Dragan Čović, u 70. godini života najavio je de facto kraj političke karijere, barem kada je u pitanju pozicija člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.
Taj je prijeratni Jugoslaven i bivši član Partije koji se potpisivao ćirilicom, nakon 20 godina apsolutističke vladavine na čelu HDZ-a BiH, odlučio da se neće kandidirati za člana Predsjedništva BiH, a s obzirom da će nakon isteka mandata narednog saziva Predsjedništva BiH, imati 74 godine, sasvim je izvjesno kako je ova najava i odlazak u političku mirovinu „prvog u Hrvata“, kako Čoviću tepaju najodaniji hadezeovci.
Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, ponovno je govorio o takozvanom „legitimnom predstavljanju“ Hrvata, blokadama procesa europskih integracija.
Čović je čestitao dan utemeljenja paradržave „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“.
“Jer, onaj sklad koji je imala Hrvatska Republika, prije toga Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, kroz izvršnu, zakonodavnu i sudbenu vlast, teško da se čak može uspoređivati u vrijednostima s onim što danas baštinimo kroz izvršnu i zakonodavnu vlast, pa i sudbenu vlast u BiH”, poručio je Čović.
Čović je kazao da „još uvijek ima onih koji nisu ostvarili svoje političke i ratne ambicije te vjeruju da mogu postići ciljeve blateći Herceg-Bosnu. Kazao je da je sve što je Herceg-Bosna imala ugrađeno u institucije BiH kroz transformaciju i Daytonski sporazum, pa tako i vrijednosti Hrvatske Republike Herceg-Bosne“.
-Blaćenje tog nasljeđa krajnje je neodgovorno prema povijesti, osobito hrvatskog naroda, a takvi pokušaji neće uspjeti, kazao je.
LEGITIMNO, PA TKO KOGA PREVARI
Čović godinama tvrdi da je legalist i da poštuje presude međunarodnih i domaćih sudskih institucija, ali samo kada se one ne dotiču njega i politike koju vodi.
Podsjetimo, prema presudi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) od 29. maja 2013. godine, šestorica čelnika “Herceg-Bosne” osuđena su zbog ostvarivanja zajedničkog zločinačkog pothvata (JCE) s ciljem uklanjanja bošnjačkog stanovništva te uspostave hrvatskog entiteta u BiH.
Osuđeni su:
Jadranko Prlić – bivši predsjednik Vlade HVO / Republike Herceg-Bosne – osuđen na 25 godina zatvora.
Bruno Stojić – bivši ministar odbrane HVO – osuđen na 20 godina.
Slobodan Praljak – visoki zapovjednik HVO-a – osuđen na 20 godina.
Milivoj Petković – načelnik Stožera HVO – osuđen na 20 godina.
Valentin Ćorić – zapovjednik vojne policije HVO – osuđen na 16 godina.
Berislav Pušić – voditelj Ureda za razmjenu zarobljenika i detencijske strukture – osuđen na 10 godina.
Okvir presude:
ICTY je utvrdio da su počinitelji bili dio zajedničkog zločinačkog pothvata (JCE) usmjerenog na etničko čišćenje Bošnjaka s područja “Herceg-Bosne”, kroz deportacije, ubijanja, zatvaranja, mučenja, rušenje…
Slična je, sjetit ćemo, bila i Čovićeva reakcija kada je Marinko Čavara, bivši predsjednik Federacije BH, završio na američkoj „crnoj listi“, kada je lider HDZ-a BiH osporavao odluke američke administracije.
POLITIČKA OSTAVŠTINA „PRVOG U HRVATA“
Nekoliko kilometara iznad Partizanskog spomen groblja, autora velikog arhitekta Bogdana Bogdanovića, niklo „spomen groblje na Bilima“, za koje su prije desetak godina Čović i njegovi odani ljudi iskamčili desetine tisuća maraka donacija iz Njemačke, a taj je projekt postao i prioritet vlade Republike Hrvatske koja daje 350.000 eura za Memorijalni centar “Groblje mira na Bilama” kod Mostara. Tim novcem financirano je podizanje 50.000 križeva posvećenih “vojnim i civilnim žrtvama” tokom Drugog svjetskog rata i “poraća”. Na tom groblju sahranjeno je nekoliko tisuća pripadnika ustaških formacija koji su surađivali s nacističkom Njemačkom.
U Mostaru, u kojem su donedavno postojale ulice koje su nosile nazive po fašistima iz Drugog svjetskog rata, u gradu u kojem se veličaju presuđeni ratni zločinci i na razne načine slave, u gradu u kojem se ponosno brojnim prigodama još uvijek uzvikuje: „Za dom spremni“, u gradu u kojem se 30 godina uništava remek djelo svjetske memorijalne baštine, Partizansko spomen groblje, samo je još nedostajalo da se nakon 80 godina, gradi groblje ustašama, koje nosioci ideje licemjerno nazvaše „Groblje mira“.
Zagovarači te ideje, što god pričali, sljedbenici su ideja poraženih 1945. godine, te ih i ovim projektom žele uskrsnuti u punom kapacitetu.
Riječ je o groblju na zaravni Bile, petnaestak kilometara sjeverozapadno od Mostara, za koje u Savezu antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (SABNOR) Bosne i Hercegovine odavno upozoravaju kako je to mjesto gdje se sahranjuju pripadnici ustaškog pokreta iz Drugog svjetskog rata.
Riječ je o događajima iz 1945. godine, kada su snage tadašnje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) izvele tzv. Mostarsku operaciju, nakon koje su poslije višednevnih borbi s njemačkim i kolaboracionističkim snagama, preko Zapadne Hercegovine, ušle u Mostar.
Ono što je također bitno je da je većina vojnika koji su oslobađali Mostar i koji su oslobađali Široki Brijeg i uopće čitavu Zapadnu Hercegovinu, zapravo bio hrvatske nacionalnosti, uglavnom iz Dalmacije i to je priča o kojoj se također šuti.
Osnova za pokretanje projekta „Groblja mira“ na obroncima Mostara nalazi se u dobro poznatoj i kontroverznoj ideji Franje Tuđmana, a koju je podržao i Gojko Šušak, o „povijesnom pomirenju partizana i ustaša“, koja je, kako svjedočimo iz dana u dan, doživjela potpuni fijasko.
POLITIČKI KONVERTITI GODINAMA JAŠU
Tako je lider HDZ-a BiH Dragan Čović, od provjerenog JNA kadra i direktora vodeće kompanije u vojnoj industriji bivše Jugoslavije, deklariranog Jugoslavena i ateiste, u mladosti vođe navijača Veleža, koji se potpisivao ćirilicom, postao veliki Hrvat i vjernik, a nakon toga i rekorder koji već dva desetljeća ima apsolutnu vlast u svojim rukama na svim političkim razinama u državi.
Politički konvertiti nisu neuobičajene pojave u siromašnim društvima koji baštine autoritarnu političku kulturu. Mi jesmo društva s autoritarnom političkom kulturom. Mi smo siromašna društva u kojima se ljudi često služe političkim konvertitstvom, mimikrijom, prikrivanjem, ne bi li došli do različitih benefita i osigurali sebi lagodniji život. U intelektualnom smislu to bi trebalo da izaziva neku vrstu prijezira, pa ako hoćete i gađenja, ali u političkom smislu to očito nije dovoljno da bi takvi ljudi bili kažnjeni zbog svoje nedosljednosti.
Politička ostavština Dragana Čovića je falsificiranje vlastite, a onda i naše kolektivne prošlosti te očit pokušaj povijesnog revizionizma. Koristeći se revizionističkim falsifikatima, Čović i njegovi pobočnici pokušavaju uspostaviti sustav koji bi po svemu bio suprotan onome što su i oni sami bili 80-ih godina prošloga stoljeća u Jugoslaviji.
SVE FUNKCIJE DRAGANA ČOVIĆA
Federalni ministar financija
Mandat: od 12. decembra 1998. do 12. marta 2001.
Vršilac dužnosti premijera Federacije BiH
Mandat: od 10. januara 2001. do 12. marta 2001.
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine
Prvi mandat: 28. oktobar 2002. – 9. maj 2005. (smijenjen od strane visokog predstavnika Paddyja Ashdowna)
Drugi mandat: 17. novembar 2014. – 20. novembar 2018.
Predsjedavajući Predsjedništva BiH
Više puta tokom mandata:
2. aprila – 10. aprila 2003.
juna 2003. – 28. februara 2004.
jula 2015. – 17. marta 2016.
jula 2017. – 17. marta 2018.
Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH)
Na čelu stranke od 5. juna 2005.
Delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH
Mandati u Domu naroda:
9. jun 2011. – 17. novembar 2014.
Od februara 2019. nadalje
Dopredsjedavajući (zamjenik predsjedavajućeg) Doma naroda BiH
Trenutno obnaša ovu funkciju.
Predsjednik je nevladine organizacije Hrvatski narodni sabor
Iza Čovićeve vladavine duge dva desetljeća već sada su katastrofalni podaci.
Naime, prema analizi Tomislava Vukšića, objavljenoj 2020. godine, Katolička crkva bilježi da je u razdoblju od 2003. do 2018. godine došlo do ukupnog gubitka vjernika od 99.133.
Od toga, procijenjeni broj iseljenih iznosi 75.919 osoba, dok je ostatak posljedica negativnog prirodnog priraštaja.
Dakle, prema crkvenim procjenama, 76.000 katolika je iselilo iz BiH u tom razdoblju.
Koncem 2003. godine, broj katolika bio je najveći nakon rata, oko 464.821.
Do kraja 2021. godine, broj je pao na 344.639, što predstavlja gubitak od 120.182 osoba u otprilike 18 godina.
Crkveni izvori navode da se iseljavanje u kasnijim godinama odvija brzinom od oko 14.000 katolika godišnje.
U razdoblju od zadnjih 20 godina, prema crkvenim izvorima, procjenjuje se da je oko 76.000 katolika, odnosno Hrvata, iselilo iz BiH. Ako u obzir uzmemo ukupni pad, brojka se približava 120.000 ili više.
Katolička crkva naglašava i da je u posljednjih 30 godina nestalo više od polovice katolika u BiH – sa 760.000 (1991.) na oko 345–350.000 danas.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Bosni i Hercegovini je bilo 755.895 Hrvata, (oko 17,4% ukupnog stanovništva BiH). Katolička crkva u BiH godišnje objavljuje detaljne podatke o svom članstvu. Iz tih izvora proizlazi da je 2022. broj Hrvata bio otprilike 340.000, dodamo li tome i odlaske na godišnjoj razini u posljednje tri godine, dolazimo do zastrašujućih podataka i brojke od gotovo 400.000 Hrvata koji su napustili BiH od početka vlasti HDZ-a BiH.
Brojne afere Dragana Čovića
“Soko” Mostar je u bivšoj Jugoslaviji bio ogroman vojni i zrakoplovno-industrijski kombinat. Nakon rata, proces privatizacije i upravljanja imovinom izazvao je niz spornih odluka i sumnji na korupciju.
Dragan Čović je od 1992. do 1998. bio generalni direktor Sokola. Upravo iz tog perioda potječu optužbe za zloupotrebe u privatizaciji, rasprodaji i korištenju imovine firme.
Optužnice:
Godine 2005. protiv Čovića je podignuta optužnica za zloupotrebu položaja u aferi “Soko”.
Teretilo ga se da je omogućio određenim firmama i osobama pogodnosti pri raspolaganju imovinom i davanju stanova iz fonda “Soko”.
Sudske odluke:
Godine 2009. Sud BiH oslobodio je Čovića optužbi u predmetu “Soko”.
Tužiteljstvo BiH se žalilo, ali je drugostepeni sud potvrdio oslobađajuću presudu.
Afera “Soko” bila je jedna od prvih velikih korupcijskih optužbi protiv Dragana Čovića, vezana za period dok je bio na čelu istoimenog mostarskog giganta. Proces je trajao više godina, ali je završio oslobađajućom presudom.
AFERA LIJANOVIĆI
Čović je kao ministar financija FBiH pomagao kompaniji braće Lijanović da izbjegne plaćanje specijalnih uvoznih taksi vrijednih 38–39 miliona KM.
Presuda:
Godine 2006. Čović je osuđen na 5 godina zatvora za zloupotrebu položaja.
Kasnije je ukinuta presuda uslijed nedostatka nadležnosti; Čović je oslobođen.
„Stanovi iz budžeta“ – zloupotreba sredstava za smještaj zvaničnika
Čović je optužen i da je kao zamjenik premijera i ministar finacsija, te uz premijera Edhema Bičakčića, zloupotrijebio oko 3,7 miliona KM za stambeno zbrinjavanje političara i drugih zvaničnika.
Sud BiH je 2010. Čovića je oslobodio optužbi, a oslobađajuća odluka je potvrđena i na apelaciji.
Afera „Eronet“ – prijenos duga preko HPT-a
Čović je optužen da je, dok je bio ministar financija i predsjednik Upravnog odbora HPT-a, dopustio prebacivanje duga od 4,7 miliona KM (prema HVO) na tri privatne firme, koje su zatim stekle udjele u Eronetu.
Kantonalni sud u Mostaru je 2011. oslobodio sve optužene, a Vrhovni sud FBiH u martu 2013. potvrdio oslobađanje.
Jake veze HDZ-a BiH i politički utjecaj onemogućili su ozbiljne istrage protiv Čovića i njegovih suranika.
Dakle, u Mostaru i Hercegovini su u vrijeme vladavine HDZ-a BiH uništeni industrijski giganti, nekadašnji „Soko“, u kojem je kao direktor radio upravo Dragan Čović, ali i „Aluminij“ čija je proizvodnja ugašena.
Aluminij Mostar je prije rata zapošljavao 3.602 radnika, a danas dio proizvodnih pogona „Aluminija“ iznajmio je Čovićev izraelski prijatelj Amir Gross Kabiri, u čijim pogonima danas radi između 350 i 500 radnika.
Uništenje industrijske proizvodnje i gašenje kompanija izravno su uzrokovali i masovnim iseljavanjem Hrvata iz Hercegovine za vrijeme Čovićeve apsolutističke vladavine. Nakon Čovićevog odlaska u politiku samo je jedna stvar jasna – po njemu se ništa neće zvati.
(24sata.info)