“Ovo je nešto što govorimo već mjesecima, tome smo svjedočili i ovo živimo i patimo. Osjećamo se vrlo nemoćno, vrlo bolesno i vrlo umorno”, rekao je Amjad Shawa, direktor Palestinske nevladine mreže, koji je bio u gradu Gazi tokom cijelog 22-mjesečnog rata.
U petak je Integrirana klasifikacija faza sigurnosti hrane (IPC), globalno priznata organizacija koja klasificira ozbiljnost nesigurnosti hrane i pothranjenosti, utvrdila da su u nekada užurbanom trgovačkom i administrativnom središtu ispunjena tri ključna praga za proglašenje gladi.
IPC je proglasio samo četiri gladi otkako je osnovan 2004. godine, a posljednji put u Sudanu prošle godine.
“Ova glad je u potpunosti uzrokovana ljudskim djelovanjem, može se zaustaviti i preokrenuti“, navodi se u izvještaju. Upozoreno je na eksponencijalni porast broja smrtnih slučajeva ako se “ne provede prekid vatre… i ako se odmah ne obnove osnovne zalihe hrane i osnovne… usluge”.
Humanitarni dužnosnici rekli su da su među najranjivijima među Palestincima koji sada žive u gradu Gazi, a smatra se da ih ima između 500.000 i 800.000, oni koji su najviše izloženi riziku, posebno starije osobe, mladi, bolesni ili socijalno izolirani.
“Nemam što kuhati niti novca za kupnju drva za kuhanje. Jedemo malo hrane ujutro da utažimo glad, a malo više navečer. Jedem samo malo za’atara [mješavine začina], sira ili samo soli s kruhom, bez povrća, ništa kuhano”, rekla je 55-godišnja Sabah Antaiz, koja je raseljena iz naselja Tuffah u istočnom dijelu grada Gaze zbog nedavnih izraelskih ofenziva.
Antaiz ima hipertenziju, dijabetes i srčanu bolest. Njezin 60-godišnji suprug je jako bolestan i ne može raditi niti skupljati hranu.
“Nemamo više nikoga, nikoga ko bi me uzdržavao ili nam čak donosio hranu. Izgubila sam oko 10 članova svoje porodice u zračnom napadu na naselje Tuffah: oca, majku, nećake i nećakinje, djecu moje braće i sestara”, rekla je Antaiz.
Izraelske vlasti pooštrile su postojeću blokadu Gaze na početku sukoba u oktobru 2023. i uvele dvomjesečnu potpunu zabranu opskrbe u martu i aprilu. Posljednjih sedmica u Gazu je stiglo još više hrane, iako samo djelić onoga što je potrebno, kažu humanitarne organizacije. Cijena šećera pala je s oko 100 dolara za kilogram na oko 7 dolara, ali mnogo toga je i dalje preskupo za 90% ljudi koji nemaju prihode. Paradajz koštaju 30 dolara po kilogramu.
Ibtisam Saleh, 50, koja živi u šatoru u gradu Gazi nakon što je 20 puta raseljena, rekla je da nema hrane niti izvora prihoda.
“Ono što sada imamo dolazi samo od pomoći ili darova. Prije rata sam primao 100 dolara mjesečno od katarske ambasade jer sam bio razveden i imao sina. Ali otkako je rat počeo, nismo primili ništa”, rekla je Saleh.
Ibtisam Saleh nema prihode (FotoEnas Tantesh/The Guardian)
Saleh jede jedan obrok dnevno, obično leću, iako joj je ranije ove sedmice susjeda dala malu vrećicu riže.
“Nemam snage stajati u redu čekajući svoj dio [bilo kakve pomoći u hrani]. Jednom sam se onesvijestila čekajući. Sunce je jako pržilo, a ja sam hipertenzivan. Zbog vrućine mi je pao krvni tlak i izgubila sam svijest“, rekla je Saleh.
Uz bolesne i starije osobe, tu su i oni koji su u siromaštvu. Nakon gotovo dvije godine raseljavanja i oskudice, malo ko u gradu Gazi ima ikakve fizičke ili finansijske rezerve.
“Ovo je stanovništvo koje je lišeno svake otpornosti… Nemaju apsolutno ništa. Nema nikakve sigurnosne margine. „Na samom su rubu“, rekao je jedan dužnosnik UN-a za pomoć koji nadgleda operacije diljem Gaze.
Postoji duboka zabrinutost zbog samog sjevera Gaze, gdje hiljade ljudi još uvijek žive među ruševinama u najgorim humanitarnim uvjetima bilo gdje na pogođenom teritoriju, iako podaci nisu bili dovoljni da IPC donese sud o kategoriji krize.
U gradu Gazi porodice spavaju na otvorenim ulicama bez skloništa ili se naguravaju u prepune, oštećene stanove ili šatore gdje su muhe, komarci i zarazne bolesti raširene. Smeće se gomila posvuda, a zagušljiv dim od plastike koja gori na vatri uzrokuje kronični kašalj. Posljednjih sedmica temperature su porasle.
Riham Kraiem, 35, živi u šatoru u gradu Gazi sa svojim nezaposlenim suprugom i njihovo 10 djece u dobi između dvije i 18 godina. Morali su napustiti svoj dom u Beit Hanounu, sada sravnjenom sjevernom gradu, prije tri mjeseca. Izraelski vojni napad u blizini škole u kojoj su se sklonili isprva ih je potisnuo u grad Gazu.
“Posljednja tri mjeseca nismo primili nikakav novac ni pomoć. Više nemamo novca da išta kupimo, iako su cijene pale. Moja djeca traže mnogo stvari… Žele da im napravim slatkiše, ali ne mogu jer nemamo novca. Jedemo samo dva obroka dnevno, jedan ujutro i jedan navečer. Ovo jutro skuhala sam konzervu leće i to smo jeli. Navečer obično jedemo majčinu dušicu ili sir s hljebom, a ponekad samo hljeb”, rekla je Kraiem
Kraiem je rekla da nije imala više zaliha hrane.
“Ostavili smo nešto u kući kad smo pobjegli, a kuća je bila uništena. Jučer je moj sin otišao tražiti pomoć i dobio kilogram tjestenine i konzervu umaka od paradajza. Dao mu ga je mladić koji ga je dobio s mjesta za distribuciju hrane. Vratio se osjećajući se kao da leti od sreće”, kazala je.
(24sata.info)