Ove priče komunalno-infrastrukturnog opstruiranja elementarnih prava na normalan život u Stocu, tamo gdje su Bošnjaci povratnici predominantni nisu ništa drugo do nastavak istog projekta započetog 1993. godine istrebljenjem Bošnjaka kroz koncentracione logore, progon, pljačku, ubistva, silovanje, paljevinu i rušenje i neuspio pokušaj velikohrvatskih nacionalista da krajem devedesetih prošlog stoljeća spriječe povratak Bošnjaka u Stolac.
Stolac nije za grebanje po površini i samo onako puko posmatranje komunalno-infrastrukturnih opstrukcija u naselju Uzinovići – simbolu bošnjačke borbe za povratak u grad u kojem više nikad nisu trebali živjeti!
Zato Stolac trebamo gledati i posmatrati kao raskršće strateških interesa gdje se Bosna cijepa odnosno gdje se ona čuva. Za sada su još uvijek jači interesi iz 1993.godine kada je svo bošnjačko stanovništvo zatočeno, prognano ili pobijeno s jasnom namjerom da Bošnjaka u Stocu više nema i da ih više nikad ne smije biti. Dok je rahmetli Nijaz Duraković bio živ bar se iz Sarajeva čuo jasno iskristalisan stav o tome šta Bošnjaci Stoca znače Stocu, ali još važnije – šta znače Bosni?
Stolac povlači strateške hrvatske interese. Jedini put koji vodi ka moru kroz teritoriju suverene BiH jeste od Stoca, preko Poplata do Neuma. Ne morate ulaziti u Republiku Hrvatsku. Dakle, to je najjužnija strateška tačka. Zato je Tuđman rekao da je Stolac strateški interes, pa su ga proglasili stolnim hrvatskim gradom, iako je po popisu stanovništva 1991.godine, bilo svega 600 i nešto Hrvata. Bilo je mnogo više Srba i predominantno Bošnjaka. I onda su namjerno dovođeni ljudi iz Kaknja, Kraljeve Sutjeske, Vareša, uglavnom iz centralne Bosne u bošnjačke kuće u Stolac i tu naseljavani, bez mogućnosti i da čak dođete na svoj privatni posjed, a kamoli da ga vratite.
To je, dakle, jedna strategija velikohrvatskog nacionalizma koji Stolac hoće da uzme kao glavnu stratešku tačku i da Bosnu odbije od mora, odnosno od Neuma.
Ove priče komunalno-infrastrukturnog opstruiranja elementarnih prava na normalan život u Stocu, tamo gdje su Bošnjaci povratnici predominantni nisu ništa drugo do nastavak istog projekta započetog 1993. godine istrebljenjem Bošnjaka kroz koncentracione logore, progon, pljačku, ubistva, silovanje, paljevinu i rušenje i neuspio pokušaj velikohrvatskih nacionalista da krajem devedesetih prošlog stoljeća spriječe povratak Bošnjaka u Stolac.
Nije im uspjelo ni u jednoj namjeri, za sada, a hoće li uspjeti dugoročno ne zavisi samo od stolačkih Bošnjaka.
Neko se i u Sarajevu mora zamisliti, neki novi Duraković se mora roditi i nazvati stvarnim imenom suštinu ovog problema. Jer, mi u Stocu smo svijesni i znamo s kim i s čim imamo posla, ali vi u Sarajevu, bojim se, Stolac vidite samo da proputujete kroz nj do mora, kupite pored ceste koju smokvu, karpuzu i kavadu i to je sve.
A niste ni svjesni ako se oglušite i zatvorite oči o problemima stolačkih Bošnjaka da ćete iza Pazarića umjesto naplatnih kućica na autoputu biti primorani pokazivati putne isprave vaše male džamaharije pred ulazak u Veliku Hrvatsku.
Nemojte samo reći: nismo mi znali!
Piše: Nermin Bise / Politički.ba
(24sata.info)
