Hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radaman danas je govoreći o BiH, izgovorio niz neistina. Portal Vijesti.ba osvrnuo se na ključne.
“Da nije bilo Hrvatske, ne bi bilo cjelovite, suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine. To je činjenica”, poručio je Radman i dodao da je neprihvatljivo i neutemeljeno stavljati Hrvatsku u istu poziciju sa Srbijom kao agresorom u BiH, pojasnivši kako “hrvatsko stajalište počiva na međunarodnom pravu”.
U tom kontekstu Radmana valja podsjetiti upravo na presude Međunarodnog suda u Hagu. O ulozi Hrvatske u agresiji na BiH, govori presuda u predmetu Mladen Naletilić Tuta i Vinko Martinović Štela.
U toj je presudi Međunarodni sud nedvojbeno potvrdio da je Vojske Hrvatske (HV) 9. maja 1993. godine sudjelovala u napadu na istočni dio Mostara, ali i u počinjenju zločina nad muslimanskim stanovništvom u Mostaru.
U presudi se također potvrđuje sljedeće: “Usprkos poricanju političkih dužnosnika iz Republike Hrvatske i HZ HB, osoblje PMEZ-a i UNPROFOR-a je uočilo prisustvo i direktnu intervenciju snaga HV-a u Bosni i Hercegovini općenito, a naročito na području Mostara, tokom čitave 1993. godine”.
Vijeće navodi da je saslušalo brojna svjedočenja i dobilo brojne dokumentarne dokaze koji pokazuju prisustvo vojnika i jedinica HV-a na teritoriji Bosne i Hercegovine u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH.
Žalbeno vijeće u presudi također napominje da postoje brojni dokumenti Ujedinjenih naroda u kojima se osuđuje prisustvo snaga HV-a na tom području. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je još 1992. godine usvojilo rezolucije u kojima se traži da prestanu svi oblici miješanja izvana i da se sve “snage, a naročito elementi Hrvatske vojske povuku, ili da se stave pod kontrolu Vlade Republike Bosne i Hercegovine, ili da se rasformiraju ili razoružaju. Nadalje, početkom 1994. generalni sekretar Ujedinjenih naroda je obavijestio Vijeće sigurnosti da Republika Hrvatska pruža podršku HVO-u, posebno navodeći sljedeće:
– Hrvatska vojska (HV) već neko vrijeme direktno podržava HVO u pogledu ljudstva, opreme i naoružanja. Ocjenjuje se da se u Bosni i Hercegovini nalazi ukupno otprilike 3.000 do 5.000 redovnih vojnika HV-a, što odgovara broju vojnika tri hrvatske brigade.
Vijeće nije prihvatilo verziju događaja kako su neki od pripadnika HV-a prisutnih u Bosni i Hercegovini bili dobrovoljci branioci, te konstatuje da je Republika Hrvatska ta koja je organizirala slanje velike većine njih, a istovremeno je pokušavala prikriti njihovo prisustvo tako što je od njih tražila da, na primjer, svoje uniforme i oznake zamijene onima HVO-a. Sud u Hagu u presudi primjećuje da su snage HV-a u Bosni i Hercegovini zadržale svoja prava kao pripadnici HV-a, uključujući i pravo na mjesečnu plaću.
– Vijeće primjećuje da je Vlada Republike Hrvatske početkom 1994. godine, izjavljujući da “nema moralno pravo da spriječi hrvatske dragovoljce da pomognu ugroženoj zajednici Hrvata u BiH”, priznala prisustvo redovnih jedinica HV-a i izjavila da će organizirati njihovo povlačenje, navodi se u presudi Naletiliću i Martinoviću i dodaje:
– Vijeće stoga konstatira da je sukob između HVO-a i ABiH u Bosni i Hercegovini postao međunarodni intervencijom snaga Republike Hrvatske.
U presudi se dalje navodi da je Vijeće uvjereno da je Republika Hrvatska financirala i obezbjeđivala vojnu opremu za HVO tokom njegovog sukoba s Armijom BiH. Dokazi pokazuju da je pomoć u smislu obezbjeđivanja vojne opreme bila znatna.
Šta su govorili Tuđman i Šušak
– Zaista, u mnogo navrata je uočeno prisustvo velikog broja vozila i naoružanja HV-a, što je dokaz de facto logističke podrške iz Republike Hrvatske. Ministar odbrane Republike Hrvatske Gojko Šušak je izjavio: “ako preračunamo bez ičega drugoga, samo naoružanje, da brojka 100 milijuna dolara je mala brojka što smo mi na te teritorije dostavili.
Slobodan Praljak je također priznao da su vojnici HVO-a slani na obuku na vojnu akademiju HV-a.
– Vojnim osobljem je rukovodila i zapovjedna struktura HVO-a i ona HV-a, a pripadnici HVO-a su primali plaće direktno iz Republike Hrvatske, navodi se u presudi i dodaje:
– Vijeće je nadalje uvjereno da je Republika Hrvatska sudjelovala u organizaciji, planiranju ili koordinaciji vojnih operacija vođenih u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH. Nema sumnje da su Republika Hrvatska i HZ-HB imale isti krajnji cilj, a to je priključenje hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine jedinstvenoj hrvatskoj državi. U tom smislu Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana na sastanku održanom 22. oktobra 1993: “Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava – rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica Hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane tada, oni položaji, koji su, onaj teritorij, koji je HVO tamo držao. (…) Opća politička situacija je takva da danas i rijetko tko od međunarodnih čimbenika računa da će se ta Unija Bosne i Hercegovine održati.
– Da bi se omogućilo provođenje ovog zajedničkog cilja, rukovodstvo Hrvatske je izdavalo zapovijedi za kretanje snaga i vojne strategije HVO-a ili HV-a u Bosni i Hercegovini. Ono je također osiguralo kontrolu nad HVO-om postavljajući časnike HV-a na najviši položaj u zapovjednoj strukturi HVO-a. Iz navedenih razloga, Vijeće konstatira da je Republika Hrvatska u kontekstu sukoba kojim se bavi ovaj predmet vršila opću kontrolu nad HVO-om, kaže se u presudi.
UZP i stvaranje Banovine
Na dalje, u presudi u predmetu Prlić i ostali Haški tribunal je potvrdio da je dio UZP-a i tadašnje rukovodstvo Hrvatske na čelu Franjom Tuđmanom. Utvrđeno je da su, osim Tuđmana, u UZP-u učestvovali i tadašnji ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak i načelnik Generalštaba Hrvatske vojske general Janko Bobetko, a da je cilj bio stvaranje velike Hrvatske u granicama Banovine iz 1939. godine. Žalbeno vijeće je potvrdilo da je cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.
Od Karađorđeva do Dejtona
Da zaključimo. Da nije bilo Armije RBiH ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina opstala je ne zahvaljujući Hrvatskoj, nego uprkos agresiji Hrvatske. I te činjenice nisu švedski stol sa kojeg Radman može uzeti šta mu odgovara.
Od Karađorđeva preko Dejtona do Haških presuda, Hrvatska je rame uz rame sa Srbijom. Uostalom, svjedoči tome i potpis u Dejtonu kojim se Hrvatska kao strana potpisnica našla u jednakoj ulozi kao i Srbija – s preuzetom obavezom da će zaustaviti vojnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu.