Od sredine 1993. do početka 1994. zarobljenici iz logora Heliodrom, pod kontrolom HVO-a, prisilno su radili u mostarskoj tvornici Soko, tada pod direktorskom palicom Dragana Čovića – današnjeg predsjednika HDZ-a BiH. Iako su u pitanju civilni logoraši lišeni slobode, koji su mjesecima radili bez naknade, do danas za ovu praksu niko nije odgovarao.

U javnosti je posebno odjeknuo dokument od 22. juna 1993., u kojem Čović traži “izuzimanje deset zatvorenika” za radove u Sokolu. Dokument jasno potvrđuje da je osiguranje zatvorenika vršila “Funkcija sigurnosti ZI Soko”, odnosno uniformisani pripadnici HVO-a. Dan kasnije, zahtjev je odobren uz posredovanje Berislava Pušića, koji je u Haagu osuđen i za sudjelovanje u organizaciji prisilnog rada.

Čović je u emisiji “Nedjeljom u dva” osporavao autentičnost dokumenta i tvrdio da niko nije bio zlostavljan. No, svjedočenja bivših logoraša govore suprotno. Opisuju svakodnevne prijetnje, zlostavljanja u Heliodromu, prisilni rad na prvoj liniji fronte i stalnu izloženost smrtonosnoj opasnosti. Iako neki tvrde da u Sokolu nisu bili fizički zlostavljani, ističu da su tamo boravili kao robovi – bez slobode, dostojanstva i prava.

Posebno potresno svjedočenje dao je stomatolog Huso Obradović, koji je radio u Sokolu šest mjeseci i tvrdi da je viđao Čovića gotovo svakodnevno: “Prolazio bi pored nas, nikada nas nije pogledao niti se obratio.” Slično govore i drugi logoraši, uključujući i Seada Tabakovića, danas predsjednika Udruženja logoraša Čapljina, koji ističe da se osjećao izdanim jer je ranije i sam bio pripadnik HVO-a.

Čović se tada nije spominjao samo u kontekstu prisilnog rada – njegovo ime nalazilo se i na dokumentima o deložacijama nepodobnih radnika, poput zastupnika SDP-a Roke Markovine, kojem je stan oduzet uz obrazloženje da je “na neprijateljskoj teritoriji”, iako je tada bio poslanik u Skupštini BiH i fizički prisutan u Mostaru.

Iako je Državno tužilaštvo BiH u martu ove godine pokrenulo istragu protiv 11 visokopozicioniranih osoba iz tadašnje Herceg-Bosne, uključujući i Čovića, konkretnog napretka nema. U međuvremenu, logoraši i svjedoci čekaju istinu, pravdu i priznanje za godine pretrpljenog poniženja.

Ostaje pitanje: ako dokumenti postoje, ako su zločini priznati u Haagu, i ako svjedoci javno progovaraju – zašto niko u BiH za prisilni rad logoraša u Sokolu nije odgovarao?

(24sata.info)