžeta, odnosu prema mostarskim antifašistima i Partizanskom groblju u Mostaru, nasilnom prisvajanju gradskog stadiona Pod Bijelim brijegom i zabranom povratka FK Velež na ovaj kultni stadion, istjerivanje Univerziteta Džemal Bijedić iz njihove imovine … , kao i kroz brojne druge političke opstrukcije koji usporavaju razvoj grada i pretvaranje Mostara u jedinstveno, privredno, kulturno, sportsko. naučno, turističko, moderno i proeuropsko središte Hercegovine. Mostar može biti samo zajednički grad svih Mostaraca i drugih koji u njemu žive i koji ga istinski vole. Mostar ne može biti ni hrvatski, ni srpski, niti bošnjački grad, a ne može dugoročno opstati ni kao podijeljen grad. A od sudbine Mostara zavisi i sudbina Bosne i Hercegovine. Ako Mostar ne bude jedinstven, funkcionalan i zajednički grad onda je nemoguće očekivati da BiH postane i ostane zajednička domovina svih jednakopravnih naroda i svih građana koji u njoj žive. Zato podržavam Safetovu ideju da se brojni Mostarci koji žive u dijaspori masovno registriraju na narednim izborima u Mostaru i svojim glasom odluče kakav Mostar žele. Sudbina Mostara je u njihovim rukama, a to bi trebala biti njihova obaveza i dužnost, kako prema njihovim precima, tako još više prema njima samima i njihovim potomcima.
Mostar je uvijek bio i ostao najveći i najljepši grad u Hercegovini. To je poseban i jedinstven grad, koji je uvijek imao svoje poznate i prepoznatljive simbole od kojih, nažalost, mnogih sada više nema.
Najvredniji simboli bilo kojeg grada su njegovi LJUDI, a u istoriji/historiji/povijesti Mostara neki od njegovih najznačajnijih i najpoznatijih osoba su: Mujaga Komadina, Aleksa Šantić, Karlo Afan de Rivera, Osman Đikić, Svetozar i Vladimir Ćorović, Meha Trbonja, Hamza Humo, Džemal Bijedić…, Himzo Polovina, Sulejman Rebac, Muhamed Mujić, Franjo Džidić, Leo Hrvić, Ivan Ćurković, Dražen Dalipagić, Predrag Matvejević, Ico Voljevica, Meha Sefić, Hivzija Hasandedić, Mišo Marić, Emir Balić, Jadranko i Goran Fink, Pero Zubac… Vasa Kisa, Meho Džeger.., Josip Jole Musa, Roko Markovina, Radmilo Braca Andrić…Duško Bajević, Enver Marić, Franjo Vladić, Salko Ćurić, Džemal Hadžiabdić, Zdravko Grebo, Vlado Puljić, Alija Kebo…Jasna Merdan-Kolar, Goran Suton, Blaž Slišković, Semir Tuce, Meho Kodro, Sergej Barbarez, Bojan Bogdanović…Ibrahim Kajan, Adin Hebib, Željko Samardžić, Sergej Trifunović, Ćamila Mičijević, Lana Pudar…
Pored ljudi, za svaki grad su vrlo važne i njegove INSTITUCIJE, a neke vrlo poznate mostarske institucije su: HŠK “Zrinjski”, F.K. “Velež” ŽRK “Lokomotiva”, hor “Mostarske kiše”, Narodno pozorište, OKC “Abrašević”, MNK “Mostarske kiše”, Univerzitet “Džemal Bijedić”, M.C. Pavarotti”, Mostarski teatar mladih, Dom kulture “Herceg Stjepan Kosača”….
A veoma značajne povijesne, kulturne, turističke, kao i privredne mostarske GRAĐEVINE i SPOMENICI su: Stari most, “Karađozbegova džamija”, pravoslavna “Saborna crkva Svete Trojice”, “Katedrala Blažene Djevice Marije, Kraljice neba i Majke Crkve”, “Franjevački samostan Sv. Petra i Pavla”, Židovska općina Mostar, Carinski most, zgrada mostarske Gimnazije, Partizansko groblje/spomenik, Stadion “Pod Bijelim brijegom”, Robne kuće “HIT” i “Razvitak”, hoteli “Neretva”, “Bristol”, “Ruža”, kina “Partizan” i “Zvijezda”, Aluminijski kombinat, SOKO, HEPOK, “Zlatka Vuković”….
Nažalost, većina od ovih mnogobrojnih i značajnih gradskih simbola više ne postoje u Mostaru. Mnogi ljudi su umrli, neke institucije ugašene, a veliki broj građevinskih objekata i spomenika je srušen, devastiran, uništen i zapušten.
Pored najpoznatijeg, povijesnog, kulturnog, urbanističkog i turističkog građevinskog objekta u Mostaru, u ratu od strane HVO-a srušenog, a nakon rata obnovljenog, “Starog mosta” (uvršten u svjetsku kulturnu baštinu i pod zaštitom je UNESCO-a), jedan od sličnih i najpoznatijih simbola grada je i svjetski poznato Partizansko groblje/spomenik u Mostaru, djelo velikog i veoma cjenjenog beogradskog arhitekte Bogdana Bogdanovića.
Nažalost, kao i mnogi drugi simboli grada Mostara, i Partizansko groblje/spomenik je tokom i nakon rata doživjelo ružnu i sramotnu sudbinu. Trenutno se nalazi u vrlo lošem stanju, neodržavano je, devastirano i stalno na udaru raznih nacionalista, ekstremista i vandala.
P.S.
MOSTAR je bio i ostao poznat kao istinski ANTIFAŠISTIČKI GRAD. Velika je lista imena palih boraca i antifašista za koje je veličanstveno Partizansko groblje u Mostaru i izgrađeno. Na ovom popisu po abecednom redu prezimena, sa godinom i mjestom rođenja pod slovom “B” nalaze se i tri osobe koje su imale moje prezime:
Darinka F. BITANGA (1891. Mostar – 1943. Mostar)
Neđo R. BITANGA (1918. Mostar – 1943. Malo Polje)
Rade A. BITANGA (1891. Mostar – 1941. Lepoglava)
Raduje me da u Mostaru još uvijek postoji ulica koja nosi naziv Ulica Rade Bitange. U toj ulici je do rata postojala štamparija “Rade Bitanga”, a vrlo je zanimljivo da je u to vrijeme u ovoj štampariji radio i dugogodišnji bivši gradonačelnik Mostara pokojni Ljubo Bešlić. Ova ulica se nalazi u starom dijelu grada Mostara, u blizini nekadašnjeg hotela “Ruža” i nedaleko od “Starog mosta”.
Mostar je samo mostarski.
(24sata.info)
