“Ako selo odbaci dijete, dijete bi moglo zapaliti selo – samo kako bi osjetilo njegovu toplinu”, kaže drevna afrička poslovica.
Ova izreka gotovo savršeno sažima životni put Ajlin Vuornos (1956. – 2002.), jedne od prvih žena u istoriji uz čije se ime vezuje sintagma “serijski ubica”.
I dok prema većini njenih “kolega” osjećamo mješavinu straha, prezira i gađenja, Vuornos je, od dana kad je privedena licu pravde, polarizovala svjetsku javnost: dok su se jedni zgražavali nad hladnokrvnošću njenih zločina, drugi su u njoj vidjeli žrtvu, plijen koji se, bježeći čitav život pred snažnijima i okrutnijima, na kraju pretvorila u predatora.
Žena koju će dio medija nazivati čudovištem odrasla je u Ročesteru, gradiću u američkoj saveznoj državi Mičigen. Majka Dijana imala je tek šesnaest godina kad ju je rodila, a dvije godine stariji partner Leo Dale napustio ju je čim je saznao da je trudna.
Ajlin oca nikada neće upoznati: u trenutku kad je došla na svijet, on je već bio u zatvoru zbog fizičkog napada. Leo, kojem je dijagnostikovana šizofrenija, kasnije će “na državnim jaslama” završiti zbog mnogo ozbiljnijeg zločina, se.sualnog zlostavljanja djece, a 1969. će ga pronaći obješenog u ćeliji.
Drugim riječima, Ajlin je imala genetsku predispoziciju za psihičke bolesti (nakon hapšenja, dijagnostikovaće joj granični i antisocijalni poremećaj ličnosti) kao i sklonost ka nasilju.
Djevojčica nije imala ni godinu dana kad ju je majka napustila, zajedno sa starijim bratom Kitom. Djecu su usvojili deda i baka po majčinoj strani, koje će Ajlin do jedanaestog rođendana smatrati ocem i majkom.
Da se radilo o ljudima koji nisu trebali imati nikakve veze s djecom, vrlo je umjerena konstatacija. Ona je bila teška alkoholičarka, koja je dane provodila onesviještena ispred televizora, s dogorjelom cigaretom među prstima. A on je bio nasilnik. I se.sualni predator.
Unuke je do krvi mlatio debelim kožnim kaišem, najviše Ajlin: naročito je uživao kad bi nesretnicu skinuo golu i udario je po još svježim ranama, ponovo joj rasjekavši kožu. S vremenom, nanijeće joj još veću bol. Premda za to ne postoje dokazi, većina onih koji su se bavili ovim slučajem slažu se da je deda se.sualno zlostavljao Ajlin kao djevojčicu, a vjerovatno je i podvodio prijateljima.
Neki tvrde da ju je na jednak način iskorišćavao dvije godine stariji brat Kit. Ono što se sigurno zna jeste da je kao četrnaestogodišnjakinja zatrudnila – u stomaku je nosila plod si.ovanja, možda i incesta. Zabrinut za svoj ugled, monstruozni deda poslao ju je u dom za nevjenčane majke, gdje je u tajnosti rodila, a potom bila prisiljena da bebu da na usvajanje.
U toj maloj sredini, tajne je, međutim, bilo teško skriti. Kad se Ajlin vratila u školu, svi su znali za “njenu” sramotu. Nazivali su je pogrdnim imenima i fizički je zlostavljali što je, udruženo s onim što je proživljavala kod kuće, bila kap koja je prelila čašu.
Napustila je školovanje, a nedugo nakon toga baka je platila danak svoje ovisnosti – umrla je od ciroze jetre. Nekoliko dana nakon sahrane, deda je izbacio unuku iz kuće. Petnaestogodišnja beskućnica neko je vrijeme spavala u šumi, u improvizovanoj kući koju je sklepala od ćebadi i kartonskih kutija, a za hranu je prosila.
Vrlo brzo, krenula je stazom koja je suđena djevojkama bez sreće: postala je prostitutka. Isprva je “ordinirala” u okolini, ali s vremenom se opredijelila za unosniju i znatno opasniju varijantu “najstarijeg zanata na svijetu”: autostopirala je na prometnim cestama, prešavši na taj način čitavu Ameriku.
Mnoge mušterije bi je “počastile” šamarima i batinama, ali ona je na to već bila navikla. “Nemoj u lice!”, znala bi povikati kad bi primijetila da se pogled čovjeka s kojim je sejla u automobil zamračuje a ruka podiže.
U trenucima kad bi zaključila da joj je preteško, okušala bi se i u drugim kriminalnim aktivnostima: iza nje je bio niz hapšenja zbog sitnih krađa. A onda, kad je navršila dvadesetu, činilo se da je njenim nedaćama napokon došao kraj.
Autostopirajući, upoznala je muškarca po imenu Luis Grac Fel. Činjenica da je ovaj bio četiri decenije stariji od nje nije smetala Ajlin – radilo se o imućnom predsjedniku jahtaškog kluba Floride. Međutim, brak je poništen nakon samo nekoliko nedjelja: Ajlin je prebila supruga njegovim štapom, nakon čega je ovaj podnio zabranu približavanja. Ne zna se što ju je nagnalo na ovaj potez. Rekla je samo da je Fel bio zao i ništa više.
Nakon bračnog kraha, Ajlin se odlučila trajno nastaniti na Floridi. Novac od osiguranja, koji joj je isplaćen nakon što je njen brat umro od raka jednjaka, omogućio joj je da se neko vrijeme drži dalje od ulice. Kad se tih deset hiljada dolara istopilo, užasavala se povratka starom zanatu.
Uz pomoć nekog poznanika, prvi put u životu je uspjela pronaći “pošten” posao: radila je kao čistačica u zalogajnici. Možda bi njen život napokon i krenuo nabolje da nije upoznala Tajru Mur.
Tajra, hotelska sobarica, bila je krupna, nimalo ženstvena dama koja se otvoreno deklarisala kao lezbejka. Ajlin, u to vrijeme još uvijek lijepa plavuša, postala je predmet njenog erotskog interesa, ali pokušaje tjelesnog zbližavanja isprva je odbijala, govoreći kako je ne privlače žene.
Tajra ju je, međutim, privlačila nečim drugim: bila je prva prijateljica koju je ikad imala. Ovisna o osjećaju pripadnosti, Ajlin je popustila njenim zavodničkim pokušajima, a ubrzo su počele živjeti zajedno.
“Za nju bih učinila sve!”, govorila je zaljubljena Ajlin, a to je i mislila. Nakon što je Tajra ostala bez posla, a nije pokazivala najmeru da prestane prazniti limenku za limenkom piva i pušiti cigaretu za cigaretom, njena požrtvovna partnerka odlučila se vratiti poslu koji je mrzila više od ičeg. Nedugo potom, postala je ubica.
Njena prva žrtva bio je 51-godišnji Ričard Čarls Malori, vlasnik trgovine električnom opremom. Ajlin će kasnije ispričati da ga je upucala u samoobrani, nakon što ju je si.ovao i teško povrijedio.
Da li je zaista pretukao gotovo do smrti, a potom po njenim ranama polivao alkohol? Da li je penetrirao u nju metalnom polugom, umalo joj rasporivši utrobu? Teško je reći u kojoj je mjeri njeno svjedočenje istinito, ali vjerovatno se nije radilo o kompletnoj laži: Malori je imao podeblji dosje zbog se.sualnih zločina.
Nakon Malorija, ubila je još šestoricu muškaraca s kojima je sjela u automobil. “Djelovala sam u samoobrani”, tvrdila je da se pištolja latila tek nakon što bi je si.ovali ili pokušali si.ovati. Kako je većinu njih usput opljačkala, sud nije povjerovao njenoj verziji dogđaja.
U sudnici, doživjela je ultimativnu izdaju: jedina žena kojoj je vjerovala, Tajra Mur, otkrila je brojne detelje njenih zločina, kako bi izbjegla optužnicu za saučesništvo. Nakon toga, Ajlin više nije htjela da živi: smrtnu presudu dočekala je hladnokrvno, naloživši advokatu da ne podnosi nikakve žalbe.
“Ubila sam sve te ljude iz koristoljublja, kako bih ih opljačkala. Niko od njih nije me se.sualno napao. Ako me puste na slobodu, ubiću ponovno”, rekla je novinaru koji ju je intervjuisao u zatvoru. Kad je ovaj priveo razgovor kraju, priznala mu je da je njena prvobitna priča o samoobrani istinita, ali da želi “sve privesti kraju”. Te riječi zauvijek su sačuvane: novinar se samo pretvarao da je isključio diktafon.
Dana 9. oktobra 2002. godine, napaćeno srce Ajlin Vuornos zaustavila je smrtonosna injekcija. Nedugo potom, ženu koju su svi iskorištavali odlučio je iskoristiti i Holivud: o njenom životu je snimljen film naslova “Čudovište”. Šarliz Teron, kojoj su za potrebe uloge nesretne Ajlin promijenili izgled do neprepoznatljivosti, zasluženo je nagrađena Oskarom, prenosi Stil.
